Šestero maturanata otkriva nam svoje osjećaje pred sam kraj škole: ‘Lagao bih kad bi rekao neću cmizdriti zadnji dan’
Školska je godina za maturante na samome kraju, pišu se posljednji ispiti, a usmena odgovaranja su na vrhuncu. Za maturante je ovo emotivno vrlo šaroliko razdoblje – s jedne strane riješit će se obaveze zvane škola, ali time i svakodnevnog druženja s najdražim prijateljima. Uči se ‘sve u šesnaest’, što za spomenute posljednje ispite, što za maturu, a mnogi već sada u glavi prevrću kombinacije oko upada na prioritetni faks. Šest maturanata iz raznih krajeva Hrvatske pitali smo o tome kako se u ovim trenucima osjećaju, hoće li im škola nedostajati i po čemu će najviše pamtiti to razdoblje.
foto: Ivan Božić|srednja.hr
Petra, Branimir, Luka, Dunja, Filip i Karlo dolaze iz različitih krajeva Hrvatske, nikada se u životu nisu vidjeli, ali zajednička im je jedna stvar – 22. svibnja za njih je zadnji dan srednjoškolskog obrazovanja. Odlučili smo doznati kako se zbog te činjenice ovih dana osjećaju.
Petra, Gimnazija Frane Petrića Zadar
U isto vrijeme sam i tužna i sretna. Tužna, jer će mi nedostajati ljudi s kojima sam se stvarno našla i prošla kroz puno stvari, pogotovo u zadnje dvije godine. Sretna, jer idem u neko novo iskustvo i novi grad. Srednju školu ću najviše pamtiti po mnogim izletima i izlascima jer su mi to neke od najljepših uspomena u životu. Pamtit ću je i po ljubavima, a najviše zbog par prijatelja s kojima ću, nadam se, i dalje ostati dobra. Iskreno, to je sve o čemu razmišljam zadnjih par mjeseci uz maturu, jer mi sve to puno znači i velik je dio mog života te je teško uopće pomisliti da uskoro svega toga više neće biti.
Branimir, XVI. gimnazija Zagreb
Definitivno će mi srednja faliti, jer koliko god je tu stresa opet postoji ta jedna ljepota u svemu tome, odnosno to uživanje, društvo , profesori i izlasci. U trenutku kad završimo sa srednjom dolazi faks koji je puno veća obveza jer nema onog izvlačenja, markiranja i jednostavno faks je sam po sebi velika odgovornost. Trenutno mi je dosta stresno oko završnih ispita i mature, ali nekako pokušavam izbjeći taj stres. Srednju školu ću pamtiti po jako puno stvari (društvo, zezancije, glupiranja itd.), ali definitivno ima jedna stvar koju ću pamtiti više od ičega, a to je trenutak kada pet minuta prije nekog strašnog ispita mi kao razred odgodimo taj ispit. To je za svakog učenika neopisiva sreća i veselje.
Dunja, Klasična gimnazija Ivana Pavla II. Zadar
Osjećam se sretno, kao da mi je pao teret s leđa. Sretno jer ću se riješiti škole. Sada mi je stresno, ali ne previše, to je stres od mature koji i nije toliko strašan jer se to može naučiti. Po ničem posebnom neću pamtiti srednju, možda samo po nekim ljudima i malo po nekim ekscentričnim profesorima.
Luka, II. gimnazija Zagreb
Osjećam se potpuno ravnodušno prema svemu, ne zanima me niti jedan aspekt razočaravajućeg školskog sustava koji je isušio i ono malo dobre volje s kojom sam prvi put ušao u školsku zgradu. Nemam nikakav cilj ili volju za daljnjim školovanjem jer je dosadašnji način prenošenja znanja odbojan i neefektivan. Ocjene nisu refleksija uloženog truda, već snalažljivosti što je jako demotivirajuće. Jedino što sam naučio u ove četiri godine je da nikada ne smiješ imati očekivanja jer ćeš uvijek biti razočaran. Naravno, zauvijek ću biti zahvalan što sam slušao o vrstama kamenja i što imam čast raditi prezentaciju o ekološkim sustavima tjedan dan prije kraja nastave kako bi ‘proširio svoje znanje’. Jedina stvar koja me više fascinira od nepotrebnog gradiva koje učim su profesori i njihovi loši pokušaji zbližavanja s nama šalama na račun svog predmeta. Ali, to će zauvijek ostati enigma…
Filip, Prva riječka hrvatska gimnazija
Škola je uskoro gotova i očekivano, osjećaji su malo pomiješani. Istina je da mi je dosta učenja za 16 predmeta istovremeno i da sam razvio blagi PTSP od određenih aspekata ove škole, ali lagao bih kad bi rekao neću cmizdriti zadnji dan. Jednostavno, škola postane dio nas, nasilno se uvali u naš život i postane nešto s čime se mora živjeti, za bolje i za gore. Sad kada razmišljam o tome, možda je to i nekakav lagani Stockholmski sindrom. Izmori te, ali podsvjesno zavoliš patnju. Ne znam, čudnovat osjećaj svakako. Samo znam da će mi biti žao što se opraštam sa svime, s ljudima koje ne podnosim, s pentranjem do četvrtog kata, s tom divnom odvratnom oronulom žutom zgradom okruženom žvakama i opušcima, jer sve je to dio srednjoškolskog iskustva. Primijetih da nisam ni spomenuo mature, to je zato što se ja vodim onom starom: ‘Napravi sutra ono što možeš napraviti danas, pogotovo ako su za to potrebni mjeseci pripreme, ali tko ima vremena za pametno rasuđivanje i planiranje, ako sam kampanjski prošao cijelo svoje dvanaestogodišnje obrazovanje, proći ću i ovih par prokletih ispita.’ Ne znam tko je to rekao. Brijem da je Sokrat.
Karlo, Gimnazija Nova Gradiška
Moram priznati da nisam svjestan skorašnjeg završetka srednjoškolskog školovanja i ne mogu si predočiti činjenicu da je blizu kraj. Živim kako nalaže neposredni trenutak. Podvojenih sam osjećaja – doduše, mislim da sam ipak sretniji što sve završava. ‘Svakog gosta tri dana dosta’, u ovom slučaju se radi o četirima godinama. Osjećam se zrelo i spremno za nove avanture, nove ljude, drugi postav života, i prije svega samostalnost koja mi je trenutno najprimamljivija stavka. Veselim se tome – posvećenije se prepustiti traženju sebe i svojeg mjesta pod nebom s ključnim epitetom samostalnog čovjeka. Što se stresova tiče, oni ne postoje. U meni živi jedan boemsko-ujevićevski duh i drago mi je zbog toga. Nema živciranja. Sve se rješava korak po korak, uvijek ima vremena i sve se može. Ujutro si na glavu prvo stavim ružičaste naočale – nema drugoga. Bilo je to teško osvijestiti, ali s vremenom sam otkrio puku slučajnost kao zakonitost koja vlada u svim sferama života – ona će ti nekad nešto dati, nekad uzeti, ali sreću neće nikada, ona je svevremenska konstanta. U srednjoj se školi svašta zbilo. Svaki je dan donio svoju posebnost. Katkad nisam imao osjećaj da idem naprijed, da se razvijam, ali sad kad si predočim sebe u prvom danu prvoga razreda i sebe sad, uočavam binarnu antonimiju. Dobio sam, osim onoga što drugi nazivaju znanjem, energičnost, prpošnost, ljubav, upoznao sam načine lijepog ponašanja prema drugima, strpljivost i lijepu misao, bilo mi je prekrasno promatrati raštrkanost ljudskih afiniteta, pratiti kako se svatko od nas razvija u svojem svojstvenom pravcu. I sad, pred krajem jednog perioda, kako svatko od nas odlazi k sebi sličnima, k onima koji će ga razumjeti.
