Norijada je bila lijepa dok se nisam ubila k’o stoka

A- A+

17. svibnja 2016.

Matura

Inga Đuđik

A- A+

Mi smo svoju norijadu čekali nestrpljivo od prvog srednje. Svake smo godine razmišljali o kostimima kakve bismo mogli imati (da, kostimima, ne natpisima na majicama) ali smo se oko njih svađali samo kada je na to došao red – u četvrtom razredu. Na koncu smo napravili kostime, stigla je norijada, najljepši posljednji trenuci u srednjoj školi. Dok nisam sjebala i vlak i stanicu.

foto: Marko Matijević|srednja.hr

Učiti iz tuđih grešaka je divna stvar. A ako već ne možeš učiti iz tuđih grešaka, divna je stvar podijeliti svoje greške s drugima, kako ih oni ne bi ponovili. Još je divnije kada se te greške pretvore u glupave situacije koje proslave ljude na YouTubeu pa se možete smijati dok o njima pričate i dok o njima pišete.

Ovo nije jedna od takvih lekcija. I o njoj nije lijepo ni misliti, a kamo li pisati.

– Ajde ne budi pizda, to će biti hit, kaže on.

Evo, nisam pizda.

Izdvojeni članak

[FOTOGALERIJA] Ove scene sa zagrebačke norijade ne smijete propustiti

Šššš, bol će proći

Tamo negdje još u rujnu prošle godine smo ušetali u školu mrmljajući ‘maturanti, zajebanti’ onako ispod glasa da nas kao profesori ili ravnatelj ne čuju. Prije točno godinu dana smo se iz sveg grla derali isto to dovoljno glasno da su nas čula i tri okolna sela, bećarcima nasred škole prozivali baš tog ravnatelja za sve što nam je u četiri godine zabranio i divljali hodnicima dok nas nisu upozorili da su se pločice počele odljepljivati.

Bili smo konačno oni koje smo godinama gledali na TV-u, na ulicama, u vlastitoj školi. Bili smo si glavni, svi su drugi bili mali.

Zanimljivo je kako to vrijeme norijade zove sva neka kvazi-jako-sentimentalna sjećanja iz školovanja. Kao, jaaaaao kad smo bili prvi razred, ma nismo mi bili tako uplašeni, jel’ da mi nismo bili tako sitni i mali, ajme prije četiri godine sam mislila da si takva kuja i sad to zapravo isto mislim, ali si mi super jer sam i ja ista takva… I svi se sjećaju samo lijepih stvari, nitko ne priziva u sjećanje sve one neprospavane noći jer pišete ispit iz povijesti i pita još tri predmeta taj isti dan i jer zapravo profesori rijetko prihvaćaju ono ‘jedan ispit i odgovaranje ili dva odgovaranja u danu’, nitko ne spominje kako smo se skoro poubijali jer je dio razreda htio kostim faraona, a dio Spidermana. To je gotovo. Kao eutanazija. Bol će uskoro proći.

I onda prođe godinu dana od norijade, Facebook ti izbaci fotografiju koju si objavio kao live stream zbog glupe ‘This Day Last Year’ aplikacije i razred masovno plače jer se želi vratiti u srednju i jer je odgovaranje šestomjesečnog gradiva biologije bolje od ispita nakon cijelog semestra. Što ti je život.

Izdvojeni članak

[VIDEO] Maturant na zagrebačkoj norijadi otpjevao duet s Lanom Jurčević

Predigra

Ne znam kakva je ovo fora da norijada traje dva dana. Valjda je netko od nadležnih shvatio da ne treba pustiti punoljetne osobe na slobodu duže od 48 sati. Kao kada zatvorenici traže dopuštenje da odu kući pozdraviti se s umirućom bakom. 48 sati je dovoljno. Za pozdraviti se s bakom i napraviti pizdariju.

Mi smo imali tri dana, i to ponedjeljak, utorak i srijedu. U prijevodu to znači da smo imali četiri dana, jerbo smo norijadu odlučili započeti još u nedjelju u vikendici. To je bila jedna od vrlo rijetkih situacija kada smo djelovali kao složan razred i takve se stvari pamte. Roštilj, vikendica u zabiti (oprosti N. ako ovo čitaš) gdje nas nitko ne dira osim ljudi u vikendici pored koji su došli s nama otplesati šokačko, i cijeli razred koji se konačno ponaša kao mala zajednica.

Nismo spavali ni minute, onako mirisni od roštilja smo navukli svoje kostime oko kojih smo se konačno dogovorili i tako nas tridesetak prigradskim busom ide slaviti posljednje dane školovanja. Ušli smo u svijet odraslih sa stilom. A neki i na sve četiri.

Izdvojeni članak

[Foto] Ludilo u Dubrovniku: Maturanti zapalili cestu, jedan ozlijeđen

Vrhunac

Imali smo ta svoja tri (četiri) dana. Generalne probe Quadrille, zviždaljke, kolica iz Bille, partyji po cijelom gradu sva tri dana organizirani samo za nas, cijela generacija koja slavi skupa. Generacija prije nas je gotovo mogla plivati ulicama na svojoj norijadi pa smo bili zahvalni i Vakuli koji je pogodio da će biti sunčano. U školu smo išli čisto informativno, najčešće kada nam se više nije dalo biti u gradu. Popiti kavu s profesorima. Neke smo poveli na kavu u grad. Gušt je bio upadati drugima na nastavu. Koliko god su nas puta istjerali iz razreda, još toliko smo se puta vratili. Pa se opet sjetimo kako smo mi jedva čekali da maturanti prekinu nastavu. Pa obiđemo još nekoliko razreda, čisto da se profesori tobože nerviraju, a da učenici budu zbilja sretni.

Imali smo sve pod kontrolom. I ja sam imala sve pod kontrolom. Do posljednjeg dana. Četiri dana piješ vodu jer se kao ne želiš ubiti od alkohola i super ti je jer se idući dan svega sjećaš i nisi mamuran. I pred kraj četvrtog dana budeš glupa kao ja i odlučiš da možeš sad piti jer je sve već gotovo. A glupača je zaboravila da je posljednji put jela prekjučer.

Maturanti, nemojte piti na prazan želudac. Corn flakes se isto ne broji.

Ukratko, sva ona voda što sam pila se ne broji jer sam se uništila k’o zvijer. Koliko god da ste do sada bili pijani, ja pobjeđujem i ovo je prvi put da mi to istinski nije drago. Titulu najgore pijanice ne želite nositi.

Ispričala bih vam što se sve dogodilo i kako, ali ne mogu. Jer se ne sjećam. Znam samo ono što su mi drugi rekli. Posljednje čega se ja sjećam jest da sam pri sebi i da pričam s frendom. Oni ispovjedni razgovori što se samo iza ponoći vode. Nakon toga sam se probudila u vlastitom krevetu i poželjela da je sve samo gadna noćna mora i da će svemu uskoro biti kraj.

Gdje je sve otišlo k vragu

Prema onome što su mi rekli, u jednom sam se trenutku odvojila od onoga frenda i odlutala. Kamo, s kim, zašto, najiskrenije nemam pojma. U idućem su me trenutku pronašli u neosvjetljenoj ulici bez svijesti. Nisu znali jesam u alkoholnoj komi, nesvijesti, mrtva ili spavam. Nisu znali što bi sa mnom pa su mi pronašli mobitel u torbici i zvali mamu.

Morali su me unijeti u auto jer ja nisam mogla sama stajati na svojim nogama. Ujutro nisam znala gdje su mi naočale i mobitel. Nisam znala što se dogodilo, gdje sam bila, što sam radila. Ako itko zna, neka mi ne javi, mislim da te informacije ne želim imati.

S tim može čovjek živjeti. Napiješ se, osramotiš se, preživiš. Ali kada te mama unosi u auto dok ti histerično vičeš ‘nisam pijana’, a očigledno ne možeš koristiti vlastite noge, to ne zaboravljaš. Ono što se zaboravi jesu sve dobre stvari koje si radio do tog trena. Sve pozitivno, svi uspjesi, sva postignuća, sve to ode kada te netko tko se za tebe brine vidi s cigaretom u ustima i čašom u ruci. Ili još gore, u nesvijesti.

I onda shvatiš da dečko koji je pijan pao s pozornice možeš biti ti. Ona djevojka koja se napila na zabavi pa su je ‘prijatelji’ silovali također možeš biti ti. Ako shvatiš da nije vrijedno toga, onda si na dobrom putu. I moja je norijada bila lijepa dok se nisam ubila k’o stoka.

I godinu dana poslije još uvijek hodaš na jajima i pokušavaš vratiti izgubljeno. I uvijek imaš spreman odgovor na pitanje ‘da možeš jednu stvar u životu ispraviti, što bi to bilo?’