Sad kad se bacim u razmatranje tog jutra, nisam osjećala pretjerani entuzijazam. Prvi ispit mature, izborni predmet o kojem mi ovisi upis na željeni faks. Pa, hajmo reć, lagana panika. Doduše, nisam bila sretna ni zato što je bilo brutalno prerano i lice me boljelo od spavanja, kao i sve, zapravo… Jer imam vodene kozice.
Foto: Pinterest
U 18. godini života, tjedan dana prije mature, natekne mi limfni čvor; ništa zato, antibiotik i idemo u nove pohode. Ali ne, zašto bi bilo tako jednostavno, morala se višednevna temperatura uplesti, zatim posjet Zaraznoj zbog čudnog osipa… Subota, podne, dolazim kući s dijagnozom vodenih kozica, tri kutije tableta od kojih deset moram popiti svaki dan, uplakana i suludo nesretna. Nije da mi o maturi ovisi budućnost, ma ne, piše maturantica Gabrijela Šalić za studentske novine Global.
Čovjek bi rekao, dječja zarazna bolest, ništa strašno, ali meni jest. Nikad nisam imala pubertetske teškoće s licem i hvatao me plač svakih pola sata kad sam iznova shvatila da mi je ljepota ugrožena kao država. Kritično. I tako u cijeloj muci zbog mature, uz učenje sam proživljavala patnju, svrab i vrućicu, no sad ću ispasti hrabra i reći da me to nije pokolebalo. Učila sam ja uz propisane tablete i jedan neofenčić, svakih nekoliko sati.
I išlo je, dok nisam ušla u učionicu. Nakon predavanja osobne iskaznice i sažaljiva pogleda drage profesorice samo što nisam proplakala od panike, mučnine i stresa. Ušla sam sa skriptom u rukama, izvadila bočicu vode i sedam kemijskih olovaka, jednu tehničku i gumicu i započela s tihom “molitvom” svakom svecu koji sluša da bude više politike nego gospodarstva. Pola sata čitanja uvoda u ispit mature postupno se pretvara u tiraniju, obrazi mi počinju gorjeti i samo čekam da nam dopuste otvaranje ispita. Jeziva tišina u učionici valjda me još više isprepadala. Grčila sam se čekajući trenutak da napokon napišem ispit i skinem barem jednu muku s vrata. Kad nam napokon dopuste da otvorimo ispit, obrazi mi već gore od vraćanja temperature i od, generalno, posljedica stresa.
I onda onaj val olakšanja kad shvatiš da prvo pitanje znaš. Jako, jako divan osjećaj. Pola sata poslije bila sam gotova. U skladu s pravilima, profesorica me izvodi iz učionice i usput me, majčinski, tješi kako će mi lice biti bolje i da se ništa ne brinem. Prilikom izlaska sam izdahnula, za sve tjedne učenja i sve godine školovanja u kojima nam se ta matura predstavljala kao opasnost. Riješila sam se jednog od pet ispita, ne kažem da je prošlo savršeno – bilo je dvosmislenih pitanja bez kojih naš obrazovni sustav ne bi bio isti, ali barem bez kamena na srcu, tj. jednog od mnogih.
Samo da još preživim ožiljke koji, nadam se, neće biti pretjerani (iako uopće nisam bila dobar pacijent) i ostatak mature pa da dođem do fakulteta koji želim i godina neće biti tako strašna…
Tekst prenesen uz dozvolu uredništva Globala
