[Vodič za maturante] Faks kojeg ne želim ili pauza koju ne žele moji starci?
Strah svakog maturanta je pasti maturu. Strah svake mame maturanta jest neupisivanje faksa tog maturanta. Još se neko vrijeme morate mučiti s ranim jutarnjim buđenjem i odlaskom u školu, još malo samo morate trpiti one ljude iz zadnje klupe koje ne možete očima smisliti, još samo jedan krug ispitivanja i testova morate preživjeti. A onda matura. Pa čekanje. Pa rezultati. A na listi imate deset fakulteta od kojih zapravo želite upisati samo onaj prvi. Zato je uvijek potrebno imati plan B.
Foto: flickr
Iako sada samo jedva čekate da ta glupa matura prođe, da više napišete te ispite i da ste mirni, jer vam je ionako to sve besmisleno i preskupo ulaganje, kada je napišete, tek onda ništa nije gotovo. Tada prava zabava tek počinje.
Čekanje. To je ono što te ubije. Svaki dan nešto čekaš. Čekaš veliki odmor, pa čekaš da odeš kući, pa čekaš vikend, pa praznike. I sad čekaš maturu, čekaš da matura prođe, pa ćeš čekati rezultate mature, pa neslužbenu rang listu da vidiš jesi li otprilike upao na faks, pa službenu objavu rezultata.
Ili slaviš jer si upao na prvi izbor. Ili se prebacuješ na plan B. Što god on bio.
Koje su ti uopće mogućnosti?
Ono što je mnogima jedini plan B i sama po sebi razumljiva jedina opcija u slučaju neupisivanja prvog izbora, jest upisivanje faksa koji je drugi na popisu. Ili treći, ako niste ni na drugi upali. Pa tako redom dok ne dođete do nekakvog fakulteta. Ukratko: druga jedina opcija postaje upisivanje bilokakvog faksa. Jer bitno je studirati.
Upravo se od tog razmišljanja treba odmaknuti. Postoje i druge opcije osim upisivanja nekog fakulteta koji manje ili uopće ne želite. Ne postoje univerzalno pravi i pogrešni izbori, postoje opcije koje su ispravne za vas. Ali nemate samo jednu opciju i potrebno ih je sve razmotriti.
Ono što možete jest zbilja upisati nešto što vam nije prvi izbor, čak niti drugi. Možete pauzirati i ostati kod kuće. A možete i pauzu iskoristiti za rad i/ili putovanja.
Ne želim ga, ali treba mi i moram
Uvriježeno je mišljenje da danas svatko mora upisati faks nakon srednje. Pogotovo gimnazijalci. Ajde, ako si završio ekonomsku školu, još se nekako i možeš snaći i bez faksa, jer tobože imaš neko zvanje. Ali s jadnom gimnazijom si enciklopedija na dvije noge. Bez ikakvog zvanja i zanimanja. Nešto poput žive stranice Beskorisno znanje. I tebi treba faks. Barem tako misle tvoji starci, baka i dida, komšije i susjedno selo.
I zato će se prvo proglasiti tri dana žalosti ako ne upišeš ono što ti je prvi izbor i što su tvoji roditelji svoj rodbini govorili da ćeš upisati. To je vjerojatno medicina, ali neću ništa reći.
Nakon trodnevne žalosti ide pregledavanje drugog, trećeg, posljednjeg izbora. Kao, okej, nisi upao na medicinu u Zagrebu, pa ali ni učiteljski u Gospiću ne zvuči loše? Ili nešto vanredno, tipa u Varaždinu? I to bi sve bili odlični izbori, da si ti to odlučio upisati, a ne netko drugi umjesto tebe.
Upisala sam to, i sad mrzim i sebe i faks i ljude oko sebe – ili?
Ako upišeš faks koji u startu ne želiš upisati, velike su vjerojatnosti da se situacija neće promijeniti. Upisat ćete ono što ne volite, a faks bi trebao biti mogućnost da se posvetite upravo onome što vas zanima i da to učite, da se u tom smjeru gradite. Faks bi trebao biti ispravka srednje škole gdje ste bili primorani znati sve, od prirodnih znanosti, do društvenih znanosti i umjetnosti. Ako upišete ono što vas ne zanima, oduzeli ste si tu mogućnost i osudili se na još najmanje tri godine učenja o stvarima koje vas apsolutno ne zanimaju.
S druge strane, i oni koji upišu ono što im je bilo na prvom mjestu na listi izbora fakulteta nerijetko završe razočarani. Rezultat je to nedovoljne informiranosti o faksu, o pojedinom smjeru koji upisuju, ili zbog profesora, pa i kolega studenata. Opet, ako upišete nešto što vam je bilo pri dnu izbora, što ste mislili
da ni u ludilu ne biste mogli zavoliti, možda iznenadite sami sebe. Pa
iako ste se uvijek vidjeli u bijeloj kuti u laboratoriju kako kemijate,
zapravo vam je skroz kul učiti svirati dječje pjesmice na klavijaturi i
osnove pedagogije i odjednom se vidite kako predajete u osnovnoj školi. Upisivanje faksa je dvosjekli mač, kako god napravili možete se usrećiti ili usmrtiti. Pravi izbor je zapravo slušanje vlastitih želja i mogućnosti.
‘Ako sad ne upišeš faks, nećeš nikad’
Ovo je najčešći argument koji netko ima protiv pauziranja godine. Nešto tipa, ‘ako se ne udaš do 25. nećeš nikad.’ Proći će te red. Jer ljudi ne upisuju faks s 20. Niti se udaju s 30.
Ono čega se vaši starci boje jest da ćete izgubiti motivaciju za učenjem ako odmah ne upišete faks. Uvijek je teško vratiti se za knjigu nakon tromjesečnih ljetnih praznika, pa vjerojatno misle da se ako uzmete 365 dana godišnjeg, nećete nikada vratiti učenju. Ali o kakvom gubitku motivacije pričamo ako uopće niste motivirani da upišete faks na prvom mjestu?
Takve besmislice treba odmah srezati. Ako se nekome ne da ići na faks, najvjerojatnije toj osobi neće u godinu dana studiranja preko neke stvari doći ‘iz dupeta u glavu’ i odjednom će biti zahvalna i zavoljeti faks, proći s 5.0, otići na praksu u Njemačku i postati bogata teta. Neće. Ali ako se godina dana pauze pametno i kvalitetno iskoristi, velike su šanse da osoba konačno pronađe smjer u kojem se želi razvijati. I to može biti nekakav faks koji će upisati iduću jesen, može biti neki tečaj ako će se okrenuti obrtu ili već nešto treće.
Veliki broj studenata koji upišu ono što zbilja misle da vole padnu godinu pa su s 20 opet brucoši, ili nakon prvog semestra shvate da su ipak za nešto drugo pa nagodinu upisuju po drugi put neki faks. I onda shvatite da niste puno propustili time što ste ‘godinu dana kasnije’ upisali faks. Dapače, možda ste puno više profitirali.
Slobodna godina nije isto što i 365 dana spavanja i kava
– Sine, što si upisao?
– Ništa baba, odlučila sam pauzirati.
Baba uplati misu, digne kredit da imaš za sve kave, ode pješke u Međugorje.
Ne, to što netko odluči ne upisati faks iste godine kada je izašao iz srednje, ne znači da je lijena osoba, ne znači da će idućih 365 dana spavati do podneva i ostatak dana visiti po kavama.
Ako se tih 365 dana pametno iskoriste, to vam može biti najpametnija odluka. Ono što mnogi naprave jest uzmu si godinu pauze kako bi učili i iduće ljeto ponovno polagali ispite Državne mature i možda te jeseni upisali ono na što nisu upali ‘kada im je bio red’. Win-win situacija: prvo, ne ljenčarite nego učite, i drugo, i dalje se trudite upasti na faks.
Druga vam je opcija da tih 365 dana provedete radno. Okej, javno je mišljenje da posla nema, i nećete sa samo srednjom naći finjaka posao kojim ćete prehranjivati obitelj sa stanom u centru Zagreba, ali sitne poslove možete pronaći, počevši od nekakvog sezonskog posla.
Što god radili, koristit će vam. Kao prvo, nećete više morati žicati starce za novce za kavu. Drugo, shvatit ćete koliko je teško doći do 100 kuna koje popijete u jednom subotnjem izlasku. I to ‘atmosfera i nije bila neka’. I onda ćete čuti kako vam govore da se manite posla, naučit ćete na novce u džepu i neće vam se dati na faks. Okej, to što time odgajaju neradničku generaciju treba biti dio sasvim drugog teksta, i na stranu to što je sasvim debilno razmišljanje, postoji i lijek za takve.
Za one koji vole djecu i malo bolje šprehaju ili spikaju, postoji nešto što se zove au pair. U prijevodu: dadilja. Najčešće destinacije su Njemačka i Velika Britanija, a osim što ćete time zbilja nešto i zaraditi, najčešće ograničenje koliko možete raditi kao au pair je šest mjeseci do godinu dana. Tako da se morate vratiti kući i, najvjerojatnije, upisati faks. Za sve zabrinute majke, postoje legalne i legitimne agencije koje zapošljavaju au pair djevojke i momke, pa se ne moraju sekirati da ćete završiti kao bijelo roblje.
Kod nas u Njemačkoj to nije tako
Sad bez zajebancije. Srednjoškolski programi su pretrpani, o tome se neprestano priča, a mijenjati se uskoro neće ništa (hvala Vlado Republike Hrvatske). Razlog zašto u Njemačkoj postoji sveukupno 13 razreda, a ne 12 kao kod nas jest zato što su im gimnazijalci masovno uzimali godinu pauze nakon srednje kako bi putovali, razvijali se, učili nešto novo.
Okej, tvoji starci nisu štedili 18 godina samo kako bi ti mogao godinu dana otkrivati Europu, ali s nekim razumnim planom B, godina pauze je bolje rješenje nego godine i godine potraćene na studij koji te ne zanima. I onda taj studij postane karijera koja te ne zanima. I život koji te ne zanima.
