Ah, te moderne drame! (ili Što se dogodilo s kazalištem u 20. stoljeću?)
Avangarda i kasni modernizam su, nema sumnje, donijeli velike promjene u sve dijelove književnosti. Novi načini oblikovanja poezije, roman struje svijesti, egzistencijalistički roman i proza u trapericama samo su neke od mnogobrojnih inovacija koje su ova razdoblja donijela, a velike su promjene, osim lirike i epike, zahvatile i dramu i kazalište.
Sweeney Todd (screenshot iz filma)
Četiri su glavna predstavnika drame 20. stoljeća: Luigi Pirandello, Bertolt Brecht, Eugéne Ionesco i Samuel Beckett. Svatko od njih na svoj je način utjecao na razvoj drame i kazališta te bi možda najbolje bilo krenuti od samog početka 20. stoljeća, tj. od perioda u kojem je stvarao Luigi Pirandello.
Sve je počelo s jednim modernim Talijanom
Luigi Pirandello bio je talijanski dramatičar i pripovjedač koji je 1934. godine nagrađen Nobelovom nagradom za književnost. Cjelokpuni opus njegovih drama, njih ukupno 44, okupljen je pod naslovom Gole maske i označava početak reforma u kazalištu. Ukida podjelu na činove i prizore, razbija iluziju scenske stvarnosti, radnja je kaotična i stječe se dojam improvizacije, a dolazi i do ispreplitanja prostora pozornice i prostora gledališta.
Teme koje dominiraju u Pirandellovim djelima najčešće imaju veze s identitetom, isticanjem nemogućnosti istinske komunikacije među ljudima te relativnošću istine i apsolutne spoznaje. Čitajući njegove drame možemo zaključiti samo jedno – u modernom svijetu, u kojem sve postaje relativno, umjetnost postaje stvarnija od same stvarnosti. Drugim riječima, najstvarnija životna drama upravo je ona koja se izvodi u kazalištu.
Bertolt Brecht i njegov epski teatar
U vrijeme totalitarnih režima i nadolazećega Drugog svjetskog rata svojim se dramskim stvaralaštvom najviše istaknuo Bertolt Brecht, utemeljitelj epskoga teatra. Njegov je glavni cilj bio preodgojiti pojedinačnu i društvenu svijest te u gledateljima izazvati kritičko razmišljanje o odgledanoj predstavi i na taj ih način potaknuti na promjenu postojećega stanja, što je vidljivo u njegovoj najpoznatijoj drami Majka Courage i njezina djeca.
Drama Majka Courage i njezina djeca donosi priču o ratnoj trgovkinji koja, putujući po bojišnicama, istovremeno pokušava izvući dobit iz rata, ali i zaštititi svoje troje djece, no to joj ne uspijeva. Drama donosi i najvažnije obilježje epskog teatra – efekt začudnosti ili V-efekt. Glumci se, naime, distanciraju od likova koje igraju, što gledateljima omogućuje da racionalno i kritički razmišljaju o samome liku i njegovim postupcima, a ne da se samo užive u radnju. Nema podjele na činove, ukida se trojno jedinstvo, a zbog epskih uvoda i songova koji prekidaju radnju gotovo u potpunosti izostaje dramska napetost. Ostale Brechtove najpoznatije drame jesu Dobri čovjek iz Sečuana i Život Galilejev.
Teatar apsurda ili antiteatar
Vrhunac promjena koje su se tijekom 20. stoljeća događale u kazalištu svakako je bio teatar apsurda ili antiteatar, čija dva naziva imaju dvije različite implikacije. Teatar apsurda, naime, ističe temu besmislenosti egzistencije i otuđenosti u suvremenom građanskom društvu te samim time i bliskost egzistencijalizmu. Život se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika ili pak kao tragično trajanje ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa i promjene.
Naziv antiteatar pak upućuje na dramaturška obilježja takvih tekstova. Nema klasične dramske radnje, već se ponavljaju prizori puni apsurdnih i nelogičnih situacija, prikazuju se pojedinci bez osobnosti, stavova ili ideja te su često svedeni na tipove (npr. engleski bračni par) ili groteskne figure (npr. starci, bogalji…). Prostor i vrijeme u potpunosti gube na važnosti te se radnja odvija u karikiranim stvarnim prostorima, a dijalog je potpuno besmislen i sveden na puku igru „ubijanja vremena“.
Glavni predstavnici teatra apsurda bili su Eugéne Ionesco, francuski dramatičar i autor antikomada Ćelava pjevačica, i Samuel Beckett, dramatičar i romanopisac irskoga podrijetla, autor drame U očekivanju Godota te dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1969. godine.
