Maturantica napisala genijalnu priču o eseju iz hrvatskog jezika s porukom za buduće generacije
Martina Jakovčević je maturantica iz II. jezične gimnazije u Splitu koja je ponukana brojnim komentarima i šaljivim fotografijama odlučila napisati humorističnu priču o eseju iz hrvatskog jezika. Iako je ukomponirala cijeli popis navedenih knjiga, tekst prožela dozom ironije, rime i humora, splitska maturantica za kraj je poslala budućim generacijama važnu poruku.
Dio maturanata koji su pristupili ljetnom roku državne mature bio je iznimno zadovoljan temama koje su dobili na višoj i nižoj razini hrvatskog jezika, no bilo je i onih koji su negodovali. Kao i što je to slučaj bio i prethodnih godina, ni ovaj put nije izostalo humorističnih komentara na temu mature, ispada bijesa, vrijeđanja, ali i pokoje pohvale.
Inspirirana reakcijama svojih kolega, maturantica II. jezične gimnazije u Splitu Martina Jakovčević napisala je pomalo ironičnu priču s dozom humora kojom je obuhvatila popis literature za višu razinu hrvatskog jezika. Na kraju je također odaslala i jasnu poruku za nadolazeće generacije koje će se također suočavati s državnom maturom, a samim tim i esejem iz hrvatskog jezika.
Da bi vam bilo razumljivije, najprije pogledajte koje su to knjige bile za višu razinu hrvatskog jezika.
Martininu priču prenosimo u cijelosti.
Hrvatski jezik – esej (A razina) 2013./2014.
Kako napisati esej u 160 minuta,
a da te pri tom ne uhvati panika ‘ljuta’?
Sjeti se učeniče ovoga teksta,
kad ne budeš znao djelu u razdoblju pronaći mjesta.
Što je zajedničko svima njima?
Što maturantu znači ova rima?
Očito ništa pa se nećemo važnima praviti,
razgovornim stilom lektire ćemo obraditi.
Pogled s Mersaultovog balkona seže do davne antike gdje su se smjestili Homerovi epovi.
Uz rimsku pripada joj i grčka književnost gdje Sofoklo svoju “Antigonu” vodi na izlet.
Put je to od Marinkovićevog “Anđela” koji ‘sjedi s desne Ocu’ poštujući Njegove zakone, do “Zločina…” Antigoninog brata Polinika kojemu novi vladar Kreont pripisuje “…kaznu”.
Je li se Antigona mogla oglušiti na Božje zakone i poslušati antagonista, svoga ujaka, koji mora opravdati prijestolje dobiveno nakon odlaska omiljenog vladara Tebe, Edipa?
Kao što je Poe, priznajući da u njemu postoji poriv za brutalnošću koji predočava preko morbidnosti glavnoga lika prema “Crnom mačku” (Plutonu), ženi, a potom i novom mačku nalik prvotnom zgrozio ljude, tako i Flaubertova “Gospođa Bovary” ondašnjem finom francuskom društvu koje ‘opsjednuto’ plesovima, odjećom, kočijama bogataša, svilenim lepezama i svim drugim ‘uglađenim odnosima’, ‘sačuvaj Bože’ jednakim Panonskom blatu gdje propali intelekualci tonu u brodolomu po sjenom frajla i Glembajevštine, biva osuđeno kao nemoralno.
Sjekira koja umjesto mačka rastvori ženinu glavu istovjetna je Rodionovoj sjekiri koja isto učini dvjema glavama. Uzevši pravdu u ‘svoje ruke’, Raskoljnikov pod pojmom ‘višeg dobra’, a pozivajući se na Napoleona želi smaknuti staru lihvarku i obično ‘babuskalo’ s ‘lica Zemlje’. U krivo vrijeme i na krivom mestu uz Aljonu Ivanovnu našla se i njezina sestra Lizaveta.
Posve slučajno u trenutku ubojstva u zgradi su se našla dvojica soboslikara. Slikari bez onoga ‘sobo’, Leone i Flip, tipični su krležijanski intelektualci koji bježe ono onog ‘usađenog’ u njima (poput tragične krivnje), a taj “Bijeg” ih kao i Đuru Andrijaševića sustigne prije nego li ih Holden Caulfield uhvati pred jamom. “Lovac u žitu” primjer je ‘proze u trapericama’ gdje se pozivajući na uskogrudnost kulure te zagovarajući novi stil u glazbi, fimu, umjetnosti u život želi unijeti osobna sloboda poput Šoljanove “klape” koju čini mnoštvo inividualaca koji rade prema svojoj volji i željama.
Opisi te istarske prirode, šume, brda, pustoši… mjesta su snatrenja, zebnje srca i plod mašte Šimićevoj zbirci “Perobraženja” koja posvećena djevojci Tatjani prikazuju obrnuto ‘stanje uma’ “…mladoga Werthera”. Taj suvišni junak na raskrižju umjetnosti, ljubavi i prirode bira sudbinu Đ.A. Zamalo si je i Tonko u noveli “Prah” odredio istu sudbinu ali možda mu je dana mogućnost Kafkine “Preobrazbe” da u drugaćijem fizićkom ‘stanju’ zadrži ‘duh’ koji posjeduje.
Možda ga tad “zagrle” “Ruke” poput pisca koji grli žandara prije nego li se suoči s crnom tintom na bijeloj podlozi, odnosno bijelom znaku vješala na crnoj mački s jednim okom. A što radi Pomet? Uzda se u fortunu. Sluga kojemu je dan razum, koristi svoje sposobnosti (ne one Emme Bovary) da bi si osigurao, među ostalim, egzistenciju. Ljude nazbilj i ljude nahvao Emma bi jednim snom ispremještala i dovela do ‘ludila’.
Naravno, njezin dragi Charles to joj ne bi zamjerio. A barunica Castelli? Ona bi ih svojom erotskom inteligencijom začarala, naizgled im uzevši osobnost, moral i ‘zdrav razum’, a zapravo im dajući na ‘kušanje’ ono što oni uistinu jesu. Sloboda, bijeg od ustaljenog, avantura te zadovoljstvo vlastitih potreba rezultat su tome.
Bobočka bi Maroja zamolila još koju tisću dukata koju bi on za razliku od Leona i Philippea, na ovaj ili onaj način nabavio. Sonja bi pak one ljude nahvao prigrlila kada bi u njima pronašla tračak nade njihovom spasu. Ljubavlju i vjernošću, ta za koju znamo što radi kako bi prehranila braću i sestre (ne ono isto što i Bovary radi, nikako!) izbavila bi ih iz žita, makar kroz otvoreni prozor Gregorove sobe.
Kada se Raskoljnikov uz pomoć Sonje Marmeladove (Sofije) okrene vjeri u trenutku osude na robiju u Sibiru, on poput Antigone stavlja božanske iznad ljudskih zakona. Koliko mu pravda i ‘unutarnje zadovoljstvo’ čini plan ubojsta dokazuje novac i stvari koje je baba zakupila, a koje stavlja pod kamen uopće ih ne uzimajući. Stari Dundo s tim se ne bi složio. Od kamena bi napravio prodajnu robu, uz pomoć Bokčila kojeg bi prethodno najeo i napio kod Holdenovog učitelja, namudrio bi vlasnika tog kamena, vratio sebi dio uloženog, a sinu ‘dao’ lekciju.
Kada je o ubojstvu riječ, zna se tko je’doktor’. Meursaultu kojemu sunce iza brda Šimićeve Hercegovine zasmeta, gdje proleti oživljena slika Filipove majke, dovoljna je ‘kap koja prelijeva čašu’ tako da on povlači okidač na Arapina i to ne jednom. Šok je to starome Glembaju koji od kakvog “uberspanta” saznaje o raznim ubojstvima i prevarama za čiju se neizravnu krvnju smatra njegova druga žena koja ga je naučila životu.
Preko tapeta kojeg planira uzesti, prije nego izmoli ‘očenaš’, Gregorova sestra Gretta pruža svom bratu tanjur ‘truleži’ kada mu se nakon izgubljenog izgleda i glasa gubi okus. Roditelji koji odbacuju i tuku odvratnoga kukca nikako ne odgovaraju Wertherovoj požrtvovnoj Lotti koja nakon majčine smrti brine o šestero mlađe braće i sestara ‘glumeći’ im majku. Filipova majka?
Obična trafikantica, ništa bolja od Ksenije Radajeve. Razlika je u tome što je Bobočka iskrena, ona ne taji svoje činove, a njegova majka želi ostaviti dojam katarze.
Strančeva majka koja pred kraj života pronalazi nekakvu ljubav, opriječna je sinovoj Marie koju on prihvača oženiti ako ona to hoće, njemu je svejedno. Kada majka umire u sinu ne potiče suze kao znak žaljenja. Tužilac bi rekao: ‘čovjek bez morala’.
Isklesao bi Albert svima njima jednog anđela za nadgrobni spomenik ali tko zna bi li mu Lojzek, njegova desna ruka, od velikog posla zavođenja bio u mogućnosti pomoći. Možda mu pomoć i ne bude trebala u slučaju da se Lijeva i Desna ruka ne posvađaju i ne nadmeću već da se sjedine u jedno te da promijene način rada učitelja kao što je to htio i Đuro. Naposlijetku, svi oni izlaze iz tunela. Ma koliko mučan put bio kada završava, bilo smrću, bilo robijom, ostavlja tračak sunca ostalim likovima kao i čitateljima koji nadvivši se nad njihovu sudbinu biraju svoje motive poruke koju nosi. (Ne ono: što je pjesnik htio reći? Jer, je li uopće htio?)
P.S.( ovo o Bovary u zagradama, kao asocijcija odnosi se isključivo na 1857.g.)
I što su sad sve ove igre riječi i asocijacije htjele da kažu tremom obuzetim mislima?
Da su svi (lektirna djela), ma koliko god bili stranci, međusobno jedni drugima dovoljno poznati.Tako je i književnost strana nama kao pojedincima kada je gledamo tuđim očima.
U našima pak ona postaje dio nas, utjelovljuje naše iskustvo koje kemijskom crne ili plave boje (nikako olovkom!) ispisano na list za koncept prelazi u ispitnu knjižicu za esej znajući da posjeduje našu individualnost i da je rad oplemenjen našim pogledom na svijet.
Uz malo vjere, znanja, kao i osluškivanja vlastitih misli i osjećaja ubiremo urođeni plod.
Taj plod, makar ‘ćuknut’, prihvatimo kao ishod našeg rada ali ne koristimo ga za ‘gađanje’ kukaca (jabukom) koji su to možda oduvijek bili već im kao što je ncvvo da priliku nama, dajmo mogućnost vlastitog pronalaska izlaza iz tunela.
Ne bi to bilo ‘to’ kada se nakon rečenog netko ne bi upitao ‘ono’ pitanje pa ću vam proizvoljnom kopijom pokušati objasniti što je ‘pjesnik’ htio reći.
UČENICI su čuđenje u svijetu
ONI idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme RASTU pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
UČENICI su vječito treptanje u svijetu.
