Nekoliko riječi o pjesniku, boemu, geniju – Tinu Ujeviću
Kada govorimo o hrvatskome pjesništvu, bio bi nevjerojatan grijeh ne spomenuti ime jednoga od najvećih hrvatskih pjesnika ikad – Tina Ujevića. On je rođen 5. srpnja.
Tin Ujević u Zagrebu (foto: wikipedia.org)
Tin Ujević, rođen 5. srpnja 1891. godine u Vrgorcu, bio je hrvatski pjesnik, esejist, kritičar i prevoditelj. Bio je jedan od mladih pisaca okupljenih oko Matoša, no kasnije, nakon polemike s Matošem, odlazi u Pariz i tako započinje njegov boemski, pjesnički život.
Što je i kada pisao?
Ujević svoje pjesme počinje objavljivati već 1914. u antologiji Hrvatska mlada lirika, a kasnije počinje sastavljati vlastite zbirke kao što su Lelek sebra (1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.), Ojađeno zvono (1933.) i Žedan kamen na studencu (1954.). Autor je i knjiga proznih tekstova i eseja Ljudi za vratima gostionice (1938.) i Skalpel kaosa (1938.).
Njegove pjesme najčešće tematiziraju otuđenost, neuzvraćenu ljubav te kontrast između realističkog i idealističkog, a obiluju i mnogim leksikološkim zanimljivostima. Koristeći se različitim posuđenicama i novotvorenicama, Tin Ujević znatno je obogatio izražajne mogućnosti hrvatskoga jezika te se njegovo pjesništvo može smatrati osebujnom sintezom hrvatske književne tradicije i europske modernističke književnosti.
Podsjetnik na jednu malu Igračku vjetrova
Prošlogodišnjim je maturantima, vjerujem, Tin Ujević i više nego dobro poznat. Naime, na višoj razini ispita iz Hrvatskoga jezika (na ljetnom roku) kao tema za esej pojavila se usporedba njegove pjesme Igračka vjetrova i proznog teksta Dva puta jao. Iako ga mnogi maturanti nisu očekivali, mislim da je, kada je riječ o hrvatskome pjesništvu, Ujević bio apsolutno najbolji mogući slučaj. Usporedba ovakvih tekstova, od kojih jedan tematizira odvajanje od svega što je zemaljsko te prepuštanje životu kao vjetru koji raznosi lišće, a drugi pak zgađenost vlastitim životom i potlačenost od svega što je prljavo i zemaljsko, svakako je bila nešto o čemu se moglo mnogo pisati, ali i mnogo razmišljati. Primjera radi, navest ću ovdje dva citata koja su mi ostala u sjećanju. Najprije jedan iz Igračke vjetrova:
Podaj se pjanom vjetru života, / pa nek te vije bilo kud; / pusti ko listak nek te mota / u ludi polet vihor lud.
A zatim i jedan iz teksta Dva puta jao:
Koliko sada vidim kako smo lično nemoćni (pred Augijasovim štalama), mi mali pjesnici i sanjari, i kako smo osuđeni da budemo igračkom vjetrova i žrtvom svih moćnih i lukavih.
Pročitamo li samo ove malene fragmente navedenih djela, možemo sami sebi postaviti nebrojeno mnogo pitanja. Što smo mi zapravo? Jesmo li ona igračka vjetrova koja je simbol slobode ili ipak nismo ništa više od poniznog i nemoćnog pojedinca u ovom okrutnom svijetu?
Zaključak… ili ipak ne?
Kao najveći pjesnik hrvatske književnosti 20. stoljeća, Ujević je bio jedan od rijetkih koji su se svojim stilom pisanja uspjeli približiti velikim europskim pjesnicima poput Charlesa Baudelairea i Théophilea Gautiera, a njegove pjesme vrhunski su primjeri soneta i slobodnoga stiha. Zahvaljujući njegovom izvrsno poznavanju hrvatske književne povijesti, ali i hrvatskoga jezika, Ujevićeve pjesme sve do danas ostaju primjeri ne samo izvrsnog književnog nego i jezičnog dostignuća.
Kada govorimo o Ujeviću, zaključak ne postoji. Njegove su pjesme toliko bezvremenske da nikada neće biti moguće reći – e to je sad to. Uvijek će postojati još nešto što ćemo moći reći, pročitati ili uočiti. Upravo bih vas zato, na završetku još jednoga teksta o ovom pjesniku, a istovremeno i početku još jednog promišljanja o njemu, voljela ostaviti sa stihovima iz, ni manje ni više, nego bezvremenske i beskonačne Ujevićeve pjesme Pobratimstvo lica u svemiru:
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema, / ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi; / o vasiono! Ja živim i umirem u svjema; / ja bezimeno ustrajem u braći.
