Poznata književnica i profesorica pojašnjava zašto se na maturi iz Hrvatskog uopće ne bi trebao pisati esej
Državna matura iz Hrvatskog jezika sastoji se od ispita i eseja. Na obje razine esej čini 50% ocjene ispita, piše se 160 minuta, postoji zadan broj riječi, kao i smjernice te vrsta eseja kojeg učenik mora napisati. Kroz taj dio mature iz Hrvatskog, stoji u ispitnom katalogu, ispituju se ‘razumijevanje teksta, književnoteorijska i književnopovijesna znanja te upotreba hrvatskoga standardnog jezika’. No, književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović smatra kako bi bilo najbolje da ‘esej na maturi, ako već mature mora biti, izostane.’
Flickr
Matanović je majka jedne gimnazijalke, a kako započinje svoju podužu Facebook objavu o esejima na maturi iz Hrvatskog, nedavno je naišla na njene bilježnice u kojima je djevojka pisala svoje osvrte, između ostaloga, i na pročitanje knjige.
Mogu li profesori isključiti svoje ‘ja’ prilikom ocjenjivanja?
Čitanjem osvrta, kaže, shvatila je kako se u svakome od njih iznosio sadržaj, razmišljanje njene kćerke o knjizi kao i sama ocjena knjige.
– I sve se dovodilo u vezu s njezinim mladim životom i procjenjivalo se koliko će joj ono što je pročitala ‘pomoći u budućnosti’. Rastužila sam se na kraju svake interpretacije. Ne zbog toga što je zaključak moje kćeri bio tugaljiv, nego zbog toga što sam se kao majka koja ju je odmalena nagovarala, i uspjela nagovoriti, na knjigu, osjećala pred njom krivom. Djetetu sam dopuštala da se useljava u priče, da joj likovi postanu i prijatelji i bližnji kojih nema, a ona se sada kao gimnazijalka suočava s činjenicom da će na maturi pisati esej i da u tom eseju ne smije biti nje. Iz kože majke – loše profesorice – nagovorila sam se preseliti u profesionalnu kožu, u kožu proučavateljice književnosti, da bih njome spasila sebe kao majku, piše Matanović.
Dodaje, ubrzo shvaća kako je to preseljenje bilo nepotrebno i da sve ono što je govorila svojim studentima vrijedilo je i za njenu kći. Kaže, tada joj se ponovno postavilo pitanje vezano uz opravdanost pisanja eseja na maturi.
– Treba li se ta pisana zadaća doista zvati esejom ako u sebe ne smije uključiti ništa osobno? Kako bi, pitajmo se, na toj maturalnoj ocjeni prošli Vlado Gotovac, Dalibor Cvitan, Nedjeljko Fabrio i Antun Šoljan, a nitko od nas neće reći da nisu bili briljantni esejisti? Mogu li, uopće, profesori – ocjenjivači isključiti svoje ‘ja’ i svoj ukus prilikom čitanja i svi dati iste ocjene pročitanom tekstu? Previše imam iskustva s čitanjem rukopisa na natječajima i radom u prosudbenim povjerenstvima da ne bih mogla svjedočiti o trenucima u kojima su stručnjaci isti rukopis ocjenjivali jedan s dva, a drugi s pet bodova, priznaje Matanović.
‘Književnost nikada ne može postati matematika’
Ova iskusna književnica smatra kako književnost nema propisani instrumentarij kao ni teoretsku školi kojom se pristupa tekstu.
– Kad bi se i izmislila precizna formula po kojoj bi sva djeca – maturanti mogli iz eseja biti ocijenjeni ‘po jednakom kriteriju usvojene jednadžbe’, kako bi ona glasila: broj paragrafa pomnožen s količinom imenica pa sve podijeljeno s brojem glagola…? Ono što mi se čini najtragičnijim je činjenica da djeca vrlo mlada odustaju od pravog čitanja, a sve iz straha od eseja na maturi koji mora slijediti ključne riječi i ne iskazivati previše ‘kako ja to vidim’. Formule za ocjenjivanje – dosadno ponavljam – nema, a u projekte za poticanje čitanja – tako svjedoče iz Ministarstva – spremni smo uložiti poprilične novce. I što činiti? Bilo bi najbolje, jednostavno, da esej na maturi, ako već mature mora biti, izostane, smatra Matanović.
Nastavlja, uvjerena je da bi laknulo i samim profesorima kojima je zasigurno žao ukalupljivati mlade čitatelje, kao i ocjenjivačima mature koji znaju da ta ocjena određuje nečiju budućnost.
– A ocjena dolazi, i opet ponavljam, iz područja koje nema hladnu aparaturu po kojoj je nešto točno ili netočno (osim pozitivističkih podataka). Ključne riječi nikada ne mogu postati nalik sastavnicama formula u prirodnim predmetima. I književnost nikada ne može postati matematika. I dobro što je tako. Kad mi je Magdalena prekjučer za knjigu koju sam joj preporučila na čitanje rekla: ‘Ali, to nije za maturu’ , i kad nam je kućna rasprava o zadanoj i u tom trenutku pročitanoj školskoj lektiri morala ići onako kako bi to izgledalo ako to djelo bude na maturi – a do Magdalenine mature ima još tri godine – onda sam se doista zabrinula. Ne samo zbog toga što bi mogao propasti onaj dragocjeni kapital koji je – u njezinom slučaju – stjecan godinama, nego zbog toga što se uz ubijenu volju za čitanje zbog straha pred esejom iz mature, uništava i kreativna interpretacija. I sve želi postati broj, sve se želi prikazati kao moguće objektivno, pa čak i onda kad je, kao u slučaju eseja, moguće i ‘ovako’ i ‘onako’, zaključuje profesorica Matanović.
