Maturantica nakon eseja iz Hrvatskog: Evo zašto pucamo po šavovima
Ispiti, prosjek, upis na faks. Tri stvari koje su učenicima, a posebice maturantima stalno na pameti. Briga za budućnost mnogima predstavlja teško breme pa zbog toga traže i stručnu pomoć, a po šavovima najviše pucaju sada – u vrijeme polaganja ispita državne mature. Da je to zabrinjavajuća činjenica ne smatraju samo roditelji, već i psihijatri koji navode kako je posljednjih godina to sve češća pojava. Povlači se pitanje: jesu li škola i državna matura objektivno toliki ‘bauk’ učenicima? Maturantica Marta smatra da nisu, a ‘krivca’ za beznadno stanje u kojem su se našli neki maturanti vidi u puno širem problemu.
foto: pixabay
Esej A razine državne mature iz Hrvatskog jezika iz književnosti mnoge je maturante neugodno iznenadio. Minimalno 400 riječi usporednog eseja trebali su napisati na temelju pjesme Igračka vjetrova i djela lirske proze Dva puta jao autora Tina Ujevića. Kako su nam rekli neki maturanti, u trenutku kada su dobili zadatak za esej, ‘nisu ni znali što čitaju’.
Situacija s esejem poslužila je i kao svojevrsni okidač jednoj kreativnoj maturantici. Marta Paladin na svojem se Facebook profilu odlučila osvrnuti na poteškoće kojima podliježu maturanti, a njezin komentar prenosimo u cijelosti.
S obzirom na današnje pisanje eseja, i dalje u sebi nosim to dva-puta-jao-raspoloženje, a ovaj je problem tri puta toliko važan da o njemu trebam nešto kratko napisati.
Sasvim objektivno, državna matura zbilja nije teška. Napravljena za prosječnog učenika, prolaz nam je serviran na pladnju. Za prolaz – kojim smo usput i zadovoljni – samo treba malo bolje proučiti jelovnik.
Niti jednom maturantu tako nije bio problem za današnji esej naučiti dvije-tri Ujevićeve zbirke pjesama. Niti jednom maturantu nije bio problem pročitati kratki sadržaj Kiklopa (jer da, matura se prolazi čitanjem kratkog sadržaja) ni zapamtiti tko je Melkior Tresić.
Isto tako, niti jedan se maturant zbog toga nije našao u psihijatrijskoj bolnici.
Kako ostati svoj pred ljudožderom koji se otima za posljednji komadić neke drugačije čovjetine?
U našem slučaju, Kiklop nije ispitna knjižica državne mature. Ni prijemni ispit za fakultet. Sakriven je u nečem puno banalnijem: toliko je sveprisutan da su osjetila mnogih otupjela na njegovo glasanje.
Kiklop proviruje iz svakog onog „pa zašto baš to, pametna si ti djevojka“ nakon vijesti da upisuješ Filozofski. Tetin pogled nakon spoznaje da se ipak mora pozdraviti s gastroskopijama preko reda. Potres izazvan odlukom da ne želiš sudjelovati u visokoškolskoj paradi.
Jer, možda, oni stvarno imaju pravo.
Bez daljnjega, Kiklop nam se u punom sjaju najviše otkriva prekrasno popularnom kletvom da s onime čime se namjeravamo baviti nema budućnosti u Hrvatskoj. Kiklop zadovoljno trlja ruke dok šapće kako, sakupljajući boce, već za mjesec dana započinje sudba kleta iz koje nema izlaza.
Sasvim nepotrebno prepušteni glupome fatalizmu, rečeno nam se da je jedna uspješna sudbina zapisana u jednoj specifičnoj karijeri – put do samoostvarenja u rang-listi.
Zašto ne gledamo sami sebe i na naše živote širinom koju zaslužujemo? Da barem vjerujemo kako smo prekrasno kompleksna bića koja mogu graditi sama sebe ispočetka, koliko je god to puta potrebno.
Naš kiklop leži u tome da ne smijemo pogriješiti. Da je kriva procjena između odgovora A ili D direktna linija u sigurnu propast. Jer niti jedno skretanje nije dozvoljeno.
Previše ljudi njegova je žrtva i voljela bih da se nešto pametno može poduzeti. Da nam je barem netko rekao kako se nositi s kiklopom u sebi i, još važnije, kako biti oslonac onome tko je iscrpio posljednju zalihu snage da mu se odupre. Jako je teško gledati druge u njihovoj boli.
Dozvoliti pogreške i biti manje strog prema sebi možda je prvi korak do pobjede. Ipak, ovo je toliko slojeviti problem u kojem je vidljivo kako svi nagomilani propusti godinama razvijani u našem društvu naposljetku padaju na one koji zbilja nisu za to krivi.
Jer i to i bolnički krevet u jednakoj mjeri njihov je svijet.
