Životne lekcije koje ćete naučiti na državnoj maturi
Prije koji tjedan kada ste završavali školu, profesori, roditelji i ostali pratili su vas blagim pogledima i pudrali vaša nježna, zelena ega govorancijama tipa ‘život je pred vama’ i ‘sada ulazite u svijet odraslih’. Govorili su to toplim glasovima, s osmjesima na usnama, pa ste možda, slučajno, pomislili kako su taj ‘život’ i ‘svijet’ topla i mirisna mjesta u kojima je sve generalno u redu. Na državnoj maturi ćete naučiti da to baš i nije tako.
foto i montaža: srednja.hr
– Sada kada stojite preda mnom, ovako odrasli i lijepi, mogu samo reći da sam izrazito ponosan. Želim vam da uvijek ostanete ovakvi kakvi ste sada, i da hrabro, puna srca, kročite kroz život, rekao je vaš razrednik dok ste kao paradni konji, namirisani i počešljani stajali poredani u sali nekog hotela ili restorana na maturalnoj večeri.
Vi ste ga tada jedva slušali. Razmišljali ste o tome kako vam se ispod pazuha stvaraju mrlje od znoja, o tome kad će starci više otići, o sisama cure do vas. Možda ga niste slušali jer ste već bili malo pijani, možda jer vas nije zanimao, a možda i jer ste negdje duboko u sebi već znali da sere.
Slične ste govore čuli milijun puta. O tome kako život pred vama, o tome kako ste sada odrasli, o tome kako ćete ostvariti sve svoje snove i kako je na vama, na novoj generaciji, da ostvari bolje društvo.
Sada se, koji tjedan poslije, nervozno zibate u predvorju škole, s cigaretom u rukama i čekate ispit koji će odrediti tu budućnost. Ok, možda ne cijelu budućnost, ali godinu dana sigurno. I od svih tih govora, od svih tih obećanja, toplih pogleda i lijepih želja, nemate ništa. Imate samo ono što ste ponijeli u glavi, a to, realno, i nije bogznakaj.
U cijelom tom procesu državne mature naučit ćete više o životu nego u cijeloj srednjoj školi. Naučit ćete nešto što vam se nitko, nikada nije usudio reći.
Život nije fer
Na državnoj maturi naučit ćete da život nije fer. Na ispitu će biti stvari koje niste obradili u školi. Ili koje su drugi radili dok ste vi bili bolesni, nebitno.
Doći ćete tamo i pisat ćete ispit za koji mislite da vam ovisi toliko toga, nećete imati pojma i nećete biti krivi. Kemijskom ćete si packati prste i buljiti u ta slova, koja što se vas tiče mogu biti i deklaracija šampona i deklaracija nezavisnosti. Vi sadržaj nećete moći prepoznati.
A možda ste i učili. Možda ste na instrukcijama i pripremama ostavili stotine kuna i sunčana popodneva i mamurna jutra, ali to neće značiti ništa. Nemate pojma.
I nije bitno koliko ste učili, kakve ste ocjene imali, koliko ste lijepu prezentaciji napravili o sporofitima. Nije bitno što niste nikad markirali, što ste uvijek bili pristojni na satu, što ste uvijek nosili olovku. Netko je sjebao sa sastavljanjem ispita i to je to. Zbogom, ćao, doviđorno.
Nije fer? Ma da.
Nikoga nije briga
Ako i kada vam se dogodi takva nepravda, prvi instinkt koji ćete osjetiti je da vrištite. Da cmoljite i kmečite, da drečite na sustav, na NCVVO, na onu nezainteresiranu studenticu kroatistike koja vam je držala instrukcije.
Željet ćete se žaliti novinarima, plakati , lupati nogama po komodama i rušiti slike sa zidova. Sve u vama će gorjeti, svaka pora u vašoj koži biti će puna bijesne energije. To tako ne može biti. Ne mogu vam to napraviti. Nije fer i vi zahtijevate osvetu. To je na kraju krajeva i normalno. Bez obzira što vam je rekao pripiti neinspirirani razrednik, još ste djeca.
Koliko god vi bili bijesni, koliko god htjeli zapaliti nebo, nikoga nije briga. Stvarno. Nikoga, baš nikoga na svijetu nije briga što ste sjebali maturu.
Nitko vas ne čeka. Nitko ne računa na vas. Nigdje ne piše vaše ime i nitko neće plakati za vama. Na faks će se upisati netko drugi.
Možda ćete dobiti nekakav sažaljivi pogled od stare, ali šanse su da će vam i ona prigovarati.
Nećete ostvariti svoje snove
Do sada ste u životu uglavnom odgovarali na pitanja ‘što želiš biti kad odrasteš’. Odgovarali ste sukladno svojim željama. Doktorica. Programer. Novinar. Znanstvenik. Za svoje ste odgovore dobivali pohvale i ohrabrenja. I nekako ste se već navikli na to što želite postati. U svojim ste glavama već budući doktori, arhitekti, odvjetnici.
Sad kada se ispit bliži stotoj minuti, a vi već nekako znate da to što ste napisali i nije baš nešto, shvaćate koliko je lako bilo reći – ja ću biti doktor.
Naravno, neki od vas će i postati doktori, ali neće svi. I ti koji preskoče ovu stepenicu i stvarno upišu medicinu, neće dobiti specijalizaciju. Neki naravno hoće, ali neće raditi u toj i toj bolnici koju žele. Neki naravno hoće, ali… kužite već spiku.
Želje se ne ostvaruju svima. Čak i kada se ostvare, ne ostvare se onako kako smo to željeli. Netko mora biti doktor i u selu u Lici. Netko mora i raditi u dućanu. A vaša će sapunica od snova prvi kontakt s betonom imati na maturi.
U školi su vas čekali, njegovali, dizali kada biste posustali. U školi je profesore i razred bilo briga kako ste i kako napredujete, je li vam dobro i zašto mislite da nije. U životu to nije uvijek tako. U životu se sami morate izboriti za sve. Državna matura je prvi pravi životni reality check. Prvi ispit koji ima stvarnu posljedicu i koji se piše po pravilima vanjskog svijeta. A tamo, u tom svijetu, jedino oruđe kojim se možete izboriti za nešto je rad. I to naporan, iscrpljujuć rad. Iskreno, ponekad ni on nije dovoljan. Ali vam barem može donijeti mir. Sretno.
