Imamo popis 7 bitnih stvari koje se ove godine moraju promijeniti u obrazovanju
Inflacija superodlikaša, poklanjanje ocjena pod pritiskom moćnih roditelja, previše studija, upisnih mjesta i zaposlenih profesora na fakultetima. Samo su to neke od nelogičnih, trulih pojava u našem obrazovnom sustavu koje, krajnje je vrijeme, moraju nestati. Sastavili smo popis 7 bitnih stvari koje se ove godine moraju promijeniti u obrazovanju.
Foto: Niamat Ullah; Unsplash
Još jedna godina je iza nas. Školstvo su obilježile turbulencije i skandali, a visoko obrazovanje izmjene propisa. No, to je sada, dobrim dijelom, iza nas, a treba gledati naprijed. Kako dalje, na čemu raditi i što poboljšati. Samo su to neka od pitanja koje si postavljaju, barem bi trebali, moćnici u resoru obrazovanja i znanosti.
Kao novinari koji već više od desetljeća prate resor, za naša sveučilišta, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Nacionalno vijeće i druge donositelje odluka, pripremili jedan mali šalabahter za 2023. godinu. Imamo popis 7 bitnih stvari koje se ove godine jednostavno moraju promijeniti u obrazovanju.
Jasno regulirati zaključivanje ocjena u školi
Drugu polovicu prošle godine obilježila su dva skandala sa zaključnim ocjenama. Prvo, skandal u Klasičnoj gimnaziji gdje je nakon pritiska sveučilišne profesorice i supruge predsjednike Sanje Musić Milanović, njihovom sinu, uz nekolicinu drugih učenika, poklonjena viša ocjena iz Matematike i Latinskog jezika. Drugo, u istoj zgradi, ali u XVI. gimnaziji je ravnateljica još prije dvije godine, u dubioznom postupku, navodno na usmeni zahtjev inspektora pobrisala dvije jedinice jednom učeniku pa mu zaključila višu ocjenu iz Fizike i dala novu svjedodžbu.
Ti skandali i rasprava koja je uslijedila pokazali su da u našem školstvu, unatoč zakonima, pravilnicima i protokolima, nema jasnog pravila kod zaključivanja ocjena. Neki kao zaključnu ocjenu tretiraju onu koju izreknu pred razredom, neki tek kada ju potvrdi razredno vijeće; vijeće koje, pojasnimo, okuplja profesore koji drže nastavu određenom razredu učenika.
Brojni su nastavnici posvjedočili kako je na njih vršen pritisak. Pod utjecajem moćnika ocjene su se brisale, mijenjale, poklanjale, a nitko, pa čak ni državni ispektori, nema odgovor što je legalno i proceduralno ispravno. Zbog toga je važno, kako je jednom prilikom i sam najavio ministar Radovan Fuchs, u novom Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama jasno definirati što je zaključna ocjena, kada se više ne može mijenjati i koja je, striktno i koncizno, procedura za one koji nisu zadovoljni finalnom ocjenom.
Smanjiti upisne kvote, a neke studije ukinuti
Hrvatskoj demografske prilike ne idu na ruku. Sve nas je manje, sve se manje djece rađa, razredi su sitniji, školski hodnici prazniji. Svake godine vidimo osjetan pad broja maturanata u odnosu na prethodnu godinu. No, unatoč tome, broj studija, zaposlenih profesora i upisnih mjesta na domaćim fakultetima, veleučilištima i sveučilištima, ne pada. Štoviše, on mjestimice ozbiljno raste.
Prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja diljem države trenutno je ustrojeno čak 1.727 studijskih programa, a njihov je broj u posljednjih pet godina narastao za gotovo tri stotine. Na gotovo svim sveučilištima u istom je razdoblju narastao broj zaposlenika koji primaju plaću na teret državnog proračuna. Najviše se programa, čak 765 izvodi u društvenom i humanističkom području, što je 44 posto u odnosu na ukupan broj studija. Ove su akademske godine, nakon dva upisna roka, ljetnog i jesenskog, ostala 10.792 nepopunjena mjesta na faksevima.
Danas, praktično, svi mogu nešto studirati, trebaju zadovoljiti tek minimalne uvjete. U državi, da oslikamo, imamo preko dvadeset studija povijesti, a jedno sveučilište nudi tri, pazite, tri studija filozofije na tri različita faksa. I to su samo očiti primjeri. Na odveć velik broj suficitarnih, netraženih studija posljedično se upisuju najlošiji. Tako pada kvaliteta. Na drugoj strani, pak, deficitarnih studija, poput logopedije i informacijskih tehnologija, ima manjak, a stručnjaka na tržištu znatno nedostaje.
Visoko školstvo vapi za racionalizacijom. Na određenom broju fakulteta potrebno je drastično smanjiti kvote. Na pojedinim studijima studente treba upisivati ne svake, već svakih par godina, a neke jednostavno treba ukinuti. U tome će ključnu ulogu u narednom razdoblju odigrati Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje će kroz programske ugovore pregovarati o novcu koji država daje javnim sveučilištima. Tu će, prema najavama dužnosnika, biti otvorenog prostora za pregovaranje o smanjenju kvota i subvencija školarina koje država financira iz svoje blagajne.
Nacionalni ispiti trebaju dobiti jasnu svrhu
U drugoj polovici ožujka 2023. u sve osnovne škole ulaze nacionalni ispiti. Pisat će ih, konkretno, svi osmaši, dok će učenici četvrtih i petih razreda pisati samo u onim školama u kojima su se nacionalni ispiti eksperimentalno provodili još prošle godine. Radi se o ukupno 81 školi. Iako se ozbiljno razmišljalo o tome, nacionalni ispiti za osmaše neće se ocjenjivati, neće biti kriterij upisa u srednje ni ulaziti u rubriku ocjena. Postignuti će bodovi, ipak, biti evidentirani kao bilješka.
Koja će svrha biti te bilješke? Ruku na srce, ne znamo. Odgovor smo na godišnjoj konferenciji portala srednja.hr Obrazovanje na prekretnici pokušali dobiti od Josipa Burušića, posebnog savjetnika ministra znanosti i obrazovanja koji je bio gost našeg panela o gorućim problemima u školstvu i novom, još uvijek očekivanom Zakonu o odgoju i obrazovanju. Rečeno nam je da je svrha nacionalnih ispita vrlo važna, no i dalje nismo baš shvatili koja je točno njihova svrha.
Nacionalni ispiti trebali bi imati jasnu svrhu. Mogu se, primjerice, koristiti kao super alat za kontrolu sustava kvalitete. Godinama pišemo o sve jačoj inflaciji odlikaša i superodlikaša. U 2021. pola je učenika prošlo s pet, a u nekim općinama odlikaša je bilo i 70 posto. U nekim školama i krajevima, dakle, kriterija za visoke ocjene uopće nema ili su mizerno niski. Nacionalni ispiti kao standardizirani ispiti mogu pokazati razlike između ocjena koju im daju nastavnici i uspjeha koji učenici pojedine škole ostvare na tom ispitu. Ministarstvo će točno, precizno i jasno moći identificirati u kojim se školama neopravdano poklanjaju ocjene.
Prema tim školama i nastavnicima država i njene agencije, poput AZOO-a i NCVVO-a, bi trebala djelovati; seminarima, edukacijama pa, kad je to potrebno, pedagoškim i inspekcijskim nadzorom. To je jedan korak borbe protiv inflacije odlikaša i srozavanja kvalitete učenja te svrhovitosti ocjenjivanja u školama. U 2023. nacionalni ispiti moraju postati ozbiljni ispiti, a ne sat kojem će se učenici, sprdajući se, veseliti jer ne moraju ništa raditi. Nastavnici, ako ni na njih uspjeh učenika na nacionalnim ispitima neće nikako utjecati, nemaju razloga shvaćati ih išta ozbiljnije. Zato je promjena bitna.
Osigurati veće plaće u visokom obrazovanju
Najmanje plaće na našim fakultetima imaju asistenti. Prosječna neto plaća im je 1.039,45 eura, a medijan 1,019.35 eura. Oni su ujedno i najmlađi zaposlenici u sustavu s prosjekom od 33 godine. Najvišu plaću u na faksevima imaju redoviti profesori u trajnom izboru, koji prosječno zarade 2.568,13 eura, dok im je medijan plaće 2.574,61 eura. Oni su, ujedno, i najstariji s prosjekom od 59 godina.
Plaće u visokom obrazovanju, dakle, jako variraju, a sustav najmanje mazi one najmlađe – asistente. Osim što imaju ugovore na određeno, nesiguran posao, obično odrađuju doktorate, nastavu, znanstveni i popratni administrativni rad, zarađuju prosječno i medijalno znatno manje od učitelja i nastavnika u osnovnim i srednjim školama. Na pojedinim fakultetima, kako nam kažu s terena, posebno je teško. Plaće u industriji su visoke pa nitko više ne želi u znanost i visoko obrazovanje. To su, primjerice, informatičari, programeri, matematičari, fizičari.
Poprilično je jasno da plaće trebaju ići gore, posebno asistentima, a tom prilikom, na državi je i poglavito Ministarstvu znanosti i obrazovanja, da promisli o modelu napredovanja i ostvarivanja viših prihoda na našim javnim fakultetima, veleučilištima i sveučilištima. Mladi ljudi su budućnost akademije, no neće htjeti predugo se zadržati u sustavu gdje kompetitivnu plaću ne možeš imati prije no što navršiš određen broj godina, unatoč svom trudu, učinkovitošću i rezultatima.
Cjelodnevna nastava treba konačno krenuti
Prije nešto više od godinu dana Hrvatska je od Svjetske banke dobila kredit od 25 milijuna eura. Među ostalim, taj novac će namjenski trošiti na provedbu projekta cjelodnevne nastave u osnovnim školama diljem države. U naredne četiri godine, do 2027., sve će se osnovne škole prema najavama ministra Radovana Fuchsa opremiti tako da mogu izvoditi nastavu u jednoj smjeni. Trenutno, napomenimo, 820 škola radi u dvije smjene, a njih čak 11 u tri.
Cjelodnevna nastava trebala je već jesenas eksperimentalno krenuti u 50 demonstracijskih škola i obuhvatiti 32.500 učenika. To se malo odgodilo, no ovo je godina u kojoj bi prvi učenici i njihovi roditelji trebali imati na raspolaganju ovaj novi model školovanja gdje se učenici mogu zadržati do 15 pa čak i 17 sati. To, među ostalim, će biti dobar odgovor dežurnim kritičarima koji se bune protiv cjelodnevne nastave u njenoj samoj ideji.
Ozbiljno raditi na problemu deficitarnih nastavnika
Naše škole nose se ozbiljnim manjkom nastavnika matematike, fizike i informatike. Deficitarne su to nastavne struke koje su ljudi, pogotovo posljednjih godina, krenuli napuštati u korist bolje plaćenih poslova u industriji. Prema nekim podacima, u osnovnim školama ukupno predaje i 3,9 posto nestručnog nastavnog osoblja, to jest, ljudi koji nemaju odgovarajuće obrazovanje. U srednjim školama ih je manje, njih 1,79 posto. To znači da matematiku ili fiziku predaje netko tko je, recimo, po struci profesor geografije.
Prvi, očiti je problem u plaćama koje nastavnici matematike, fizike, informatike dobiju u školi i koje mogu dobiti, ako su kvalificirani, u industriji. Privatni sektor nekima od njih može osigurati i duplo veće plaće. Tu su onda još pitanje prestiža, ugleda, radnih i profesionalnih uvjeta. Kako smo doznali i na konferenciji portala srednja.hr, neki smatraju da svi profesori, neovisno o tome što predaju i koliko rade, trebaju imati početnu neto plaću od 1.200 eura. Neki drže da ‘deficitarci’ trebaju imati veću plaću jer su deficitarni.
No, na tome se, unatoč konstantnoj priči, ne radi baš puno. Ministar je izmijenio STEM stipendije, za nastavničke STEM smjerove studenti će dobivati 600 eura mjesečno, što je ozbiljan iznos. Nakon što završe morat će raditi u školi onoliko dugo koliko su primali stipendiju. Je li to uistinu dovoljno ili se za godine primanja stipendije u iznosu većem od nečije plaće isplati žrtvovati godinu dana u školi pa onda pobjeći u industriju, kao i svi drugi? Spominje se i ideja studija na Učiteljskom fakultetu koji bi obučavao osnovnoškolske nastavnike matematike, fizike, informatike. Lokalne i regionalne vlasti mogle bi ponuditi neke benefite za deficitarne nastavnike koji se vrate u svoj kraj, možda riješen stan, bonuse, božićnice.
Ne sviđaju se svima ove ideje. Neki, poput dekana PMF-a, drže da se otvaranjem novih, kraćih ili jednostavnijih studija srozava kvaliteta postojećih nastavničkih smjerova za matematiku, fiziku, informatiku. Drugima pak ideja o tome da županije daju povlastice ne igra ulogu jer želi veću državnu plaću za apsolutno sve nastavnike, neovisno o predmetu koji drži i mjestu stanovanja. No, negdje treba krenuti i možda su upravo neki benefiti i novi studiji dobar pokušaj da utječemo na ovaj fenomen.
Organizirati online studentske izbore
Idući studentski izbori na našem najvećem, zagrebačkom sveučilištu održavaju se u proljeće 2023. godine. Poznati su, neslavno, po jako niskoj izlaznosti od svega 10 do 15 posto, a prije dvije godine, zahvaljujući pandemiji i koronamjerama, svoje je predstavnike izabralo tek 7,6 posto studenata birača našeg vodećeg i najvećeg sveučilišta. Studenti nisu aktivni, ne prepoznaju tko su uopće njihovi predstavnici, čemu služe, a onda posljedično i ne izlaze na izbore. Osim toga, faks je mjesto gdje nema univerzalnog rasporeda pa se ne nalaze svi studenti u svakom trenutku na lokaciji faksa.
Barem dio tih problema riješili bi online izbori. Ušli smo u 2023. i sasvim smo digitalno sposobni za takav iskorak. Studenti bi puno lakše glasali. Bilo bi sigurnije i brže. Lakše bi se mobilizirali ljudi, čak i oni koji do sada nisu izlazili na izbore jer tri klika na Studomatu su puno manja tlaka od putovanja do faksa da zaokružiš ime na listiću. Osim toga, fakulteti su to odavno mogli predstaviti kao studentsku obvezu. Kao što u srednjoj moraš birati predsjednika razreda, tako i svaka razina studija i smjer treba imati svog predstavnika. To se studentima oduvijek moglo ‘prodati’ na taj način, no to nitko nije iskoristio.
Moglo bi se pričati i o duljem trajanju izbora, obveznom predstavljanju kandidata, implementacijom obavijesti na interne mailing liste, Studomat, intranet na faksu. Puno je načina, procedura se može složeno razviti. Iako Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti nije adresirao ni jedno važnije pitanje vezano za studentski zbor i izbore, uskoro nas očekuje novi Zakon o studentskim zborovima i drugim studentskim organizacijama.
