Ruska književnost definitivno je imala vodeću ulogu u razdoblju između 1830. i 1870. godine, tj. razdoblju koje danas poznajemo pod nazivom realizam. Riječ je o književnoj epohi koja je naziv dobila zbog težnje za iscrpnim opisivanjem stvarnosti, a karakterizira je i načelo istinitosti. Ipak, u ranom ruskom realizmu zadržala su se neka obilježja romantizma te se načelo istinitosti nije u potpunosti poštivalo.
prizor iz predstave Kabanica (foto: HNK Zadar)
Utemeljiteljem ranog ruskog realizma smatra se Nikolaj Vasiljevič Gogolj. Autor je značajne zbirke Petrogradske pripovijesti u kojoj su, osim obilježja realizma, još uvijek prisutna i neka romantičarska obilježja vidljiva u uporabi fantastičnih motiva i groteske. Najpoznatija pripovijetka u ovoj zbirci jest pripovijetka Kabanica.
Bio jednom jedan Akakije Akakijevič…
Pripovijetka Kabanica donosi priču o siromašnom državnom činovniku Akakiju Akakijeviču Bašmačkinu koji većinu vremena sjedi u jednom uredu, prepisuje spise, uživa u tome i nema apsolutno nikakvih drugih životnih interesa. Ne slaže se sa svojim kolegama, otuđen je, usamljen i neprihvaćen u radnoj sredini i društvu općenito. Život mu je jednoličan i besmislen, što se odražava i u besmislenosti njegovog imena.
Još jedan odraz besmislenosti i siromaštva u životu Akakija Akakijeviča jest njegova stara i ofucana kabanica koju nosi iz dana u dan, vjerojatno već velik broj godina. Puna zakrpa i rupa, njegova kabanica konačno dolazi do nepopravljivog i potpuno raspadnutog stanja te Akakije Akakijevič nema izbora osim jednog – skupiti novce i nabaviti novu. I upravo tu nastaje preokret.
Nova kabanica je super! (osim onda kad nije)
Nakon mnogih velikih odricanja, Akakije Akakijevič napokon uspije skupiti dovoljno novaca kako bi dao sašiti novu kabanicu te to postaje najsvečaniji trenutak u njegovom životu. Napokon se osjeća ugodno, kolege ga napokon počinju primjećivati, a dobiva i poziv na poslovnu zabavu koji veselo prihvaća.
No, trenuci sreće za Akakija Akakijeviča ne traju dugo. Po povratku sa zabave dvojica lopova ukradu mu kabanicu i njegov život ponovno gubi smisao. Uznemiren odlazi na policiju kako bi prijavio krađu, no tamo mu se samo narugaju, a kasnije pokuša riješiti problem uz pomoć neke „visoke ličnosti“, no „visoka ličnost“ samo ga strogo prekori jer ga ometa u njegovoj važnosti.
Akakije Akakijevič tako nesretan odlazi kući, gdje umire od prehlade koju je dobio hodajući po zimi bez kabanice. Njegovu smrt nitko u uredu nije ni primijetio.
Po gradu se pričaju strašne priče…
No priči još nije došao kraj. Nakon smrti Akakija Akakijeviča po gradu počinju kružiti priče kako noću gradom luta neki mrtvac u liku činovnika i otima ljudima kabanice. I tako sve dok jedne večeri i određena „visoka ličnost“ nije ostala bez svoje kabanice. Otada mrtvaca s likom činovnika više nitko nije vidio…
Prava prethodnica ruskoga realizma
Predstavnik visokog ruskog realizma, Fjodor Mihajlovič Dostojevski, jednom je o ovoj pripovijetci izrekao sljedeće: Svi smo mi izišli iz Gogoljeve Kabanice. Danas sa sigurnošću možemo reći da je imao pravo.
Ova pripovijetka na svoj vlastiti način spaja realistično i fantastično. Pripovijedajući priču o Akakiju Akakijeviču, Gogolj nam donosi priču o oskudnoj stvarnosti pojedinca neuklopljenog u društvo u kojem živi, ali fantastičnim završetkom stvara dojam jeze i napetosti, pokazujući tako da romantizam još nije u potpunosti prošao te da ćemo na pravi realizam ipak morati još malo pričekati.
