Analiza prvenstva: Moglo se i bez šajkača na kraju
U finalnoj utakmici europskog rukometnog prvenstva Danska je u prepunoj Beogradskoj Areni svladala domaćina Srbiju s 21-19 (9-7) i time po drugi puta u povijesti osvojila ovo rukometno natjecanje. Brončanu medalju pak, osvojili su naši Kauboji pobjedivši Španjolce 31-27 (13-12). U našim su redovima najefikasniji bili Lacković i Čupić sa sedam, a Vori je dodao šest. Igrači su pokazali karakter i odigrali motivirano u želji za trećim mjestom i time skinuli prokletsvo gubitaka ovih utakmica za broncu.
U finalnom susretu pak, Srbi su podbacili. Ostali su bez gasa, emocionalno se možda ispraznili još protiv nas. Na trenutke izgledali kao prosječna ekipa, što osobno smatram i da jesu. Stanić je ponovno bio sjajan, sakupio je 15 obrana, tj obranio 42% udaraca. Ponovno je i dizao amosferu, bio vjetar u leđa, no nije mogao još i golove zabijati. Jer Ilić i Vujin, dva glavna igrača, pucača, strijelca kakogod, podbacili su. Prvi potrošivši 11 udaraca za dva gola, drugi 8 za isto toliko. Dakle obojica su zabili četiri od 19. Puno, puno premalo. Jer Srbi nemaju druge pucače. Tj imaju, ali oni nisu ta klasa, a jedini koji bi se potencijalno mogao suprostaviti ili biti alternativa ovom dvojcu zbog nekih je ratobornih navijača skoro ostao bez oka.
Šešum je utakmicu promatrao iz lože s predsjednikom Borisom Tadićem. Puno je izbornik Vuković rotirao, tražio dobitnu kombinaciju, no neke slabosti njegove ekipe u ovoj su utakmici bile dovoljne suverenim Dancima. Iako, da je spomenuti dvojac bio raspoloženiji ponovno su Danci mogli podleći sveopćem pritisku. Spomenuta rotiranja ticala su se gotovo svih pozicija osim dvaju krila. Nenadić, Vučković, Stanković, Čutura, nitko nije bio adekvatan. Posljednji spomenuti na ovom je prvenstvu bio jedno od otkrića Vukovića za problematičnu poziciju srednjeg vanjskog, međutim u ovoj su utakmici na vidjelo izašle sve njegove slabosti. Trebalo je to biti protiv Hrvatske. Bezopasan po gol, Danci su ga puštali zatvorivši Ilića i Vujina jer Čutura ima slab udarac, a nije ni nešto lucidan…
Jednom je oprobao udarac i nije ušlo, a jedino je Vučković zabio tri iz 6 pokušaja. Na kraju je kod Srba najefikasniji bio desno krilo Prodanović s četiri zgoditka, a kod Danaca je uz vratara najistaknutiji bio Hansen s devet iz 13 pokušaja. Landin je skinuo čak 50% protivničkih udaraca, odnosno imao je 19 obrana. Djelomično su za to zaslužni i sami Srbi, ponešto i danska obrana, a ponešto i sjajni Landin. Kontrolirali su Danci utakmicu, no ponavljam, imali su i dosta sreće. Uz Landina, zaista je sjajan bio Hansen. Autoritativan, samopouzdan, uzimao je šuteve onda kad je bilo potrebno i rijetko promašivao. Fantastičan igrač izuzetnih fizičkih sposobnosti, s balićevskom crtom u sebi i još k tome vrlo smirene glave. Sve u svemu, zaslužena pobjeda Danaca koji su u drugi krug došli bez ijednog boda i eto postali europski prvaci.
EHF je izabrao i najbolju sedmorku, a pogled na nju izaziva podsmijeh. Što nije ni čudo jer izbori za najboljeg igrača ekipa na ovom su prvenstvu nekoliko puta izazivali podsmijeh ili čuđenje. No krenimo. Na golu je Stanić. Srednji vanjski je Slovenac Zorman, desni je naš Kopljar, a lijevi je Hansen. Desno je krilo Nijemac Sprenger, a lijevo Sigurdsson, dok je pivotmen Danac Toft Hansen. Okej, vratara zaista nije bilo boljeg, pivotmena Tofta Hansena nisam gledao dovoljno puta da bi mogao prosuđivati, no Kopljara sam se nagledao, i iskreno i da nema Lazarova na prvenstvu, koji je usput najstrijelac, a u povijest je ušao i kao najbolji strijelac svih europskih prvenstava, Marko ne može na temelju dvije utakmice biti u all-star društvu. Sprenger? Nema ga među prvih pedeset strijelaca na prvenstvu. Mogli su i mene uvrstiti, iako igram lijevo krilo, i to rijetko. Možda je to neka greška… Zorman? Pa neznam baš, unatoč tome što je najasistent prvenstva, no dobro, od prve četvorke zaista nijedna repka nije imala istaknutog srednjeg, a najveći konkurent mogao bi mu biti Španjolac Sarmiento. Ilić je izabran za MVP prvenstva, no Hansen je ipak u sedmorci prvenstva. Čudno. Sigurdsson je možda i najsigurniji izbor uz Stanića.
Očito je taj izbor neka glupa formalnost, a u rubriku glupo mogli bismo svrstati naše i srpske rukometaše koji su na dodjeli medalja izigravali prave frajere. Naši ulazeći kao da su osvojili Beograd i slaveći tu broncu uz glasnu pjesmu što je više izgledalo kao sprdanje i preseravanje, i nekakvo osvećivanje nego li iskreno slavlje, a Srbi noseći na glavama šajkače, odnosno praktički militantne kape za što zaista nemam nikakva komentara i ne znam što da o tom mislim osim onog što sam već rekao. Nakon toga nastupili su Danci, i to bez vikinške opreme začudo, te ubrzo podgli pehar najboljega. Novu priliku za to imat će u Londonu za nekih sedam, osam mjeseci, kao i Kauboji, koji najprije trebaju proći kvalifikacijski turnir što bi trebala biti formalnost.
