Najbolji maturanti iz 2015. nam otkrivaju kako su se snašli na fakultetu
Kao svijetle primjere prije svega društva pa i obrazovnog sustava portal srednja.hr godinama predstavlja najbolje pristupnike državnoj maturi pa je tako činio i u 2016. godini. No, ono što do sada nismo radili je provjera kako se naši junaci iz srednje i s mature snalaze, kada odu na studij.
Kolaž sastavljen od privatnih fotografija Katarine, Tomislava i Zvonimira
Stoga smo ovoga puta odlučili provjeriti s troje briljantnih maturanata iz 2015., kako su riješili prvu godinu fakulteta, ide li im jednako dobro kao i u srednjoj te još nekoliko pojedinosti.
Prije nego počne poliloški dio teksta, ponovno ćemo u kratkim crtama predstaviti sugovornike.
Katarina Ćavar je sadašnja studentica FER-a, koja je prošle godine na državnoj maturi pisala četiri predmeta i svaki od njih položila s 90 posto i više učinka. Pri tome je na fizici briljirala uradivši test bez greške. Inače je bila izvrsna učenica V. gimnazije u Zagrebu.
Tomislav Pavičić je bio Katarinin kolega i u srednjoj, a i sada je na fakultetu. Za vrijeme cijelog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja imao samo jednu zaključnu četvorku. Sve ostalo bile su petice. Kada je riječ o maturi, imao je sto posto na fizici, matematiku je riješio 97 posto, engleski 94, dok je iz hrvatskog jezika riješio 82 posto testa.
Zvonimir Ercegovac bivši je učenik Treće gimnazije u Zagrebu, koji je na maturi 2015. riješio fiziku bez greške, matematiku s preko 98 posto, a engleski s preko 97 posto uspješnosti. On danas studira na zagrebačkom FSB-u.
Svo troje njih dobili su ista pitanja pa evo što su nam rekli o tome kako se snalaze na studiju.
Briljantno si odradio/la državnu maturu, prije toga si u srednjoj imao/la visok prosjek pa me zanima, kako si se snašao/la na prvoj godini fakulteta? Jesi li uspio/ uspjela dati sve ispite, kakav si imao/la prosjek, jesi li imao/la neke padove na ispitima, koliko su ti teško pali obzirom da si u srednjoj uglavnom navikao/la na visoke ocjene?
Z. E: Super sam se snašao na prvoj godini. Strojarstvo nije lako, ali ovi ‘najteži’ predmeti prve godine meni nisu bili problem, kad idete na sva predavanja i pratite, ne bude ništa nejasno. Mene su mučili štreberski predmeti, oni za koje se treba sjediti i učiti dugo vremena, umjesto malo promisliti i nekom logikom riješiti to što se treba riješiti i izračunati. Stvarno mrzim štrebanje..
Meni je najbitnije što sam si našao super ekipu. Faks je drukčiji od srednje, tamo upoznaš 30 ljudi iz razreda, a većinu ostalih znaš onako iz viđenja. Na faksu sam upoznao 30 ljudi u prvih tjedan dana! Kad uđem na faks, ne mogu doći do najbliže predavaone bez da pozdravim barem petero ljudi od kojih bih sa svakim mogao stati i popričati bar na dvije minute. Pa i s portirom često popričam. Toliko je opuštenije, toliko bolje.
Kad su krenuli prvi kolokviji, shvatio sam da to meni ništa nije problem riješiti. Dobio sam 100 % iz prvog kolokvija, to je bila matematika. Rodila se ideja da probam riješiti prvi semestar s 5.0. Jedini problem u toj ideji bilo je riješiti sociologiju za 5, sve ostalo sam kolokvirao s 5 i samo potvrdio na usmenima. Zamislite šok cijele A dvorane na prvom roku iz sociologije kad me profesor pitao pred svima želim li doista odbiti trojku s kolokvija. I tako sam pao svoj prvi ispit! Još uvijek se tome smijem. Moja tvrdoglavost je dovela do toga da osim kolokvija izađem na 3 roka iz sociologije, zadnji je bio izvanredni rok 1. 4. (kakva slučajnost) koji je debelo u drugom semestru, al eto.
Riješio sam prvi semestar s 5.0
Drugi semestar je teže krenuo, u prvoj rundi kolokvija svaki je bio za 3. Malo sam se trgnuo i većinu predmeta kolokvirao s 4 da bih na usmenom dizao na 5. I to mi je uspjelo na neku foru osim jednog kolegija, oblikovanje pomoću računala. Praktični dio je bio modeliranje na računalima u SolidWorksu. To mi je super išlo. Solid je kao slaganje Lego kockica, prezabavna stvar. Ali je teorijski dio tog kolegija bila teorija o tome kako takvi programi rade. Da me to zanimalo, upisao bih FER. Ali nisam. Meni je bitno da stvar radi i da je znam koristiti.
Uglavnom, taj sam kolegij vukao do devetog mjeseca kad na zadnjem ponovljenom kolokviju nisam uočio dvosmislenost jednog od pitanja i zbog toga imam 4. Pokraj matematike 1 i 2, mehanika, nauke o čvrstoći i ostalog, ja imam 4 iz OPR-a. Na kraju mi čak nije ni toliko teško palo, samo mi je bilo drago što više ne moram gledati u onu hrpu riječi. Kao što rekoh, imam problema sa štrebanjem. Uglavnom, ovakvo je stanje nakon prve godine. (vidi potonju fotografiju)
Zvonimirov e-indeks nakon prve godine
K. Ć.: Na početku me bilo poprilično strah kako će izgledati to studiranje, hoću li uspijevati obavljati obaveze na vrijeme, ispolagati ispite u roku i naravno hoću li moći „imati život“ uz faks. Smatram da mi je zdrava doza straha pomogla da sve to skupa ozbiljnije shvatim i odrađujem obaveze na vrijeme, tako da sam na kraju jako zadovoljna ishodom. Prosjek prve godine mi je čak i veći od ukupnog prosjeka u srednjoj, uspjela sam prvu godinu položiti s 4,9. Inače nisam mislila da je takvo što uopće moguće postići.(smijeh) Srećom, nijedan ispit nisam pala, iako sam se odlučila ispraviti pokoju ocjenu – što mi je na kraju jako dobro došlo. Malo dodatnog truda se (skoro) uvijek isplati, pogotovo ako imaš u glavi postavljene određene ciljeve. (smijeh)
T. P.: Fakultet je velika promjena u odnosu na srednju školu. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja imao sam osjećaj kao da cijelo vrijeme učim samo za ocjenu ili za roditelje, djeda i baku, rodbinu itd., a tek sam na faksu shvatio i prihvatio da učim za sebe- kako bih danas-sutra postao što bolji stručnjak u svom području. Na fakultetu nemam 15 predmeta, oni koje imam detaljnije su razrađeni, i uglavnom me zanimaju. Prvu sam godinu položio s prosjekom 4,80.
Čini li ti se studij teži u odnosu na srednju odnosno trošiš li više vremena na učenje ili ne? Možeš li na svoj način istaknuti neke razlike između studija i srednje škole?
Z. E.: Oboje nosi svoju težinu. Smatram da je težina srednje besmislena. Zašto bi jedan standardni tjedan u srednjoj morao imati 4 testa i opasnost od odgovaranja bar 2 predmeta? Odgajamo mlade ljude s problemima sa živcima jer su stalno pod stresom, stvarno je preglupo. Netko to mora promijeniti, hitno.
Težina faksa je u tome što se gradivo ne može samo naštrebati, napisati test i zaboraviti. Sve se mora shvatiti (ili bi se barem trebalo) i to kasnije postaje baza za kolegije idućih semestara i godina. Ono što ti se prošle godine činilo nemoguće teškim, sad koristiš svakodnevno i misliš da bi u 2 ujutro prošao taj ispit. Sad ti je nemoguće teško nešto drugo što će ti dogodine biti smiješno. I tako u krug dok ne postaneš inženjer, osoba sa super moćima, koja će projektirati mostove, zgrade, aute, vlakove, brodove, avione… Stol na koji sam sad naslonjen. Stvari čije su dimenzije bitne u tisućinkama milimetra i stvari od par stotina metara. Osigurati da to što treba izdržati izdrži i da avion sleti, da ti struja dođe u kuću iz neke elektrane, da te auto sretno doveze od točke A do točke B. Tebe koji ne znaš ništa o tome. Pa i mene sad, tek sam riješio prvu godinu, ni ja ne znam ništa. Inženjeri su čudo, izgradili su ovaj svijet oko nas. I ja se nadam da ću jednog dana biti baš to. Superjunak.
Tempo na faksu je drukčiji, puno opušteniji, zato su i ljudi normalniji i opušteniji. Osim kad su rokovi, ali to je 2-3 mjeseca u godini, tako da je okej. Evo, u prvih mjesec i pol dana faksa, jedino što ću imati je jedan kolokvij i jedan predispit, koje sam zapravo imao prije tjedan dana. A da ne govorim kako je većinu stvari lakše učiti jer nisu puki podatci i rečenice, nego neke smislene stvari, povezane i logične.
Još jedna stvar koja mi se beskrajno sviđa je to što si možeš sam krojiti neke stvari. Većina profesora se ne zamara time tko je došao, a tko ne, tko je usred predavanja ustao i izašao van ili pak uletio u predavaonu jer kasni. Na faksu si sam odgovoran za sebe i nemaš razrednicu da ti dijeli neopravdane jer nisi došao na predavanje. Ako ti to predavanje treba da prođeš ispit, sam trebaš shvatiti da ti je u interesu da ne spavaš doma do 10, nego da u 8:15 sjediš u predavaoni s otvorenom bilježnicom i gledaš profesora umjesto televiziju.
K. Ć.: Studij mi je definitivno teži u odnosu na srednju. Srednja se većinom svodila na učenje zadnju večer, dok je na faksu tako nemoguće preživjeti, bar se meni tako čini. Ali u isto vrijeme iako je teže, manja mi je tlaka učiti jer su to ipak predmeti u mom području interesa. Naravno da ima više i manje dosadnih sadržaja, neki su zanimljivi, dok drugi katkad budu pravo mučenje, no to je normalno, pretrpi se. Sviđa mi se što na fakultetu nije obavezno dolaziti na predavanja i što se može ‘ilegalno’ dolaziti na predavanja kod drugih profesora, smatram da angažman profesora, način predavanja i njegova sposobnost približavanja sadržaja studentima tako da im bude zanimljivo uvelike doprinosi cjelokupnom doživljaju nekog znanstvenog područja i može biti presudan faktor kod kasnijeg odabira smjera i specijalizacije. I da, menza je isto super!
Ostane li ti ponešto vremena za slobodne aktivnosti? Ako da, čime se baviš? Jesi li se možda uključio/la u neke udruge na faksu/europske programe/ projekte? Jesi li pokušao/la volontirati ili raditi uz studij?
Z. E.: Prije nekih mjesec i pol dana otac moje cure me pitao što volim raditi u slobodno vrijeme. Osjećao sam se kao da me ošamario. Zašto? Zato što je prvi odgovor u mojoj glavi bio: „Ali ja nemam slobodno vrijeme…“ No nije tako svima na faksu, to je više povezano s mojom osobnošću da si ne mogu dati mira, nego si moram dati nešto za raditi i izaći iz kuće. Tako sam umjesto 3 mjeseca ljeta i opuštenog mozga odabrao mjesec dana opuštanja, a ostatak popunio dizanjem ocjena i time što sam držao instrukcije. One su unosan biznis, ali su teške. Radio sam po 6 sati dnevno, i tako 3 tjedna kad su bile najintenzivnije, svakim radnim danom. 6 sati potpune koncentracije. Nakon takvog dana, tko ne bi bio mrtav umoran. Zaradio sam nešto i zato si mogu priuštiti putovanje u inozemstvo sa svojom najdražom osobom. To će mi biti odmor kad se već nisam odmorio preko ljeta. Ipak, nije bilo samo zbog novca. Da nije bilo mene, tko bi pomogao svim tim ljudima? Jesu li oni dobri za točno ovaj faks? Koliko bi im naplatili? Skoro duplo više nego ja. Nekima sam uspio pomoći, nekima nisam. Tako to valjda mora biti, ne znam. Žao mi je što nisu svi uspjeli, ali nemam dovoljno vremena da svima pomognem i sve izguram do prolaska ispita. A neki jednostavno nisu imali sreće..
Al nije da učim cijelo vrijeme, kao što bi ljudi rekli s obzirom na ocjene. Najveći sam kampanjac od svih. I dalje treniram break dance. Stalno sam s prijateljima i curom. Najmanje vremena provedem doma i za stolom, tek sam si prošli tjedan pospremio stol u sobi da napokon mogu početi nešto raditi za faks. Nisam pokušao raditi uz studij, ne bih imao vremena za to sigurno.
Napokon mi se ispunila velika želja, a to je da se uključim u Formulu Student. Sigurno nemam dovoljno znanja da mogu jako prinositi za sada, ali ću moći odraditi neke sitnije i jednostavnije stvari. Jedna od prvih takvih stvari je što sam pomogao u čišćenju njihove garaže pokraj faksa. Tamo stvarno ima hrpetina zanimljivih stvari! Između ostalog komadić karbona koji su htjeli baciti u smeće, a ja sam si ga uzeo kao suvenir. Jedva čekam da se zbilja posvetim tome. Mislim da ću tek tamo stvarno naučiti nešto jer je pravo znanje puno iz prakse, a ne samo papir i olovka. Ovi dečki i cure imaju nevjerojatnu priliku da naprave nešto svojim rukama, nešto veliko. Stvarno, stvarno mi je drago što sam dobio priliku da budem jedan od njih.
Ipak, želio bih biti normalno naspavan više od par puta mjesečno. Jedan dan me prijateljica začuđeno pogledala i rekla: „Ajme, pa ti si se naspavao!“ Nakon mog šokiranog i začuđenog pogleda rekla je da nemam tolike podočnjake kao inače.
… Spavao sam 7 i pol sati tu noć. Ostao sam bez riječi.
K. Ć.: Uvijek se nađe vremena za izići s prijateljima i za pokoju aktivnost sa strane… Učim njemački u školi stranih jezika, trenutno tražim neku novu sportsku aktivnost, tu i tamo se uključim s prijateljima u nekakva fakultetska događanja – nađe se uvijek nešto. Uključila sam se u Europsku udrugu studenata elektrotehnike (EESTEC LC Zagreb) i zasad mi se jako sviđa.
Uključila sam se u 2 tima i ove godine se planiram aktivnije pozabaviti aktivnostima udruge, mislim da mogu naučiti puno stvari koje će me pripremiti za budućnost u poslovnom svijetu, a koje ne mogu naučiti u sklopu samog fakulteta.
Što se tiče volontiranja ili rada uz studij, mislim da je FER trenutno još uvijek prezahtjevan za takvo dugoročno vezivanje koje bi zahtjevalo odvajanje velike količine vremena svaki tjedan. Ionako mi trenutno studij malo pati na račun odmaranja i previše dodatnih aktivnosti – bit će veselo sad kad krenu ispiti.
T. P.: Iako smatram da je ocjena na fakultetu manje bitan
segment, ona je na žalost, ili na sreću, i dalje jedini “objektivni”
pokazatelj znanja temeljem kojeg društvo može vrednovati pojedinca
(dodjelom dekanove nagrade, ili stipendiranjem). Također, tijekom
1. godine predstavljao sam FER na regionalnom natjecanju “Elektrijada”
koje okuplja elektrotehničke fakultete zemalja bivše Jugoslavije, a za
FER sam pisao ispite iz fizike i osnova elektrotehnike. U konačnici FER
je osvojio 2. mjesto iza beogradskog ETF-a. Što se tiče ostalih
aktivnosti, i prošle sam sezone s Kuglačkim klubom Zaprešić osvojio 1.
mjesto na seniorskoj i juniorskoj nacionalnoj razini. Lani je moj
doprinos u tome bio nešto skromniji jer sam imao manje vremena zbog
privikavanja na faks, no ove ću sezone nastojati to odraditi s
maksimalnim zalaganjem. Također, kad god uhvatim vremena, odem i na
trening košarkaške sekcije FER-a ili na hakl s prijateljima.
Smatraš li, sada nakon što je završila prva godina studija da si odabrao/la pravi poziv za sebe?
Z. E.: Apsolutno. Mogu se zamisliti da radim puno stvari, ali ovo je daleko najbolje. I ne bih uopće bio zadovoljan ni na jednom drugom faksu. Ovdje sam stvarno sretan i mislim da ovdje pripadam.
K. Ć.: Ne znam zapravo kako bih odgovorila na ovo pitanje. Nije još došao trenutak definitivnog biranja nekog smjera i ne znam još koji ću odabrati. Ima nekoliko relativno nepovezanih područja koje me zanimaju i za koje nisam sigurna kako se za njih točno specijalizira, ali vidjet ćemo što će život donijeti. Prva je godina bila dosta zanimljiva i naučila me da budem otvorena za izazove i upuštam se u nepoznato, iako me ponekad strah, jer život može ponuditi stvari za koje nismo ni znali da postoje. Kroz nova iskustva najbolje upoznaš sebe i za što si sve sposoban, samo si treba dati priliku i imati malo vjere u sebe. Tako da eto, plan je ne imati neki ogomni sveobuhvatni plan, nego postaviti puno malih ciljeva i planova i osvajati ih jednog po jednog. Puno zabavnije, bar meni. (smijeh)
T. P.: Početkom ove akademske godine morao sam odlučiti između elektrotehnike i računarstva, a odabrao sam elektrotehniku jer me zanima fizikalna pozadina svih modernih naprava koje nas okružuju. O tome jesam li odabrao pravi poziv za sebe, teško je govoriti jer se vjerojatno neću cijeloga života baviti samo jednim poslom, a možda čak ni samo jednim usmjerenjem. Morat ću konstantno učiti jer će se tijekom očekivanih 40 godina radnog vijeka mnogo toga promijeniti, a to je možda i glavna mana moje buduće struke jer tko zna koliko ću biti raspoložen za učenjem novih stvari za 10, 20 ili 30 godina. Ipak, trenutno sam zadovoljan svojim odabirom, a na kraju krajeva, nije sve ni u učenju, ni u šoldima, treba i uživati u studentskim godinama. (smijeh)
