[Glas profesorice hrvatskog jezika] Ispit iz Hrvatskog na maturi nisam znala riješiti bez greške
Nakon niza reakcija na državnu maturu od strane učenika, dobili smo i jednu, koju potpisuje profesorica hrvatskog jezika iz jedne zagrebačke srednje škole. Na temelju svojih iskustava iz učionice, stručnosti, višegodišnjih priprema učenika za državnu maturu, ali i brojnih žalbi koje je za učenike napisala samo u ovoj godini, odlučila je dati svoje viđenje (ne)funkcionalnosti državne mature, ali i školskog sustava. Odmah na startu priznaje, kako joj je dugo trebalo, da bez greške riješi ispit iz Hrvatskog jezika na državnoj maturi.
foto|srednja.hr
Nešto je trulo u…
Kada sam tek počela raditi u školi, bila sam mlada i nadobudna po svim pitanjima. Bilo mi je teško odmjeriti što od onoga, što sam naučila na fakultetu, treba prenijeti učenicima. Mislila sam da znam previše da bih predavala (samo) u srednjoj školi. A onda sam pokušala samostalno riješiti svoj prvi ispit državne mature iz HJ i shvatila da, unatoč pet godina zaista predanog studiranja, nisam bila u stanju imati 100%. Netko drugi možda jest, možda sam jednostavno premalo znala. Možda je bio problem i u tome što sam fakultet upisivala kada DM još nije bilo pa nisam imala nikakav osjećaj za nju. Jedno, svakako, znam: na fakultetu nas nisu naučili kako učenike pripremiti za DM, nisu nas naučili kako treba izgledati esej koji učenici trebaju napisati, a u nastavi sam vrlo brzo shvatila da, unatoč svem entuzijazmu i osobnom izboru gradiva kojem bih se htjela posvetiti, svoja predavanja moram prilagoditi, najviše što mogu, pripremi učenika za nju.
Na jednom od svojih prvih županijskih vijeća pitala sam, naivno i nadasve dobronamjerno, kako sve to gradivo obraditi s učenicima strukovnih usmjerenja koji HJ imaju samo tri sata tjedno. Odgovor je bio: učenike strukovnih usmjerenja ne primamo za DM.
Sada, gotovo sedam godina kasnije, teško mi je s jednakim emocijama opisati kako sam se osjećala u tom trenutku: ja, koja sam bila učenica strukovnog usmjerenja, koja sam nakon toga paralelno pripremala završni rad iz fizike i učila sociologiju, filozofiju, povijest umjetnosti, filmologiju i sva druga područja kojima se nisam bavila tijekom srednjoškolskog obrazovanja, i koja sam na kraju upisala kroatistiku i komparativnu književnost te pet godina istinski uživala studirajući. Mene se ne bi pripremalo za državnu maturu, jer sa svoju budućnost odabrala s 14 godina kada sam upisivala strukovnu školu.
Učenike strukovnih usmjerenja ne pripremamo za DM – bila je to prva stavka u ovom obrazovnom sustavu koju sam odlučila ignorirati. Nekoliko godina kasnije, kada su moje kozmetičarke bile maturantice, i kada sam ih pitala zašto ne dolaze redovito na moje pripreme za DM, a one mi rekle da im je preskupa karta, mislila sam da mi lažu. A onda sam guglala i pronašla: „Za prijevoz maturanata za dane polaganja ispita obveznoga dijela državne mature (gimnazijski programi) te maturanata u strukovnim programima za dane izrade i obrade završnog rada, sufinancira/financira se najpovoljniji iznos (pojedinačne karte, polumjesečna ili mjesečna karta) za dane polaganja ispita obveznoga dijela državne mature, odnosno za dane izrade i obrade završnog rada.
Da, čitav sustav i dalje misli da učenike strukovnih usmjerenja ne pripremamo za DM.
Onda sam slala sažetke, uvode, skripte, opaske, sve što mi je palo napamet, putem waap grupe. JA UČENIKE STRUKOVNIH USMJERENJA PRIPREMAM ZA DM.
Zapravo, pripremat ću svakoga tko želi nešto upisati, tko ne želi stati na srednjoškolskom obrazovanju, svakoga tko ima imalo volje učiti. Pripreme za DM jedni su od rijetkih prekovremenih sati zbog kojih nikada neću požaliti, ni na trenutak.
U međuvremenu se dogodilo mnogo stvari. Neki su bili pod prevelikim stresom, neki su učili više nego prije, neki su odustali, neki su se trudili svim snagama. Kada je objavljen ovogodišnji ispit, bila sam radosna što sam ga, prvi put u životu, riješila 100%. I pomislila: zašto se oko toga radi tolika drama, pa uopće nije toliko težak! A onda sam se sjetila Petre prije sedam godina, Petre koja nije znala sve ono što zna sada, koja nije riješila mnoge ispite u međuvremenu, i održala mnoge, mnoge pripreme brojnim učenicima, i gimnazijskoga i strukovnoga usmjerenja.
Kada su izašli rezultati, napisala sam na desetke žalbi učenicima. Da bih to mogla, pročitala sam na desetke učeničkih eseja. Bilo mi je fascinantno koliko je nemoguće bilo usporediti kvalitetu eseja na temelju bodova koje su dobili. Bilo je, tako, eseja koji su dobili 19 bodova, a bili su bolji od onih koji su dobili 27 bodova. Bilo je i onih koji su dobili 32 boda, a komotno su mogli imati (svih) 40 bodova. Nisu za to krivi ispravljači koji rade u uvjetima u kojima ja nikada ne bih radila (pa se nisam prijavljivala za to ispravljanje – nikada). Nisu krivi ni zbog toga što su plaćeni po broju ispravljenih eseja pa se vjerojatno trude ispraviti ih što je više moguće u što kraćem vremenu. Kriv je cijeli taj koncept eseja iz HJ: eseja koji nije siguran što propituje, eseja koji se može dobro napisati ako se dobro nauči shema, ako se napamet nauče uvodi, ako se nauči sažetke 17 esejskih djela, ako si relativno pismen.
Uvažene su sve osim jedne žalbe. Bodovi koje su učenici dobili nakon žalbi kreću se od jednog boda do osam bodova. I pritom su se žalbe ticale nevjerojatnih banalnosti: od toga da nisu dobili dovoljan broj bodova na citatima, iako su imali dovoljan broj citata; oduzeti su im bodovi za upotrebu nehrvatskih riječi, a u eseju nije bilo ni jedne takve.
Bodovi su to koje ne bi dobili da nisu pisali žalbe, a koje su, očito, zavrijedili. Bodovi koje ni ja ne bih znala tražiti da nisam prošla radionicu za pisanje eseja u sustavu koji nije ni škola ni županijsko vijeće ni nešto treće povezano s državnim školstvom. Zapravo, otkad radim u školi, osjećam da nikoga nije briga znamo li mi, obični smrtnici, pripremiti učenike za DM. Jer nitko nas nije naučio kako to činiti. Nigdje nisu javno dostupni opisivači za eseje (Google je izbacio neku stavku jednom davno (očito) objavljenih, ali stranica je obrisana). Mogli smo samo sami učiti i zaključivati iz nekakvih mrvica koje smo okolo skupljali.
Još je jedan fenomen poseban: panika koju izazivaju pojedini mediji uoči početka DM. Na prvi se pogled čini dobronamjernim, ali zapravo samo „nabrijavaju“ generaciju. Objavljuju neke čudne statistike, promišljaju o smislenosti, vade iz arhiva stare probleme. Rade senzaciju od nečega što senzacija nije, ali isto tako znaju da će im to dovući velik broj čitatelja: sve maturante, njihove roditelje, nastavnike i ostale dobre ljude koji se zanimaju za tu tematiku i promišljaju o njoj iako ih se direktno ne tiče.
A kada državna matura prođe, govore o svake godine sve lošijoj prolaznosti ili ocjenama. Uspoređuju godinu i godinu, a ispiti državne mature daleko su od standardiziranih ispita, pragovi prolaznosti nisu svake godine isti niti su sadržaji koji se propituju isti (slični možda jesu, ali isti nisu pa je teško govoriti o jednakoj težini od godine do godine). Ove su se godine iz NCVVO-a odvažili kritizirati i cijeli sustav pa se osjećam osobno prozvanom*. Ravnateljica NCVVO-a rekla je tako i da je PROBLEM što su nastavnici učenike počeli pripremati za DM kao da ne zna (možda i ne zna!) u kakvom su nesrazmjeru sadržaji propisani za DM i sadržaji propisani NPiP (govorim, prvenstveno, za Hrvatski jezik). Kada bih, kojim slučajem, obradila SVE gradivo propisano NPiP, a ne posvetila se osobito gradivu propisanom Katalogom za državnu maturu iz HJ, baš me zanima koja bi to veća sreća bila.
I, zaključno, još samo ovo da kažem: generacije se mijenjaju, jako, vidno, brže nego ikada prije. Nastavna atmosfera koju sam ostavila s 18 godina kao učenica nije bila ni slična onoj u kakvu sam došla s 23 kao nastavnica. Jesmo li previše ili premalo posvećeni učenicima, jesu li oni više ili manje razmaženi i jesu li sposobni više ili manje učiti, u ovoj je priči sasvim irelevantno. Problem je u tome što nema jasnih pravila što i kako učenike poučavati. Problem je u tome što sam ja, kao nastavnik, odgovorna prevelikom broju institucija koje međusobno ne surađuju. A ključno jest ovo: jedina institucija kojoj bih trebala biti odgovorna trebala bi biti institucija UČENIKA.
Sve dok se „ovi gore“ ne dogovore kojim će redoslijedom raditi reforme, i hoće li možda krenuti od osnovne škole pripremati generacije da jednoga dana znaju, možda, biti nastavnici, „mi dolje“ možemo samo tapkati (kao guske u magli?) i nadati se da je ono kako radimo dobro. Ako već ne možemo zadovoljiti standarde koje od nas traže jednakiji od nas iz NCVVO-a, onda bar da znamo da smo dali sve od sebe da učenike, možda, pripremimo za, ne Školu za život, već životnu školu!
Sve najnovije informacije o državnoj maturi pratite na našim Facebook stranicama Maturanti 2019. i Maturanti 2020. te u grupi Državna matura. Isto tako, možete nas pratiti i na našem Instagram profilu @drzavna.matura. Više tekstova o maturi 2019. čitajte u tekstovima na ovoj poveznici, a vaš kalkulator bodova za maturu isprobajte ovdje.
