Iskusni diktator zvan Državna matura iščekuje već sedmu generaciju hrvatskih srednjoškolaca koji obrazovanje žele nastaviti na fakultetu. Danas, postoji valjda tisuću smjernica o tome kako kvalitetno napisati državnu maturu, pa ipak i unatoč dobro poznatim detaljima, matura je ostala individualno iskustvo. Nasuprot informacijama dobro potkovanom tlu nalazi se klizište. Najmanje je priča o tome što činiti kada matura i fakultetsko obrazovanje padnu u drugi plan.
Foto: Tumblr
Relativno rano dokučila sam poprilično jednostavan zaključak o tome kako svaka priča ima svoj početak i kraj. Svaki život započinje rođenjem i završava smrću. Nešto kasnije u životu empirijski sam potkrijepila teoriju da se između početka i kraja priče odvija razrada, a između rođenja i smrti život.
Prvog dana škole ne mogu se mogu toliko dobro prisjetiti, ali zato pamtim svoje tadašnje ambicije. Šestogodišnja ja željela je postati doktoricom, učiteljicom, predsjednicom, te je tok misli do srednje škole ostao manje-više isti.U srednjoj školi željela sam postati novinarka, dizajnerica, profesorica povijesti umjetnosti, željela sam biti na vrhu neke čelne institucije i nadvladati zloglasnu birokraciju. Danas otvoreno iznosim svoje stavove, tada sam ih se sramila pod pritiskom verbalnog vršnjačkog nasilja pitajući se jesam li normalna i jesu li moji roditelji normalni kada su mi usadili takve vrijednosti. Vođena amigdalom i prelaskom iz jedne srednje škole u drugu prevladala sam sve svoje dotadašnje ambicije. Prazna i sretna sjedila sam visoko na oblaku odakle je svijet izgledao kao hrpa razbacanih Skittles bombona.
Nebitno je bitno i obrnuto
Ukalupljena, lišena svih entuzijazama i ugodnih emocija prouzročenih entuzijazmom, kao i svi srednjoškolci trpjela sam teror hrvatskog obrazovnog sustava i diktaturu državne mature koji se temelje na tome da će nam apsolutno sve trebati u životu. Kada sam upitala za praksu, najčešće je odgovor izostao ili je moje pitanje bilo protumačeno kao neprimjereno ponašanje na satu.
Gimnazijalci će se najčešće požaliti kako su četiri godine na svojoj koži osjećali bitnost nebitnih predmeta, dok će se strukovnjaci požaliti na to kako od svojeg obrazovanja nisu dobili apsolutno ništa osim suhoparne teorije koja se odjednom ne poklapa s praksom, jer je između ostalog nisu imali priliku niti doživjeti. Sada bi možda bilo najbolje vratiti se zaključku da se između rođenja i smrti odvija život, koji se između ostalog desio i meni. Srednja škola završava, s diplomom u ruci, ograđena od svih alternativa i perspektiva pauziram godinu zbog osobnih razloga koji su manje bitni za cijelu priču. Neki od vas cijelog svog života znaju što žele postati, dok drugi o svojoj budućnosti odlučuju pod pritiskom socijalnih, financijskih, zdravstvenih te svih ostalih faktora koji mogu remetiti očekivan tijek obrazovanja.
Dan poslije sutra
Dan prije nego što sam se prijavila na burzu pitajući se kakve koristi imam od učinjenog i koja su moja prava, pijano sam teturala s ostalim maturantima slaveći kraj svih muka. Tjedan dana kasnije zapitala sam se ponovno što sam uopće slavila?! Kraj ili početak?!
Pouzdati se u to da će te netko nazvati i obavijestiti te da si potencijalni kandidat za posao ili ti nedaj bože odgovoriti na mail, bilo je priglupo i naivno razmišljanje vjerojatno ne jedne mlade osobe u Hrvatskoj. Dobro poznata izreka ‘Strpljen – spašen’ , pretvorila se u ‘Strpljen je umro čekajući’.
Isprintala sam svoj životopis i zaputila se na nekoliko adresa. Stvari su se počele pomicati s mjesta. Obavila sam nekoliko razgovora za posao. Ako ništa drugo barem sam popravila držanje i prihvatila činjenicu da nisam jadni mali potlačeni nezaposleni građanin nego stranka koja također odlučuje hoće li pristati na uvjete poslodavca.
Moj prvi posao bio je honorarnog karaktera. Prodajni predstavnik. Svatko tko je radio isti ili sličan posao u startu je znao da može zaraditi vrhunsku plaću ili ne zaraditi niti jednu jedinu lipu. Profit od takvog posla u nerazvijenoj sredini bio je dovoljno mizeran da se na vrijeme zaustavim. Građani su izgubili povjerenje u takav sustav pružanja usluge da niti onaj tko je taj posao želio obavljati časno nije dobio svoju priliku. Realno gledajući, bez obzira na to što sam poprilično loše prošla i dan danas sam zahvalna bivšoj firmi na pruženoj edukaciji iz prodajne psihologije.
Kreativni udar
Knjige, filmovi, glazba, izlasci, društvo i problemi na dnevnoj bazi postali su izvori moje ogorčenosti. Od čitanja knjiga i gledanja filmova dobiješ podočnjake. Glazbu slušaš i previše glasno da ne čuješ starce jer imaju poput telefonske sekretarice jedno te isti sadržaj svaki dan, dakle uništiš sluh. Ponekad bi popio kavu s frendovima vani, ali se iz nekog razloga gadiš samom sebi kada žicaš starce svaki dan 10, 20 ili 50 kn. Pronašla sam vremena i za dosadu, nešto kasnije sam shvatila da mi nije dosadno nego sam ja dosadna. I tako je to trajalo neko vrijeme dok mi se nije upalila filmska lampica iznad glave.
Počela sam volontirati u kazalištu radeći na scenografiji, potrebno znanje pretočila sam u biznis. Postala sam sama svoj šef. U nešto više od dva mjeseca kreirala sam i ručno sašila desetak torbi, sastavila financijski plan, plasirala vlastiti brend i uspješno prodala torbe. Tri mjeseca kasnije s istom tom zaradom od 1.200 kn preživljavat ću dva najteža mjeseca u životu.
Sine izvan ovog dvorišta, zrno si pijeska ispod nečije cipele
Dočekala sam 2015. uz napadaj tahikardije na ulazu jednog kafića potpuno svjesna da ne mogu udahnuti. Preživjela sam, ali sam se spremala već idućeg dana umrijeti braneći temelje svoje zrelosti i zagovarajući spremnost na vlastiti odlazak u nepoznato. Razgovor s roditeljima jedini je događaj iz tog perioda na koji se ne smijem niti danas, godinu dana kasnije.
Ti si budala, a ja sam još veća što te podržavam. Bila je to jedna od epskih rečenica koje je moj tata izgovorio na putu do Zagreba 12.1.2015. Ne znam možete li zamisliti koliko je jedan roditelj spreman učiniti za svoje dijete kada ga vodi u ponor gdje će se i na dno morati penjati. Mama nije imala baš puno riječi, vjerujem da su ostale zakopane negdje u grlu gdje se taložila knedla s punjenjem od tuge.
Stigli smo u stan koji sam pronašla preko njuškala. Upoznali smo stanodavca i njegovu obitelj, slobodno ću reći svoju novu obitelj. Starci su mi pomogli da se raspremim, platili prvu stanarinu ujedno i zadnji izdatak financijskog karaktera, jer im nisam dozvolila da mi pomažu. Rastanak smo odgađali najduže što smo mogli. Grliti roditelje koji se poraženi spremaju otići, svjesni činjenice da su otpratili i zadnje dijete u njegovu slobodu, iskustvo je kada je najbolje odšutjeti sve ono što ste možda i željeli reći. Moji Mama i Tata odlaze, sami, bez mene. Oni odlaze, a ja ostajem.
Do prve plaće ostalo je još samo…previše
Nova stranica, novi grad, novi mentalitet, novi ljudi. Tražeći posao u Zagrebu, paralelno sam čuvala dijete s Distoni sindromom. Istog dana kada su me roditelji malene djevojčice isplatili u iznosu od 700 kn dobila sam prvi pravi posao. Uslijedio je period uhodavanja. Najteže je bilo ustajati svako jutro u 4:40, ali i na to sam se naviknula. Ugovor o stalnom radnom odnosu konačno mi je dao prostora da duboko udahnem i uhvatim sunce za zraku osjećajući se tako živom.
Preživjeti sa skromnim financijskim sredstvima izuzetno je teško, ali te kleše u nešto što do tada nikada nisi mislio da možeš biti. Sve što si ikada vidio u nekom izlogu važeš kroz obrok u studentskoj menzi. Jedeš svoju nimalo jestivu hranu i ponosiš se titulom profesionalnog trovača, pritom slikaš starcima svoje obroke da bi mogli voditi evidenciju o tvojoj sitosti u nekoj imaginarnoj ustanovi nazovimo je MINISTARSTVO TOPLOG OBROKA. Potrošiti prvu plaću da napuniš frižider i zatim se prejedati do iznemoglosti slaveći hedonizam, a sve to nakon 2 mjeseca nimalo pretjeranih mjera štednje. Male stvari najveća su zadovoljstva.
Kada sam bila sigurna da sam uspjela, sastavila sam raspored koji se sastojao od posla i učenja. Kako je vrijeme prolazilo, u standardni raspored ubacila sam druženja i zdrav život. Maturu sam položila, fakultet ostavila za neke sretnije dane kada zamrzim posao. Zapravo jedan od svoja dva posla. Kada radite jedan posao koji vam baš i nije pretjerano drag ali vam osigurava neovisan život, dobro je pronaći i onaj drugi koji doista volite. U mojem slučaju to je pisanje.
Kakva god bila vaša odluka o tome što činiti nakon srednje škole, što ako ne položite maturu ili ne upišete željeni fakultet, nemojte žaliti. Godina dana koja je pred vama do idućih upisa, može biti produktivnija od svih godina na fakultetu. Nikada nećete znati jeste li nešto mogli, ako to niste niti pokušali učiniti.
