Škola, matura, završne ocjene pa opet matura. Tu i tamo se ubaci nešto o maturalnoj večeri, ali na vrhu ljestvice tema nas ovogodišnjih maturanata jest ta tragično opjevana matura. No, što nakon? Zanima me sto se nalazi u glavi mojih kolegica i kolega iz školskih klupa koji na svako pitanje o daljnjem školovanju suptilno zavrte očima i ponašaju se kao da sam im urekla pola obitelji i psa. Kakva je poanta mature i uopće srednjoškolskog školovanja nas gimnazijalaca kad nakon četiri godine ne znamo što bismo dalje radili u životu?
E, pa ja ću vas poštedjeti razmišljanja i sama si odgovoriti na pitanje. Nema je. Apsolutno, ni u kakvom slučaju je nema. Da ne okolišam, glavni smisao ovog mog pretvaranja misli u tekst su dugo očekivani studentski dani. Od promjene okoline pa da promjene ljudi, sve se to uklapa u taj novi daleki, ali toliko blizu život.
Srednjoškolski život na izoliranom otoku
Želim da se sada stavite u kožu jedne djevojke (ako ste dečko, probajte i vi nitko neće znati) koja živi na otoku. More je dijeli od škole koja je, iako mi to ne htjeli priznati, jedna velika sastavnica našeg društvenog života, zatim od svih prijatelja koji makar busom mogu doći i općenito slobode koja se može manifestirati samo kroz to da ne trebate gledati na sat koji je vas najbolji prijatelj kada treba stići na brod. Jeste? Sad tome još dodajte činjenicu da nemate gdje prespavati ako slučajno zakasnite i dobili ste moj, ali i život značajne količine nas zakinutih putnika. Nadam se da sad vidite razlog koji me tjera da se iz dana u dan sve više radujem svom životu, kako bi se reklo, preko bare.
Već četiri godine strpljivo čekam (ok, lažem nije baš strpljivo, ali čekam) i sada kad se taj trenutak bliži moram priznati da me polagano obuzima strah. Strah od nepoznatog u kojem se vjerojatno i vi prepoznajete. Moram se osamostaliti, no želim li? Želim li odrasti, napuniti osamnaest, napustiti dosadašnji život i naposljetku postati svoja osoba? Dođe li to samo ili moram dati sve od sebe da se nešto tako jednostavno, ali istovremeno jako složeno ostvari? Pišući ovaj tekst sam se prvi put suočila sama sa sobom i lošijim stranama samostalnosti i odgovornosti. No, odgovornost na stranu, imam još četiri mjeseca da budem maloljetna i neodgovorna.
Ako je glavni cilj daljnjeg školovanja pobjeći onda je bolje ne studirati
Tu se povlači pitanje kako uopće biti neodgovoran na otoku Ugljanu? Priznajem ljeti je drugačije, ima ljudi, turista i ostalih posjetioca koje koliko ne podnosimo, toliko učine naš život malo zanimljivijim jer kome ćeš se rugati nego nekoj strankinji u crocsicama. Ali zima je život u izolaciji. Izađeš vani oko osam i eventualno vidiš pola mačke i kokoš. Zbog toga razumijem svoje prijatelje koji žele što dalje od ovog mjesta, no moram priznati da se poprilično razljutim kada kažu da ne znaju što će studirati, ali idu u Zagreb. Ljudi, zar ne shvaćate da nije toliko bitno gdje studirate, već što studirate? Izuzev pustoši otoka svejedno možete ostati u Zadru koji također nudi raznolike studijske programe.
Ako je glavni cilj daljnjeg školovanja pobjeći onda bolje i ne studirati. I tako ja svaki dan slušam te priče i odbijam sama u sebi doživljavati takve gluposti. Gdje je nestala ambicija, znatiželja? Istražite što se nudi i onda odlučite. Za primjer ću staviti sebe, osobu koja oduvijek naginje na jezike, volim ih, idu mi i želim ih studirati. Fakultet kojeg želim imam i u Zadru, jednostavno ću se preseliti tamo i studirati isto što bi studirala u bilo kojem drugom gradu Lijepe Naše.
Ajmo probati izabrati studij koji volimo i u čemu se vidimo kada ga završimo
I paf, odjednom nestaje izolacija jer grad je ipak grad, studiram što želim dok sam ujedno blizu kuće. Tome nekako teži moje postojanje uz trenutnu situaciju u kojoj sam primorana učiti stvari koje, ne da me ne zanimaju, već mi nikad neće trebati u životu. Neću sigurno doći u dućan i računati limes od pudinga, zar ne? Šalu na stranu, dočekati ćemo i mi svog Godota i riješiti se stvari koje nam dosađuju.
Po Camusevoj teoriji čovjek u svoju egzistenciju upisuje esenciju. To se može protumačiti na razne načine, ali konkretno u ovom slučaju, hajde, probajmo u svoji egzistenciju upisati esenciju na način da odaberemo nešto što volimo i u čemu se vidimo kad prođe fakultet i dođe stvaran život. Čemu odlutati negdje daleko samo zbog društva koje nas tjera na to i metaforičkog bijega od svega onog što nas sada čini nesretnim. Valjda smo u 12 godina školovanja shvatili što nam ide i povući ćemo se za tim. Kakva bi trebala biti egzistencija, ako u nju možemo upisati samo žaljenje i potrošeno vrijeme?
