A tko vam je rekao da je Hrvatska demokratsko društvo?
Istraživanje ‘Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj’ koje su proveli GONG, Institut za društvena istraživanja i GOOD inicijativa podiglo je dosta medijske prašine. Brojke koje istraživanje donosi uistinu zvuče poražavajuće.
U predvečerje izbora otkrili smo tako kako 51% najmlađih birača misli kako bi neke medije trebalo ukinuti, a gotovo polovica bi homoseksualce (koje dobar dio smatra bolesnima) uklonila iz javnog života. Hrvatski maturanti tako nisu baš sigurni što je bila NDH, uglavnom ne prepoznaju ime predsjednika vlade, smatraju da su pravi Hrvati samo katolici, a 19% ne zna tko je trenutno na vlasti.
Ovakvi su rezultati senzacionalno preneseni u medijima i izazvali unisono zgražanje sociologa, profesora, politologa i svih ostalih koji na ovu temu imaju što reći.
Diže se moralna panika koja upire prstom u školu, u društvo u cjelosti, pa se postavlja pitanje što smo radili posljednjih dvadeset godina.
A zašto bi rezultati trebali biti drugačiji?
Ipak, uz sve uistinu porazne brojke proizašle iz istraživanja, ono što možda iznenađuje više od svega je – opća zaprepaštenost zaključcima istraživanja.
Ponašamo se kao da je prosječna, građanska hrvatska obitelj za vrijeme tjednog pospremanja u ladici za čarape svog tinejdžera pronašla kutiju cigareta i natruhe fašizma, pa se sad zabrinuti roditelji hvataju za glave i pitaju kako je do toga došlo i u čemu su pogriješili.
Čime je to hrvatsko društvo zaslužilo politički pismenu omladinu?
Formalno demokratsko društvo
Hrvatska je mlado demokratsko društvo koje prolazi kroz temeljitu i (očito) traumatičnu političku i društvenu tranziciju. Uspjeh tog procesa na institucionalnoj, formalnoj razini nagrađen je ulaskom u EU, kao javnim priznanjem da smo eto, konačno, demokratsko društvo.
To priznanje, kao ustalom cijela ta tranzicija, isključivo je formalna.
Na društvenoj razini, na razini vrijednosti, orijentacije spram političkog sustava, političkog djelovanja i odnosa među društvenim skupinama, taj proces teče mnogo sporije, nailazi na brijne probleme i u mnogo čemu zaostaje za zakonskim okvirom.
Što je uostalom i za očekivati.
U Hrvatskoj demokraciju mora čuvati specijalna policija
Hrvatsko je društvo zbog takve, formalne tranzicije danas polarizirano i kontradiktorno do razine šizofrenosti. Maturanti koji su odgovarali na pitanja ovog istraživanja za svoje su adolescencije imali priliku pratiti situacije u kojima je država morala fizičkom silom braniti demokratske vrijednosti od vlastitih građana.
Primjera je uistinu mnogo, ali možda najočitiji primjeri naše šizofrene demokracije su povorka ponosa od prije koju godinu u Splitu i dvojezične ploče u Vukovaru.
Događaji su to u kojima su pripadnici specijalne policije, u punoj opremi morali štiti demokratska prava društvenih skupina od okupljenih građana, spremnih da ostvarivanje tih prava fizički spriječe.
Da se razumijemo, tu ne govorimo o izoliranim ispadima pojedinaca, niti su okupljeni građani bili zbunjeni i neinformirani maturanti.
Što su sve o tome današnji maturanti mogli čuti kod kuće, ako se o tim i takvim događajima relativizira na najvišim razinama.
Tko odgaja?
Najjočitiji zaključak nakon ovakvih rezultata je da nam je potreban građanski odgoj u školama. Da, potreban je, ali uvođenje građanskog odgoja nije niti prvo, niti jedino što je potrebno da bi se u društvu stvorila demokratka osvještenost.
U školi djeca mogu (što prema rezultatima istraživanja i jesu) naučiti trodiobu vlasti, ali građanski, kao i svaki drugi odgoj, počinje i završava kod kuće.
Politička kultura nekog društva stvara se i njeguje godinama. Dio je kulturnog kapitala cijelog društva i prenosi se s generacije na generaciju. Mi sada bar znamo što smo ovoj generaciji prenjeli.
A za građanski odgoj, prvo je potrebno imati građane.
*komentar je stav autora
