Maturantica: Želite da ostanemo? Pokažite da smo konkurentni po nečemu osim ljudskoj gluposti
Potaknuta skandalima na ovogodišnjoj maturi, odlučila sam ispričati svoju priču s kojom će se poistovjetiti većina maturanata. Moj glas, moj apel, moj trud – sve će to pasti u zaborav za dva dana kada (ukoliko se ne dogodi novi skandal na maturi) će druge teme poput recimo svastike, zasjeniti tužnu priču o hrvatskom obrazovnom sustavu. Spadam pod prosječnu hrvatsku obitelj, dakle onu u kojoj će mamina i tatina mirovina sve skupa iznositi nešto više od 2000 kn. Ali, to je ok, navikli smo tako živjeti, nadajući se boljim vremenima.
Imam 19 godina. Rođena sam u malom, sada već potpuno mrtvom gradiću Slavonskom Brodu. Po završetku srednje škole, suočena s financijskim problemima morala sam pauzirati. Ljeto 2014. godine provela sam unutar svoje sobe šivajući torbe i nadajući se da ću od toga zaraditi barem toliko da si platim stanarinu i jedan mjesec života u Zagrebu, gdje sam trebala pronaći posao. I nekako sam, da ne povjerujete zaradila 800 kn. Moji roditelji su vrlo teško prihvatili moj odlazak od kuće, bilo je potrebno danima razgovarati i voditi čitave rasprave. (Kako ćeš se snaći? Gdje ćeš živjeti? Nismo financijski stabilni da te možemo financirati. Što ako ne nađeš posao? Itd.)
Siječanj 12. 2015. u osam sati ujutro koferi su spakovani i tu počinje cijela priča. Zaputili smo se u Zagreb. Pronašla sam izvrstan stan po povoljnoj cijeni. Ono što je još manje vjerojatno je to, da je stan izgledao bolje od samog oglasa. Pristojno i lijepo mjesto za život. Gazda je izvrstan obiteljski čovjek čija me obitelj prihvatila kao vlastito dijete. Kada su roditelji otišli natrag u Slavonski Brod moje borbe su započele. Plakala sam i bilo mi je teško. Gnušala sam se na pokazivanje slabosti pred roditeljima jer znam da bi ih to potpuno slomilo. Nakon tisuću i jednog poziva, propalih probnih radova, odvratno i seksistički nastrojenih poslodavaca, desilo se čudo.
Pozvana sam na razgovor za posao u jednoj pekarnici u Španskom. Bila sam potpuno očajna i u depresiji. U svoj toj strci i traumi na brzinu sam i gotovo kroz suze izgovorila da mi treba posao, da ne znam raditi baš ništa, ali da imam snažnu volju i želju raditi i učiti.
Dobila sam posao. Vjerujte mi da ne postoji bolji način da nešto naučite od toga da vam je život kaotična slagalica u kojoj trebate posložiti prioritete. Jer 1200 kuna nije velik novac kada ga morate rasporediti u dva mjeseca. Trebalo je pronaći u gustom rasporedu između posla i preživljavanja vremena za učenje. Uspjela sam i to nekako. Trebalo je platiti 700 kn za troškove državne mature. Otplatila sam. Ali svima vam je poznato da cifra od 700 kn u Hrvatskoj nije konačna, tu su troškovi bankovnih transakcija, troškovi ovjeravanja dokumenata i troškovi slanja istih. (nije mi se baš otvorilo previše prostora za štednju)
Objavila svom šefu da želim studirati, dobila sam godišnji i podršku cijele njegove obitelji i svojih radnih kolegica. Hvala Bogu (nije bitno kojem) što postoje, prekrasni su ljudi. Druga obitelj. Jedan od fakulteta koji su se našli među mojim izborima zahtijeva potvrdu medicine rada, koja me koštala 350 kn, preživjela sam i to nekako. I konačno sada počinje najgori dio ove priče, onaj koji je ujedno i najtužniji. Prvi ispit na državnoj maturi bila je psihologija, koju sam sasvim pristojno naučila. Nije bilo pretjerano teško, ali ono što me dotuklo je bila dvosmislenost zadataka. To nije mjerilo znanja, to je test koji je koncipiran po načelu banalnosti. Prvi odgovor je točan, a i drugi isto, sve dok ne vidite treći i četvrti. No dobro, mislim si. Bit će valjda dva ili tri što je dovoljno za nekakve bodove.
Ostalo je dovoljno vremena da se podsjetim svih lektira i naučim bitne činjenice koje mogu iskoristiti za esej. Svakim danom bila sam sve umornija i nervoznija. Naučeni podatci ubijali su me u pojam. Više nisam znala koji pisac pripada kojem razdoblju, ali sam znala da se u svakom djelu netko ubio. To je zgodno, sjekire zabijene u glavu, pregriženi grkljani, ispijanja arsena, pucanje u glavu, osvete, pljačke, preljubi. Nakon zadnjeg ponavljanja od 10 i pol sati, konačno sam legla u krevet i poželjela odspavati prije eseja.
U 00:57 na stranici NCVVO-a izlazi obavijest da je esej otkazan. Molim, kako? Zašto? Odakle im pravo da to objave u to doba?! Imate li razumijevanja za sve one ljude koji u ovo doba spavaju i koji su već dovoljno nervozni zbog svega što ih sutradan očekuje?! Bez i jedne jedine isprike i objašnjenja. Sramotno. Ustajem se iz kreveta, zovem svoje prijatelje koji spavaju da ih pitam jesu li vidjeli da je esej otkazan. U 4:45 konačno odlazim spavati, umorna od ljutnje i razočaranja, svjesna činjenice da će se datum eseja pomaknuti.
Sutradan saznajem detalje zbog kojih je esej odgođen i novi termin testiranja iz hrvatskog jezika. Mobitel mi ispada iz ruku i histerično počinjem plakati na sred dnevnog boravka. 24. lipnja trebala sam se vratiti na posao, što neće biti moguće. Kako da javim šefu što se događa? Nije pošteno prema mojim kolegicama da moj godišnji traje najduže. Hvala ekipici iz Pule koja mi je olakšala. Hvala im što su nam svima olakšali. Hvala što ne mislite ni na koga osim na sebe. Hvala vam što ćemo svi skupa plaćati vaš ishitreni čin. I nemojte mi drugi puta pomagati, molim vas. Hvala i zakonu koji ih štiti i svima onima koji pronalaze opravdanje za njihovo ponašanje. Ako dobijem otkaz, tko će mi to nadoknaditi?! Oni? Institucije? Mislim da ne. Svi će se ograditi, kao i svaki put do sada.
U četvrtak novi šok. Ugledam Marinkovića na eseju. Dolaze novi papiri koji su potpuno nezaštićeni. Saznajem da je to nova tema eseja. Moram li uopće navoditi koliko apsurda u svemu ovome??? Esej sam napisala solidno, zadovoljna sam. U petak 19.6. pisao se engleski jezik. Mogli smo ga i nogama pisati, sve dok nije na red došlo slušanje. Puštaju snimku, uviđam da snimka ide prebrzo, zapis je nerazumljiv zbog odjeka u prostoriji. No to nije sve. Ne znam u čemu je greška. Snimka ne odgovara zadacima koji su pred nama. Ili su pogriješili ispitni koordinatori ili je greška na snimci. Odjednom u prostoriju ulazi drugi profesor koji obavlja nekakve pozive i ispitni koordinatori se između sebe nešto dogovaraju, tek nakon što smo se svi u prostoriji pobunili. Svi smo u nekakvom deliriju koji već graniči s ludošću i pitamo se da li nam je sve ovo trebalo. I nekako su uspjeli sve to srediti, ali pažnja i koncentracija su opale. Više nisam mogla razabrati glas na snimci, suze su se skupljale u očima. Valjda ću imati barem 10 točnih.
Ne znam na što će ličiti matematika i drugi dio iz hrvatskog, ali ovo je prešlo sve granice. Matura nam je kao i stanje u državi, propala investicija u kojoj se Hrvatska pokušava uzvisiti i pokazati navodno kvalitetan obrazovni standard. Pa hej, smiju nam se.
Možemo pljuvati po Amerima, ali oni su stručnjaci u svojim profesijama… Hrvatski srednjoškolci prepuni su bespotrebnog znanja koje im nikada u životu neće koristiti. Ali to nije sve. Rezultati državne mature, dolaze nakon svih prijemnih ispita, kada ste već uredno nahranili fakultete s napojnicama od 100 do 500 kn. Taj vam novac nitko ne vraća. Međutim, ni to nije sve. Ako ste kao ja morali poslati potvrdu iz medicine rada, onda ste nahranili i zdravstvo. Sada već znate da smo pokrani, i Vi i ja. Svi smo ogorčeni, ne znamo što je pametno učiniti. Bojkotirati maturu?! Ustali bismo se svi kada bismo znali da iduće generacije neće proći kroz hodnik apsurda. Ali to se neće dogoditi. Mi vrištimo od ogorčenosti, ali naš glas se ne čuje.
Ne znam tko je zakazao na ispitu zrelosti. Ne znam ni što promijeniti. Niti jedna opcija nije savršena, ali najmanje je podobna ona koja je u nekoliko godina provođenja pokazala višestruke slabosti. I nekako ćemo unatoč svemu, valjda upisati željene fakultete. Što kasnije? Nismo trošili svoje vrijeme da bismo posao u struci gledali na reklami. Želite da ostanemo? Onda pokažite i nama i svijetu, da je Hrvatska konkurentna zemlja po još nečemu osim po ljudskoj gluposti.
