Velika djela, hrpa mrtvih junaka i nedostatak morala (tj. antička književnost)
Antička je književnost prva prava književnost s kojom se susreću nevine mlade nade u prvome razredu srednje.
Reign | screenshoot iz serije
Hrvatski školski sustav, ponajprije Nastavni plan i program NCVVO-a, osmislio je, na književnoj bazi i u sklopu nastave hrvatskoga jezika, razvojni put mišljenja i stajališta srednjoškolaca. Pred učenike je, odmah na početku, postavljen visoki standard antičkih djela. Likovi koji vjeruju u viša moralna načela i koji doslovno ginu zbog njih, odnos nadređenog – podređenog u kojem uvijek podređeni plaća, ali najviše ljubavna veza dvoje ljudi koja ostaje nedovršena jer jedna strana pogiba.
Komedija Škrtac
Rimski je komediograf Tit Makcije Plaut nasmijavao i ismijavao društvo u kojem je živio. Teme je uzimao iz svakodnevnice, a likovi su predstavljali određene karaktere. Njegova komedija Škrtac priča je o lošem roditeljstvu, silovanju koje je dovelo do udaje i materijalnoj opsesiji.
Glavni je lik lihvar Euklion, škrta ličnost koja gaji osjećaje jedino prema blagu. I ne metaforičkom blagu, kao što je duhovnost, rad na sebi, pobožnost, misli se na pravo opipljivo blago koje krije od svih, ako ne i od samoga sebe. Zaluđenost ga je došla glave na njemu najgori način, krađom blaga.
Izgleda da Euklion nije bio škrt jedino u krevetu s ljubljenom pošto se uspio razmnožiti i dobiti kćerku Fedru, pobožnu djevojku koja je ostala trudna jer je bila žrtva silovanja susjedova nećaka, Likonida. Susjed je Megador, bogataš koji je na nagovor sestre (silovateljeve majke) zaprosio Fedru. Euklion je pristao isključivo iz vlastitih škrtih razloga jer mu je Megador pristao uzeti kćer bez miraza.
Ta se svadba nije dogodila, Fedra je rodila, kraj komedije je izgubljen, no kakav je antički svijet, pretpostavlja se da je Euklionu vraćeno zlato, a Likonid i Fedra su završili pred oltarom. I nikom ništa za silovanje i krađu. Živjela antika!
Kriva ljubavna kalkulacija i kršenje zakona
Riječi su kojima ću opisati dvije srednjoškolski najobrađenije Sofoklove tragedije, Kralja Edipa i Antigonu. No, prije upoznavanja problematike djela i karaktera naslovnih junaka, prvo se treba snaći u rodoslovnom stablu. Edip je bio sin kralja Laja i kraljice Jokaste. Imao je četvero djece: kćeri Antigonu i Ismenu te sinove Eteokla i Polinika. Kreont, o kojem će kasnije biti više riječi, Jokastin je brat.
Edip je onaj književni lik koji svakom srednjoškolcu ostaje u glavi jer je poznat po ljubovanju s majkom. To se ljubovanje nije zadržalo samo na poljupcima, dovelo je do oltara i kasnije do četvero djece. Ubio si je oca, istim spletom okolnosti kao što je bilo i kod cijele situacije s majkom, zbog zabune, neznanja i sudbine. Bio je uvjeren kako sprječava nametnuto proročanstvo, kad je u stvarnosti pomogao u njegovoj realizaciji.
Antički likovi nikada neće naučiti da se sa sudbinom ne igra, ona je kao smrt, doći će vam glave kad-tad. Samo je pitanje vremena i stanja ravnodušnosti.
Saznavši istinu, Edio je bio duhovno slomljen, pa se odlučio i fizički kazniti, oslijepio se. Ako sa zdravim očima nije vidio situaciju koju je prouzročio, ne treba uopće vidjeti stanje u koje se doveo. Otišao je iz Tebe, a njegovo je mjesto preuzeo Kreont. Jokasta se ubila, i isti taj čin ponovila je i Antigona. Kakva majka, takva kći.
Nije samo 20. stoljeće rezervirano za oduzimanje vlastitog života
Riječima Stefana Živojinovića: i evo, evo nas…do Antigone. Ali neće biti od danas pa do sutra, najviše zbog toga jer likovi ni ne prežive do novoga dana. Tragedija promovira aktualne teme: sukob ljudskih i viših zakona, altruizam, probleme vlasti i osobne odgovornosti, ako jasno, takvo nešto u antici uopće i postoji.
Nakon što je Edip napustio prijestolje i djecu, zavladao je Kreont do trenutka odraslosti Edipovih sinova. Trebali su bratski dijeliti, ali to nije bio slučaj. Obojica su poginula u dvoboju kojemu je prethodila Eteoklova sebičnost i Polinikovo progonstvo.
Jedini razlog zašto Antigona ide protiv vlasti je njezin unutranji poriv, odnosno postojanje moralnih načela. A zašto je uopće krenula, a ne u miru oplakivala? Antigona nije mogla podnijeti Kreontovu odluku pokapanja jednoga brata sa svim počastima i ostavljanja drugoga na ledini kao hranu divljim zvijerima.
Antigona je uspjela u svom naumu bratovog posmrtnog obreda, no bila je uhvaćena i sada, kao ne baš pametna osoba ili upravo suprotno, kao izrazito pametna osoba, priznala je Kreontu sve i bila je spremna na sve. Nije tražila milost, nije čekala da bude živa zakopana u grobnici, ona se ubila.
Nakon toga, pojavljuje se uzorak. Hemon, Kreontov sin i Antigonin zaručnik, oduzima sebi život jer što je život bez voljene osobe? To je i dalje život, ali Hemonovo slomljeno srce nije to htjelo prihvatiti. Čuvši vijest o smrti vlastite krvi, Hemonova se majka Euridika također ubila.
Tiraninu Kreontu opet ništa nije bilo, prekasno je spoznao pogreške i izgubio obitelj, ali se nije planirao ubiti. A mora biti i neka svijetla točka u mračnome antičkome svijetu, ili barem scenarij u kojem netko preživi.
