Petar Zoranić hrvatski je renesansni pisac koji je obogatio našu književnost s prvim hrvatskim romanom, Planine. On je takav tip pisca koji sam sebe uključi u svoje vlastito djelo i to s takvom suptilnošću da i dijete u drugom osnovne zna da se Zoranić igra s nama.
Glavni je lik njegovog remek-djela pastir Zoran koji se zaputio u planine. Tako je to kada ti pjesma Hajdemo u planine od Bijelog dugmeta uđe u glavu i tamo se ugodno smjesti. Tada treba pustiti malo Prljavog kazališta da se stvari stabiliziraju.
Pravi i jedini razlog odlaska bilogdje – ljubav
Kratko i jasno, pastir Zoran pati, a razlog njegovih patnji ljubavna je bol. On je samo još jedan muškarac kojega je povrijedila još jedna žena, ništa novo, ništa što bi bilo za naslovnu stranu. Ako je takav nesretnik da mu je nesuđena izabrana okrutnica bila prva, onda čitateljstvo razumije toliku dramu oko nje.
Ali, ako je još jedna u nizu, Zoran bi se trebao zapitati da li je problem zbilja u djevojkama ili u njemu. Ne bi bilo prvi put da je muškarac za sve svoje probleme, okrivio tadašnju si ženu.
Tkogod da je krivac, Zoran je sada u planinama, i umjesto da se makne od izvora svih muka, ženskog roda, on je njima okružen, kao da je zalutao u njihovo gnijezdo. Preciznije, vilinsko gnijezdo jer na svom putu susreće same vile. On je ili jedan jako poželjan muškarac ili vile dugo nisu imale mušku osobu pored sebe. Kad si očajan, ne postavljaš pitanja i ne tražiš dalje od onoga što ti je pred očima.
Upoznajmo vile – nesuđene Zoranove izabranice
Ovo nije još jedna epizoda Gospodina Savršenog, ovo je Gospođa Savršena, jedina je razlika između ova dva serijala u tome što se u Zoranićevoj verziji djevojke podnose i ne zabadaju noževe u leđa jedna drugoj.
Prva koja se našla na Zoranovom putu bila je vila Napeja koja je odigrala prvi susret savršeno. Nije bilo „Hej, bok, ja tražim ljubav“ nego „Hej, i meni su slomili srce, hoćeš da patimo zajedno?“ I umjesto da napravi neki korak koji bi ju stavio u prednost, ona počne pričati o postanku vrele Vodice. Dobra je geografija, ali nećeš time osvojiti mogućeg budućeg partnera.
Druga vila nosi ironično ime, Milost. Još jedna prilika za odličan ulet tipa „Dođi da skupa tražimo milost“. Ovoj vili ovo nije prva borba, ona zna kakva pravila vrijede, zato je i djelovala brzo i efikasno odvukavši Zorana do podnožja Velebita.
Nažalost, i ona se zaribala ne iskoristivši priliku kada ga je već zarobila, jer je pametna počela pričati o buri. Mora da joj je Zoran nešto gadno rekao jer mu je pokazala direktan ulaz u pakao. Vila Milost je favorit jer ga je dovela do planine i potom okrutno ostavila, što je uzrokovalo deja vu za Zorana. Koji šmrc za palog junaka.
Ako ne možeš s njima, odmakni se od njih
Nakon neuspjelih prvih spojeva, zatrebalo mu je malo muškog društva da se opusti. Sva sreća da ga je i našao, svaka ptica svome jatu leti. Jadnici poludjeli od žena pa nemaju pametnijeg posla od pričanja svojih nesretnih i sretnih ljubavnih vratolomija. I ova je zabava bila upropaštena i to ničim drugim doli uvođenjem realističkog motiva turskog razaranja hrvatskih krajeva.
Zoran se sjetio da je došao u planine s nekakvim ciljem i napustio je društvo. Na nastavku svog besmislenog puta, susreo je treću vilu imena Dejanira. Ova vila mu je kao najveća luzerica pomogla u liječenju od ljubavne boli. Pripisat ćemo taj pristup njezinoj nevinosti i naivnosti, i završiti njezinu priču s porukom da se tako ne osvaja druga osoba. Čitateljstvo je ostalo zbunjeno njezinom dobrotom i moralom, naprosto nije bilo na to naviknuto, ako nas povijest dobro služi.
Drugi dio priče – onaj u kojem Zoran ne pati
Zoran se izliječio od ljubavne boli i kao nezasluženu nagradu, zaspao. Sanjao je o Perivoju od Slave, kraju u kojem vlada vječno proljeće. Za sve koji nisu ljubitelji ovog godišnjeg doba, shvaćam vas u potpunosti. Meni zvuči kao noćna mora, ali jasno da je Zoranu slatki san kad je još jednom okružen lijepim djevojkama.
Dočekale su ga četiri vile koje su u krilu držale slatke jabuke. Imena potencijalnih kandidatkinja su kako slijede: Kaldejka, Grkinja, Latinka i Hrvatica. Ne može biti samo ironija što je Hrvatica zadnja. Sve vile, osim nje, imaju puno lijepih jabuka. Sve četiri predstavljaju neku svjetsku književnost kroz povijest, a silne jabuke nadarene autore.
Zoranu su se oči zaustavile na Hrvatici, najmlađoj i najsiromašnijom (jabukama) od svih vila. Klasično objašnjenje toga zašto njezino krilo ne obiluje jakukama: hrvatski se učeni ljudi srame vlastitog jezika te pišu drugim jezicima. Dobro da je danas situacija u potpunosti drugačija. Prethodno napisana rečenica okrutna je laž, ali još bolnija šala. Zoran se probao opravdati i dati prazna obećanja, ali bilo je prekasno. San se završio.