Ugledni profesor o snižavanju praga i ‘skraćivanju’ popisa za esej na Hrvatskom: ‘Izgleda kao ‘pucanje na glasnika’

Mnoge nastavnice i nastavnici upozoravaju na vidljive simptome poput vrlo oskudnog vokabulara, poteškoća u čitanju i razumijevanju razmjerno jednostavnog teksta dužeg od par stranica, pa onda, dakako, i poteškoća u oblikovanju govorenog ili pisanog teksta koji „ima glavu i rep“. Zato mi se čini da je ključno da nastava hrvatskog jezika, a onda, posljedično, i ispit iz hrvatskog jezika na maturi, budu tako koncipirani da u najvećoj mogućoj mjeri podupiru razvoj jezičnih kompetencija kojih su čitanje i pisanje prevažan aspekt. U tom bi kontekstu tada valjalo razmotriti i pitanje treba li uopće ispit državne mature iz hrvatskog jezika uključivati i esej?  I ako da, je li postojeći tip eseja koji počiva na književnoteorijskoj i književnopovijesnoj analizi i interpretaciji nekog lektirnog književnog djela doista optimalan format?

Piše: Tomislav Reškovac, profesor Privatne klasične gimnazije Zagreb

Tomislav Reškovac | foto: Privatna klasična gimazija Zagreb/srednja.hr

Promjene u ispitnom katalogu za državnu maturu iduće godine uključuju smanjivanje broja tekstova na popisu književnih djela za esej i snižavanje praga prolaznosti. Te mi promjene izgledaju kao refleksna reakcija na vrlo loše rezultate koje su učenici postigli na ispitu iz hrvatskog jezika ove godine.

Samo da se podsjetimo: čak  21,7% učenika je palo na ispitu iz hrvatskog, njih 19,6% je dobilo jedinicu iz eseja, dok je na prvom dijelu ispita (test i sažetak) negativnom ocjenom ocijenjeno 3,5% učenika. Godinu dana ranije, ispit iz hrvatskoga nije uspjelo položiti 10,6% učenika, njih 8,9% je dobilo jedinicu iz eseja, a 4,4% iz testa i sažetka.

Pucanje na glasnika

Budući da su razlike između rezultata u 2023. i 2024. drastične, prvo što čovjeku padne na pamet je pomisao da je posljednji ispit bio prezahtjevan (pretežak) i da su kriteriji ocjenjivanja bili prestrogi. Iz toga bi onda slijedila konkluzija da će se problem riješiti (ili makar ublažiti) tako da se smanji zahtjevnost ispita i ublaže kriteriji ocjenjivanja. No, cijeli taj zaključak ima smisla jedino pod pretpostavkom da je problem u ispitu, a ne u učeničkom znanju. Drugim riječima, da su loši rezultati prvenstveno posljedica nerazumno zahtjevnog ispita i prestrogih kriterija vrednovanja, a ne toga što i koliko učenici u srednjoj školi nauče. No, ta pretpostavka nipošto nije nešto što bi bilo samo po sebi razumljivo.

Zanimljivo je da učenici na maturi kontinuirano postižu bolje rezultate na testu kojim se procjenjuje činjenično znanje iz jezika te teorije i povijesti književnosti, no na esejskom zadatku koji je prvenstveno usmjeren na procjenjivanje proceduralnog znanja. Jednako su tako zanimljivi rezultati naših učenika u PISA istraživanju čitalačke pismenosti koja je definirana kao „sposobnost razumijevanja, korištenja i vrednovanja tekstova te promišljanja i angažiranosti prilikom čitanja“. Hrvatska je do sada u tom međunarodnom istraživanju sudjelovala šest puta i svaki puta otprilike jedna petina učenika (u rasponu od 18,6% 2012. do 23% 2022.) nije uspjela doseći osnovnu razinu čitalačke pismenosti.

Iako se, dakako, PISA i ispit iz hrvatskog na maturi u mnogo čemu razlikuju, esejski zadatak na maturi sasvim sigurno ima elemenata koji su povezivi s konceptom čitalačke pismenosti. Stoga ni određenu podudarnost njihovih rezultata ne treba tretirati kao puku slučajnost. U tom bi kontekstu vrijedilo detaljnije istražiti povezanost kurikuluma hrvatskog jezika i dominantnog načina poučavanja s učeničkim postignućima i na ispitima državne mature i u PISA istraživanju. Jer, posve pojednostavljeno, čini se da ključni problem ipak nije u ispitima, već u onome što se i kako poučava i uči u našim školama. Zato mi snižavanje praga prolaznosti i smanjivanje broja tekstova na popisu književnih djela za esej ne izgledaju kao potez koji bi u bitnome mogao pridonijeti rješenju problema, već prije kao poslovično „pucanje na glasnika“.

Treba li ovakav esej biti dio ispita mature iz Hrvatskog jezika?

Današnje generacije tinejdžera nedvojbeno čitaju osjetno manje no što je to bio slučaj prije 20 ili 30 godina. Njihov je svijet velikim dijelom određen komunikacijskim modelom u kojem dominira vizualno i u kojem je verbalni reziduum vrlo često sveden na kratke nelinearne tekstove u okljaštrenom i nemuštom jeziku društvenih mreža. Naravno, njihov „generacijski jezik“ počiva na jezičnim strategijama odmicanja od jezika visoke kulture, budući je njegova funkcija konstituiranje određenih subkulturnih identiteta i legitimiranje individualnog sudjelovanja u njima. No, u isto vrijeme, čini se da se njihova sposobnost sudjelovanja u sociolingvističkom prostoru standardnog jezika smanjuje.

Mnoge nastavnice i nastavnici upozoravaju na vidljive simptome poput vrlo oskudnog vokabulara, poteškoća u čitanju i razumijevanju razmjerno jednostavnog teksta dužeg od par stranica, pa onda, dakako, i poteškoća u oblikovanju govorenog ili pisanog teksta koji „ima glavu i rep“. Zato mi se čini da je ključno da nastava hrvatskog jezika, a onda, posljedično, i ispit iz hrvatskog jezika na maturi, budu tako koncipirani da u najvećoj mogućoj mjeri podupiru razvoj jezičnih kompetencija kojih su čitanje i pisanje prevažan aspekt. U tom bi kontekstu tada valjalo razmotriti i pitanje treba li uopće ispit državne mature iz hrvatskog jezika uključivati i esej?  I ako da, je li postojeći tip eseja koji počiva na književnoteorijskoj i književnopovijesnoj analizi i interpretaciji nekog lektirnog književnog djela doista optimalan format?

Ako su granice našega jezika ujedno granice našega svijeta (Wittgenstein), tada je doista važno da, kako se lakonski poantira u Nacionalnoj strategiji poticanja čitanja, čitamo kako ne bismo ostali bez riječi. Taj jezični deficit, o kojem na određeni način svjedoče i rezultati srednjoškolaca na maturi, takve je prirode da bi bilo iluzorno očekivati da škola sama s njim izađe na kraj. No, u onoj mjeri u kojoj škola tu uopće može nešto promijeniti (a ponešto zacijelo može), još je važnije da se ta moguća promjena jasno postavi kao cilj poučavanja.

O TOMISLAVU REŠKOVCU

Tomislav Reškovac profesor je filozofije, logike i etike u Privatnoj klasičnoj gimnaziji Zagreb. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavao je u Obrazovnom centru za jezike, a potom u XVI. i XVIII. gimnaziji u Zagrebu. U Privatnoj klasičnoj gimnaziji je od njezinog osnutka. Među ostalim, bio je član Nacionalnog operativnog tijela za izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (2013.-2014.), Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje (2012.-2014.) i Ekspertne radne skupine Ministarstva znanosti i obrazovanja (2015.-2016.) koja je koncipirala i započela Cjelovitu kurikularnu reformu.