Afrička reportaža: Plemensko obrezivanje žena – smrtonosna rabota opravdavana stoljetnom tradicijom
Genitalno sakaćenje ili obrezivanje žena ušlo je u kolektivnu svijest Zapada prije desetak godina. Danas se usko povezuje s radikalnim islamom, no činjenica je kako korijeni sežu dublje u prošlost te da je to ustaljena praksa u brojnim plemenima diljem Afrike. Mi vam donosimo priču o djevojčicama kenijskog plemena Pokot.
Obrezane djevojčice ne smiju se prati ni govoriti mjesec dana
Obrezivanje žena vrlo je kontroverzna tema kojom se mediji prilično aktivno bave posljednjih desetak godina. Zapadu je oči otvorila priča Somalijke Waris Dirie, nomadske djevojčice koja postane supermodel, a regija se šokirala prošlog proljeća kada je u javnost izašla informacija da se genitalno sakaćenje žena obavlja čak i u vehabijskim zajednicama u Bosni i Srbiji.
Iako znatan dio ljudi poznaje pojam, uglavnom ga se površno povezuje isključivo s radikalnim islamom. Korijeni FGM-a (female genital mutilation) sežu mnogo dalje u prošlost nego je to ovdje slučaj. Naime, žensko obrezivanje je vrlo rašireno u Africi kod mnogih plemena na području od Egipta do Etiopije i Kenije.
Različite modifikacije obrezivanja žena
Visoka smrtnost djevojaka iz Pokota
Kada sam ovog ljeta u sklopu humanitarnog angažmana dobio priliku da posjetim izolirano kenijsko pleme Pokot, jedino što sam o njima znao jeste da su jedno od kalenjinskih plemena koje prakticira taj zahvat kao dio obreda inicijacije djevojčica za ulazak u svijet odraslih. Naime, kod Pokota i dječaci i djevojčice se obrezuju u kasnijoj dobi, negdje između 9. i 16. godine kako bi ih se pripremilo za brak.
Naime, dječaci se obrezuju u gotovo cijeloj Keniji, no djevojčice ovom postupku podvrgavaju samo kalenjinska plemena, njih devet. Zahvat se vrši nožem, škarama, žiletom ili nekim drugim oštrim predmetom koji nije prethodno steriliziran, a isti se koristi za odstranjivanje dijelova spolnih organa kod više djece uzastopno. Samom postupku često kumuju znatnije količine alkohola i lokalnih droga koje konzumiraju okupljeni.
Obrezivanje podrazumijeva uklanjanje prepucija kod dječaka, a kod djevojčica se odstranjuje klitoris. Takav se postupak kod žena naziva modificirana Sunna (postoji još nekoliko oblika). Primitivna medicina ne predviđa ni uporabu antiseptika tako da znatan broj djece premine dva do tri tjedna nakon zahvata.
‘To je naša kultura’
Kao glavni autoritet za ovu temu, naš kenijski koordinator Emmanuel predstavio je pastora Josepha, inače pripadnika plemena Pokot koji je napravio odmak od svoje kulture prema Zapadu i već desetak godina surađuje s raznim međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava.
Joseph je pripremio teren pa su starješine dobro primile činjenicu da im se troje bijelaca prešetava po mjestu i uz to ‘zabadaju nos’.
Postavljali smo pitanja na engleskom, Emmanuel je Josephu prevodio na kiswahili, a Joseph domaćinima interpretirao naše upite na pokotu. Oni bi odgovarali na pokotu, pa onda sve opet samo u kontra smjeru. Igrali smo se gluhih telefona i nakon što smo završili početno ispipavanje snaga dohvatili smo se pitanja obrezivanja žena.
Odgovor je bio prilično jednostavan – ‘To je naša kultura. Radimo to tisućama godina i ne znamo zašto bismo stali.’
– Djevojčice umiru, ali umiru zato što su njihovi roditelji učinili nešto pogrešno. Mtelo (bog iz planine) hoće tako, rekao nam je jedva otvarajući usta najstariji među prisutnim muškarcima. Inače, on je onaj kojega se najviše sluša s obzirom na senioritet.
Ekstremna razlika u pogledu na temu dovela je do toga da naš razgovor vrlo brzo zamre. Na svaki moj pokušaj da shvatim zašto, oni bi odgovarali ‘zato što je takva tradicija’.
Drugim riječima ‘zašto – zato sindrom’. I kako je meni bio odgovor neprihvatljiv i svrbio me po mozgu, tako je njima moje pitanje bilo neshvatljivo i nerazumljivo.
Djevojčice se mjesec dana ne peru i ne govore
Vidjevši nerazumijevanje među kulturama, Joseph je pokušao otvoriti vidike nama bijelcima. Približiti nam njihov kut gledanja. Naime, odveo nas je u kuću iz koje su nedavno obrezane četiri djevojčice.
Oca im nije bilo, što je uvijek neugodna situacija u patrijarhalnim društvima poput ovog. Ipak, majka je vidjela priliku za zaradu i naplatila nam posjet.
Razgovarati s njima nismo mogli, jer pogađate kultura to ne dopušta. Ne smiju ni s kim razgovarati mjesec dana nakon obrezivanja. Dok su djevojčice sjedile zamotane u dugačke plahte i prekrivene pepelom (ne smiju ga oprati mjesec dana) majka je razgovarala s nama. Bilo joj je malo neugodno jer nije muž bio u blizini, ali utržila je 500 šilinga…
Djevojčice je obrezivala iskusna babica, zato ni jedna još nema ozbiljne fizičke tegobe, sve su žive. Kaže majka, djevojčice su sretne jer su napokon postale žene. Za svaku od njih obitelj je dobila 20 krava i 30 koza. Muževi su zadovoljni jer su sada djevojke spremne za brak i naravno spremne su roditi djecu svojim višestruko starijim muževima (nije neobično da 60 godišnjaci žene 11 godišnje djevojčice).
Tko su Pokoti?
Odgovor na pitanje zašto i dalje je bio ‘Takva je kultura. Takva je tradicija’.
Sumrak se spustio, a žena nas je zamolila da odemo. Nema joj muža. Nezadovoljan pokušao sam i s pastorom razgovarat o ovoj temi. Razmišljao sam, ipak je on čovjek koji se izdigao iz svoje okoline.
– Tako je to već dugo. Obrezuju ih zato što je takva tradicija, odgovorio je, no potom i nastavio s objašnjenjem tvrdeći da Kalenjini (Pokoti su jedno od devet kalenjinskih plemena) ne obrezuju žene zato što je nekome to tek tako palo na pamet, već da misli da iza svega stoje vjerovanja da postupak pomaže održavanju čistoće.
– Mislim, ali nisam siguran, da je korijen u higijeni. Znate, ona bijela masa koja se nakuplja kod muškaraca i kod žena – nju se smatra smećem. Kad se obrežu, onda toga više nema, pokušao mi je objasniti Joseph.
Vratiti zemlji njeno, što je dala viška
Napusti smo Pokot nakon dvadesetak sati i ostavili obrezane djevojčice, muškarce u suknjama, stoku i Mtela bez da smo nedvojbeno razjasnili motive i korijene ovog, za zapadnjake, okrutnog običaja. Pomirio sam se s tim da ću Keniju napustiti bez da shvatim, no iznenadna se prilika ukazala svega nekoliko dana prije povratka u Hrvatsku.
U glavnom gradu Nairobiju upoznao sam Claxona Tudora, freelance novinara, humanitarca i turističkog vodiča koji je dobar dio karijere proveo boreći se protiv FGM-a i drugih, kako on kaže, negativnih aspekata plemenskih kultura u Keniji te je bio prava osoba da mi rasvjetli dilemu.
Nakon što mi je pokazao dva prilično degutantna dokumentarna filmića Odd Africe na kojima se, za moj ukus, pretjerano vjerno vidi procedura obrezivanja, pojasnio mi je vrlo jednostavno u čemu je tajna.
– Pokoti i drugi Kalenjini su plemena koja su ostala u nekim stvarima vrlo zaostala. Bliski su zemlji i vjeruju da zemlja daje i uzima. Oni smatraju da obrezivanjem, odnosno kidanjem prepucija i klitorisa, muškarca rješavaju ženskog dijela, a ženu muškoga. Tek kada vrate zemlji, u nju zakopavajući taj dio, ono što im je dano viška postaju muškarac odnosno žena, ustvrdio je novinar.
Korak po korak
Usprkos nereagiranju, u Keniji postoji svijest o FGM-u, ali konkretni koraci i izostaju. Europska kultura na prvo mjesto stavlja zdravlje i život pojedinca, dok u Africi stvari stoje drugačije. Kao prvo ne postoji politička volja, a ni snaga koja bi se upustila u sukob s plemenima oko ovog pitanja. Status quo je najbolje što politička elita nudi.
– Ne može se to zaustaviti. Ono što se može napraviti je da ih obučimo kako to napraviti bolje. Kako da djeca ne umiru od infekcija u bolovima. Nije moguće zaustaviti obrezivanje. To je dio kulture i tisućljetne tradicije tih ljudi i neprihvatljivo im je da se to zabrani. Reakcija bi bila ista kao da netko Europljanima kaže da je obavezno obrezivati i dječake i djevojčice. Ništa se ne može preko noći. Malim koracima se mora naprijed, zaključio je Tudor.
Galerija 4 Fotografija
Otvori
