Koga lažeš, nesretna ženo? Pitanje za Luciju Stipančić (iz djela Posljednji Stipančići)
Lucija Stipančić je djevojka prema kojoj nitko nije bio milosrdan, uključujući više sile, ali najviše Vjenceslav Novak. Ne začuđuje što je najkompleksniji lik u cijeloj svojoj obitelji, njezina je priča doslovno za sapunicu.
Footloose | screenshoot iz filma
Sva su joj životna stanja u problemu. Obiteljski odnosi su katastrofa, zdravlje, ne da je krhko, nego je nepostojeće, ljubav ju je uništila, najgore od svega, to joj je bila jedina ljubav u smislu veze koju je iskusila, nije dobila svoj sretan kraj ni muškarca s kojim bi bila sretna. Nije da joj je potreban muškarac da bi bila sretna, ali bilo bi lijepo da joj je Novak dao barem jedno malo zrnce sreće.
Osvrt na društvo
Čim knjiga ima podnaslov ‘Propast jedne patricijske obitelji’, možete biti poprilično sigurni da nisu sretno živjeli ili barem preživjeli. U Disneyjevim crtićima, članovi obitelji su odmah na početku ubijeni i njihovo dijete, svježe siroče, snalazi se na svom životnom putu kako zna i umije, i na kraju se zaljubi, iz razloga da barem sretno završi kada već nije sretno započelo.
Prvo, crtići lažu, ali to je zasebna tema za odvojeni članak u posve trećoj rubrici. Drugo, hrvatski pisci ne naginju sretnom završetku, ali barem u njihovim djelima obitelji žive. Zbog težnje za stanjem ravnoteže, uz živu obitelj, članovi moraju patiti jer u protivnom, to nije hrvatska književnost. To nisu djela propisana u katalogu, to nisu djela koja ulijevaju samopouzdanje, već strah.
Uz prethodno napisano i patrijarhalno društvo u kojem je Lucija odrasla, lako je zaključiti da nije po nju završilo povoljno ili barem bezbolno. U takvom jednom primitivnom društu, pravila su jasna. Muškarci su bogovi, a žene nisu ništa bolje od otirača. One su lutke s kojima se muškarci nemaju problema igrati. Na muškome je rodu da djeluje i bude viđeno, jer su oni ti koji predstavljaju obitelj i to se ne propitkuje.
Razum i vlastita volja su jedno veliko ne s uskličnikom. Ili čak pitanje, ili ako nikada niste iskusili sreću, izjavna rečenica. Da se osvrem malo na žene, kad već nisu muškarci i napišem njihove već dobro poznate obveze, a to su kuća i djeca.
Patnička individua
Lucija, kao žena, nije imala pravo na obrazovanje. Tužno je to što to nije bilo pitanje prava, već slobode, preciznije volje, i to očeve. Zašto bi se žena obrazovala i dospjela do neke pozicije, da se napokon taj stakleni strop razbije i da svi muškarci koji su na njemu, padnu skupa sa staklom, kada može svoj mozak zamarati isključivo trivijalnim stvarima?
Otac obitelji Stipančić predodredio je sina Jurja za odlazak u inozemstvo na školovanje, i to je potrajalo, i nama dalo definiciju vječnog studenta. Jedino što je Juraj vidio od
fakulteta bila je kavana pored. Ako ste svojevrsna osoba, uvidjet ćete problem ili prednost trošenja tuđeg novca. Zaključak za akadamskoga nam građanina; on je nenadareni boem. Lucija je poštena djevojka, ali Novak nam nije dao scenarij u kojem je ona i lijepa i pametna.
U odnosu otac – kćer, nije nedostajalo ni omalovažavanja. Trebalo je nadopuniti konstantne kritike i nebrigu za vlastito dijete. Odrasla je zatvorena u kući jer nije imala očevo dopuštenje da se druži s gradskom djecom, nije se školovala jer navodno nije bilo novaca. Djevojka više ne može ni pročitati ljubavni roman i potom lagati o tome da ju otac ne optuži da će zbog laganja postati promiskuitetnom ženom ili svi znamo što, ali ne mogu to napisati jer ne pišem kolumne.
Novak se zbog svih navedenih razloga odlučio smilovati Luciji dajući joj požrtvovanu majku koja želi kćeri osigurati ono što ona sama nije imala. Naravno, to nije upalilo. Lažna pisma, krivotvoreni potpisi, zablude i vječna bol; sve su to sitnice koje su Luciju polako vodile do jako lošeg, gotovo nepopravljivog duševnog stanja koje se trebalo završiti smrću. Ali za divno čudo, nije počinila samoubojstvo.
Izvor vječne patnje: ljubav
Zaljubiti se u bratova najboljeg prijatelja nikada nije dobra ideja. Ali, kada ne izlaziš iz kuće i jedine muške opcije su ti vlastita krv i netko nepoznat, čovjek počne razmišljat. Lucija se tako zaljubila u Alberta, koji nije bio ništa drugo nego poklon od vraga, zapravo Jurjev prijatelj. I da, to je bila usporedba, i da Juraj to zaslužuje i ne, nisam okrutna.
Ako ćemo opisivati Luciju, ne trebaju nam silni pridjevi, bit će dovoljna samo dva: naivna i neiskusna. Alfred ju je trebao samo nazvati damom i poljubiti ruku da ona poklekne.
Jasno da je ljubljenje ruku dovelo do kreveta. Ukratko, ostala je trudna, izdajica Alfred otišao, ova mu pisala o situaciji, on njoj poslao lijekove za pobačaj. Cijelo ono posavjetujte se s ljekarnikom ili liječnikom nije odjeknulo u njihovim ušima.
Ajde da je sva nesreća u tome, ali nije. Alfred je oženjen, baš divno, ni ne sjeća se Lucije. Majka joj je manje-više unajmila mladića koji je zapravo bio zaljubljen u nju da joj piše ljubavna pisma, Petrarkine sonete i potpiše se kao Albert. Luciji je bilo prekrasno dok nije saznala istinu.
Na smrtnoj postelji, pozvala je mladića da ga upozna, i nakon što je umrla, ovaj je otišao u sjemenište. Ako ne može imati nju, odvojit će se od ženskog roda. Malo drastično, ali ništa protiv ljubavnog zanosa i slomljenog srca.
