Analizirali smo komunikaciju Blaženke Divjak: 3 godine floskula, bahatosti i skakanja sebi u usta
Matematičarka, sveučilišna nastavnica, prorektorica. Glasna aktivistica na obrazovnim prosvjedima i dosljedna kritičarka neodgovornih institucija. Blaženka Divjak prije tri je godine zasjela na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja. Nakon prethodnika poput Pave Barišića u njoj nije bilo teško vidjeti elokventnu, stručnu i principijelnu osobu, spremnu da se odlučno uhvati ukoštac s mnogim problemima u sustavu. Više od 1.000 dana kasnije, odlučnost se u utopila u kompromisima, principijelnost izgubila u kontradikcijama, a stručnost zauvijek zaplela u mrežu floskula, spinova i manipulacija.
Ministrica Blaženka Divjak u emisiji NU2
Foto: Youtube Screenshot
Blaženku Divjak prije ulaska u politiku nismo mogli svrstati među konformiste. Glasno je i aktivno zauzimala stav oko važnih obrazovnih pitanja. Zagrebačko sveučilište prozivala je za dozvoljavanje zlouporaba, a sve to u režiji ‘društva opasnih namjera’ koje se nalazi njegovu čelu. Kritizirala je izmjene Zakona o znanosti, glasoviti Lex Boras, ističući da ne idu u korist sustavu, nego pojedincima. Podržala je studente Hrvatskih studija u blokadi, a solidarizirala se s njihovim nastavnicima u štrajku. Smatrala je, kontra sveučilištima, da diplome stručnih studija trebaju biti na istoj razini kvalifikacija kao i sveučilišne. Na obrazovnim prosvjedima ponosno je stajala među transparentima i tražila promjene.
Nije teško, dakle, shvatiti sveopću euforiju dijela akademije njenim dolaskom na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja. Posljedica je to intelektualnog i vrijednosnog inventara koji je godinama gradila i ponijela sa sobom.
Početni su koraci, kako to i priliči počecima, bili ambiciozni. Divjak je pokrenula dva upravna nadzora nad odlukama Sveučilišta u Zagrebu, obustavila Lex Boras, razriješila s funkcije djelatnike ministarstva koji nisu dolazili na posao. Novinari su vraćeni na mailing liste, dobili su mjesto za stolom ministrice, pozivani su na brifinge, a na upite su počeli stizati odgovori. Sve je postalo transparentnije. Ministarstvo je konačno počelo komunicirati jasnu poruku – svi imaju (zakonske) obveze i dužnosti, a onaj tko ih ne poštuje, snosit će odgovornost.
Komunikacijski, nakon rijetko zatvorenog filozofskog dua, došlo je do pravog osvježenja. No, kada se kritički osvrnemo, i u ovom se slučaju istinitim pokazalo jednostavno pravilo – svježe stvari lako su kvarljive. A istekom roka trajanja otpočela je era floskula, kontradikcija, spinova i manipulacija.
Floskule
Zaslužan je za to i specifičan splet okolnosti. Kada se uputila na Donje Svetice, Divjak je sa sobom povela Mara Alavanju, HNS-ovog novopečenog meštra za odnose s javnošću. Postao je njen savjetnik – pratio je mislima, glasom i korakom. I tako su negdje, iza zatvorenih zastora, u staklenoj kući hrvatske znanosti i obrazovanja između ministrice i posebnog savjetnika polako počeli nastajati prototipovi nekih od kasnije najomraženijih floskula.
Floskula broj jedan. U početku je to bilo geslo ‘tehnologija, a ne ideologija’. Kako to tehnologijom, u sustavu obrazovanja, planira odgovoriti na ideološke izazove nije bilo potrebno izustiti ni riječi. To je ionako tek intelektualno sirota predstava za obrazovanjem uglavnom nezabrinutu svitu. I to ministrica zna. Zna da će svita pojesti ono što joj baci pod noge, čak i ako se radi o dotrajalim ostacima. Pa je čak i to, sadržajno prazno, poluozbiljno pozivanje na tehnokraciju reciklirala od nekih prethodnika. Preciznije, od bivšeg voditelja obrazovne reforme, inače politički imenovanog na tu funkciju, koji je vodeći istu reformu često volio naglasiti – ‘struka, a ne politika’. Tako vam je to, jel, u politici.
Floskula broj dva. Depolitizacija. Obrazovanje treba depolitizirati. Važna je depolitizacija reforme. Sustav zaslužuje depolitizaciju. A svu tu depolitizaciju je trebala provesti ona, ministrica, izabrana od političkog tijela na političku funkciju kao rezultat političke trgovine. Depolitizacija, dakle, ovdje ne znači ništa, ali znači zapravo baš sve. To je pojam bez ikakve osobito relevantne vrijednosti. Ništa ne objašnjava, ni na što ne ukazuje. Istovremeno, takvim jezikom ministrica govori dosta o sebi i svojoj daljnjoj komunikaciji. Najavljuje besprijekornu formu, šareno ilustriranu koricu koja, nekad uspješno, a nekad manje, krije stalno prisutne sadržajne nedostatke.
Floskula broj tri. Jedna, onako, za život, a ne za ocjenu. U javnosti već izmučena Kurikularna reforma, razvučena između partikularnih političkih interesa s novom ministricom dobila je i novo ruho – Škola za život. Još se u počecima njenog mandata daju iščitati slogani kojima je nastavnicima i učenicima dizala moral i pozivala ih na promjene. Zajedno izgradimo školu, pisala je Divjak, za život, a ne ocjenu. Novom ruhu usprkos, Školu za život stalno su pratile (i još uvijek je prate) kontroverze – od netransparentnosti procesa i gubitka cjelovitosti, preko upitne kvalitete edukacije nastavnika pa do loših materijala. Od simpatičnog naziva za parcijalnu, kroz preuska vrata kompromisa proguranu verziju Kurikularne reforme, danas je jedino naziv ostao pozitivan. Dječački, nevin i razdragan. Kao da je osmišljen upravo s tom svrhom. Kao da se znalo da će od reforme, u najboljem slučaju ostati reformski pokušaj, no pokušaj koji će pamtiti. I danas uistinu svi znamo za taj pokušaj. Možda nam je upravo to neka lekcija i škola za život.
Kontradikcije
No, dobro. Pokušajmo je, samo na trenutak, uzeti zaozbiljno. Neka je uistinu za tehnologiju ispred ideologije. Neka joj je cilj uistinu bio depolitizacija obrazovanja i reforme. U tom je slučaju samo sebi uskočila usta. Vidite, još uvijek aktualna ministrica- sad se nalazi na listi HNS-a. Došlo je, da se izrazimo u njenom stilu, do de-depolitizacije. Mogla bi nam sad spočitnuti kako je ona nezavisna kandidatkinja, stručnjak, profesorica. No, da malo parafraziram jednu tviterašicu ovih dana, ti ‘nezavisni’ na listama poznatih stranaka su mi nešto kao ‘samostalan sam, ali živim s roditeljima’.
https://www.facebook.com/ministricaBlazenkaDivjak/posts/1606702299480386
Kontradikcije i skakanje sebi u usta (da ne kažemo nešto neprimjerenije) poput ovog obilježile su svaki aspekt njenog mandata.
Sjetimo se one analize izbora članova za ekspertnu radnu skupinu kojom su pronađene brojne nepravilnosti. Ministrica ju nije objavila, dokument je procurio u medije, a onda je ona, koja je analizu naručila, rekla da joj je ‘iskreno žao’ što je procurila u javnost. Jedan joj skok nije bio dovoljan pa se onda se poslije na tu analizu, zbog koje joj je iskreno žao, pak, pozivala. Novi natječaj za ekspertnu radnu skupinu, tad se pravdala, proveden je jer je analiza ukazala na nepravilnosti pri odabiru. Na kraju, opet se odlučila službeno ju ne objaviti – već je onaj procureni dokument, zbog kojeg joj je iskreno žao, sebi po potrebi dozivala upomoć.
Reforma obrazovanja ušla je na mala (doslovno, mala) vrata kao Škola za život. Bilo je tu mnogo, barem djelomično opravdanih kritika na račun ministrice, a njene je odgovore još uvijek teško međusobno pomiriti. Nastavnici tako nisu baš bili spremni za novotarije, pa je njihova spremnost dovela do dobre eksperimentalne provedbe. Obećala je da će ponovno uvesti zaključivanje ocjena na polugodištu, pa to ipak nije bio slučaj. Pa će sve škole raditi u jednoj smjeni, pa za to ipak nisu ostvareni uvjeti. Stara je to već priča u politici – nešto obećati, ne ispuniti pa se pravdati. No, od jedne samoprozvane tehnokratkinje, stručnjakinje i nestranačke depolitizatorice za očekivati je bilo više.
Najveća su proturječja iz ministričinih usta nedvojbeno izašla po pitanju Hrvatskih studija. Prvo je, nakon pokretanja upravnih nadzora, govorila kako treba vidjeti što se tu događa i kako se ne može samo uskratiti dopusnica ustanovi. Podsjetimo, problem je bio u promjeni ustroja institucije i naglom, velikom broju novozaposlenih. Ministrica je tada apelirala – treba misliti na studente i profesore. ‘Think of the children’, u doslovnom prijevodu ‘mislite na djecu’ tip je neformalne pogreške u zaključivanju, retoričkog apela na emocije. Pozivanje na jadnu djecu, koja su zapravo odrasli ljudi, u danom je trenutku nadvladalo sve razloge za propitivanje dopusnice koji su stajali nasuprot.
Štoviše, sve razloge koje je i sama ministrica zastupala. Barem triput je tako javno istaknula da je mišljenja kako su Hrvatski studiji ilegalno ustrojeni te kako nezakonito izvode nastavu. No, očito, treba misliti na djecu. A treba misliti i na dijasporu, pa je onda dala zeleno svjetlo novom studiju iseljeništva na HS-u, instituciji koju drži ilegalno ustrojenom, na kojoj se, prema njenim riječima, nezakonito drži nastava.
Ministrica se u svojim riječima i postupcima nastavila petljati do kraja mandata. Tako se sporila sa Sveučilištem u vezi osnivanja Fakulteta hrvatskih studija. Fakulteta koji se mogao osnovati upravo na račun toga što prijašnjoj formi, Odjelu za hrvatske studije, nije bila uskraćena dopusnica. Fakulteta čijim je novotvorenim studijima ona davala zeleno svjetlo. Fakulteta čijim je novozaposlenim profesorima uredno odobravala plaću. Sve to jer je mislila na djecu. Na njih je nekada mislila tako što ih je podržavala prosvjedu protiv uprave. Na njih je nekada mislila tako što je odobravala poteze uprave. Na njih je nekada mislila kada im je faks prozvala ilegalnim, a nekad, kada ga je, pokušavala napraviti legalnim.
Mandat je završio, a Studiji od ministrice nikada nisu dobili ni potvrdu ni uskratu dopusnice. Nakon serije dosta oštrih poteza, ponekad u korist, ponekad nauštrb te institucije, njihove uprave, nastavnika i djece, ministrica je sad zauzela kompromisnu, neutralnu poziciju. Jedinu preostalu.
Da je po pitanju proturječja Sveučilište rak rana njezina mandata svjedoče i ministričini stavovi prema (prekomjernom) zapošljavanju. Jedan od prvih ambicioznih koraka bila je blokada zapošljavanja na sveučilištima, kao i poseban upravni nadzor zbog kadroviranja na Hrvatskim studijima. Sve je brzo utihnulo, a ministrica je isto ljeto, svojim potezima odobrila zaposlenje nekih 65+ nastavnika, i to upravo na Hrvatske studije. Mudro je šutjela pri tim potezima, tek ponekad pozivajući Sveučilište da preuzme odgovornost. Da odradi ono što bi realno ona trebala (i upravnim nadzorima najavila) odraditi, a što njima nikada nije bilo ni u planu. Šutjela je o tome godinama, ništa se nije poduzelo, a neki su fakulteti gotovo poduplani u broju zaposlenih. No, vrijeme je kampanje pa sad rektori ponovno ‘čuvaju sinekure’, a epidemiju koriste kako bi ‘nezakonito zapošljavali’.
Potpuni gubitak kompasa nastao je za vrijeme štrajka. Zapravo nešto i prije. Već u lipnju prošle godine najavljivala je povećanje plaća od 600 kuna, sindikatima potpisala podršku, a onda se premijeru to nije svidjelo. Počeo je štrajk, a ona je rekla da će slušati i razgovarati te se, među ostalim, založiti i za status nastavnika. Štrajk je potrajao, a ministrica se odala patetici – više nije mogla sudjelovati u ‘igrama moći između sindikata i Vlade’. Na kraju je pak, zajedno s Vladom, ponudila nešto drugačije od onoga što je u startu obećavala. Blaženku 1, Blaženku 2 i Blaženku 3 još uvijek nismo uspjeli pomiriti, a disonance u njihovim stavovima pamtit će dugo i prosvjetni djelatnici.
Najnovije besmislice datiraju od ovog proljeća, a vezane su uz provedbu mature za vrijeme korone. Ministrica je krajem travnja, gostujući u našem podcastu unatoč brojnim pitanjima ostala nedefinirana glede izbornih predmeta, no dalo se naslutiti da naginje njihovom ukidanju u ovoj školskoj godini. Potom je 6. svibnja ukidanje i najavila, a vijest je odjeknula svim medijima. Vrlo brzo ju je demantirao premijer, pa se onda, pod pritiskom medija, javnosti i vlastite nesposobnosti da vlada resorom na čijem čelu ponosno stoji – demantirala i sama. Izborni se predmeti danas, tako, pišu na maturi.
Spinovi i manipulacije
Nešto ozbiljniji šumovi u komunikaciji s ministricom stigli su nakon što smo objavili tekst o revoltu zaposlenika zbog novog razmještaja na radna mjesta. Ministarstvo nam je tada po prvi puta uputilo demanti. Tako smo saznali da postoji velika razlika između premještanja zaposlenika i raspoređivanja zaposlenika, budući da je upravo to tvrdnja koja je MZO višestruko demantiralo u našem tekstu.
Šutnja je zlato
Vis-a-vis spinova nikako ne zaboravimo onaj o izbacivanju Dnevnika Anne Frank s popisa za lektiru. Tada je Ministarstvo na poziv da se djelo vrati na popis djela za cjelovito čitanje izjavilo, u prvom redu, da djelo nikada nije bilo na popisu obvezne literature – što nitko nije ni rekao; a u drugom redu da suvremena literatura nije izbačena nego ostavljena pri slobodi nastavničkog odabira – što je baš zanimljiva konstrukcija uzevši u obzir da je Ministarstvo donijelo odluku o micanju sve suvremene literature s popisa preporučenih djela za cjelovito čitanje, odnosno lektiru.
Prisjetimo se i (nekih pokušaja) manipulacije. Pred uvođenje eksperimentalnog programa Škola za život, organizirane su edukacije nastavnika i učitelja. A onda je Divjak u javnost izašla s podatkom kako je 90 posto njih tim edukacijama zapravo zadovoljno te kako to pokazuju ankete koje je Ministarstvo provelo. Ankete su, pogađate, bile metodološki problematične. Na mjestima su u anketi, recimo, od četiri ponuđena odgovora tri bila pozitivna.
Manipuliralo se i medijskim materijalima. Poznata nam je tako ona situacija kada je ministrica uzela prilog o dualnom modelu obrazovanja pa iz njega izrezala sve što joj nije bilo po volji – izjave nastavnika i studenata. Radilo se, dakako, o kritikama.
Pod iskusnom redateljskom palicom posebnog savjetnika komunikacija je danas nešto razigranijeg tona. Veseli su to i slatki crtići u kojima se, sve kroz igru, pjesmu i simpatične vizuale javnost na silu pokušava uvjeriti u sjajne uspjehe ministrice školstva. Njene društvene mreže sada su Cartoon Network hrvatskog obrazovanja, a ona tek Walt Disney za siromašnu hrvatsku djecu.
https://www.facebook.com/ministricaBlazenkaDivjak/videos/190068538905274/?__xts__[0]=68.ARBAukdYibnNwXOV08ZEKeud3ZZMNDEIhBa-qEvvBeGLejxGDrMloV5wr2SYBGoThDh6HDcUG3aatOzXGWet6zp3KJFQiaqRmpMyHYBVkWiAlisZTmTkuTk506DHaZNreTmyU581ZmQyWr_XKtVu9XnfdiVarXnnmdsk5gBXPYDozJhurEcvG_HXOKSJhMwarfMKg7eV8yO1B0dJTZp8WPKSSKF2gi7wEla46Tbgrhvy-oNzIMUin-FJgf66LCUrAqP-NmBbVtkVSA1dwvKg-VZiAjeai_ZY0NpgD6RoR0gMRFbcD0lp8ZtX9-ygvzYlQ0n1hE7irUfrkNi66PgT8Uh3j3qG4PBs8T59mQ&__tn__=-R
Bahatost
Ministrica Divjak jednom je svojom nezavidnom osobinom nekoliko puta šokirala javnost. Vrhuncu te, vidjet ćemo, blažene lakoće bahatosti, mogli smo posvjedočiti u Nedjeljom u dva. Tada je pokazala, prvenstveno, kako je imuna na kritike. Na svaku primjedbu, ma koliko opravdanu, ministrica je imala jednostavan odgovor. Krivo su shvatili, treba znati čitati, treba znati napraviti razliku, nije to baš tako, to je ono što sam već napominjala.
Između svakog pitanja se podsmjehivala. Nije se tada libila ni održati nam novinarsku lekciju rekavši da je jedno sustavno bavljenje nekom temom, a drugo čitanje nekoliko komentara na društvenim mrežama. Krajnje je to nedostojanstven bio osvrt ministrice na Doru Kršul, dvostruko nagrađivanu istraživačku novinarku godine. Vrhunac bahatosti zaista precizno opisuje činjenica da je istraživački rad, koji je struka prepoznala i nagradila, izjednačila s čitanjem nekoliko komentara.
Dužna, u svome mandatu, nije ostajala ni koleg(ic)ama. Ravnateljici Agencije za odgoj i obrazovanje, nakon kritika zbog online edukacija nastavnika koje je provodilo Ministarstvo docirala je preko medija. Svoju je de facto suradnicu pokudom da nije napravila zadaću spustila na razinu djeteta kojega učiteljica kori zbog neodgovornosti.
Naposljetku, teško je ministricu ne držati barem djelomično odgovornom za medijske istupe njenih najbližih pomoćnika. Tako je ponekad šokirala samom delegacijom svojeg savjetnika za odnose s javnošću kao gosta u televizijskim emisijama. A ponekad je šokirao sadržaj, kao, primjerice, kad je Hrvoje Šlezak kategorično tvrdio da Ministarstvo ne dozvoljava da se slikovnica Duginih obitelji koristi u obrazovnim ustanovama, da bi se poslije ustanovilo kako Dugine obitelji od Ministarstva nikada nisu ni zatražile dozvolu.
Prisjetimo se i Lidije Kralj, bivše pomoćnice ministrice Divjak. Prije nego što je zauvijek nestala, što s društvenih mreža, što iz kabineta, dotična se pomoćnica u javnosti profilirala svojim osebujnim stilom komunikacije. Nastavnike je, koji su joj upućivali pitanja bahato spuštala. Izrugivala se njihovim kritikama glede materijala, ističući kako je naglasak reforme na metodama rada, a ne papirologiji. Pravdala se nekim neuspješnim pokušajima iz prošlosti, a packe je u konačnici podijelila svima koji imaju neke nedoumice. Jer svatko tko želi izgovor, kazala je, naći će ga.
Prebacivanje odgovornosti
Još jedan ministrici svojstven fenomen jest prebacivanje odgovornosti. Prepoznali smo barem sedam specifičnih situacija u kojima se to dogodilo.
Prošli su mjeseci a članovi i voditelj Ekspertne radne skupine za provedbu reforme obrazovanja nisu izabrani. Za to je zadužen, po mišljenju Divjak, premijer.
Hrvatski studiji, kako je Divjak tada tvrdila, ilegalno su ustrojeni i nezakonito izvode nastavu. Za to je krivo Sveučilište, a Agencija za znanost i visoko obrazovanje treba revidirati svoje mišljenje o izdavanju dopusnice, tvrdila je ministrica.
Neke se škole, uoči reforme i digitalizacije, doslovno raspadaju. Za to su krivi osnivači, rekla je ministrica, koji sami o tome trebaju brinuti.
Tableti koji su veliki dio najavljene tehnologizacije obrazovanja nisu i neće stići na vrijeme, a školska godina samo što nije počela. Za to je pak ministrici kriv bio tajfun u Kini
Reformi fali cjelovitost, kurikulumi nisu baš najbolje pripremljeni, a mjere za suzbijanje nasilja ne funkcioniraju u praksi. Ne, to nije baš tako, krivi su kritičari koji su sve krivo shvatili.
Nema novca za male matematičke genijalce i njihovo natjecanje, ali nije Ministarstvo krivo što ih nije financiralo, već novinari koju su krivo interpretirali situaciju i koji iznose lažne vijesti.
Postoji mnogo nejasnoća oko toga što će se ispitivati pri državnoj maturi, nakon više od dva mjeseca nastave na daljinu uzrokovanje epidemijom koronavirusa. Tu se pak, prozivala ih je ministrica, trebao više angažirati NCVVO.
Margaritas ante porcos
Blaženku Divjak nakon ulaska u politiku najprikladnije je svrstati među konformiste. Zagrebačko sveučilište nije dovela u red, a ono društvo opasnih namjera, kako im je tepala, još uvijek se gordo drži. Nastavnike Hrvatskih studija koje je podržala u štrajku na toj instituciji više nema. Neki drugi studenti sada tamo imaju neki drugi fakultet. Nema ni novog Zakona o znanosti koji ide u korist sustavu, a ne pojedincima. Reforma obrazovanja izgubila se u rukavcima Škole za život, a ministrica, koja je ponosno stajala među transparentima, danas oduzima transparente svojim neistomišljenicima.
Razloge možda nikad nećemo saznati, no objašnjenje koje se nudi kao najlogičnije jest da je u nekom trenutku Blaženka Divjak shvatila da će biti stjerana u kut. Tu je ulogu negirala, ignorirala, sve dok nije postala svjesna da će ju ili prihvatiti ili otići. A kad ju je jednom prihvatila, onda je iz kuta radila ono što su joj dopuštao sužen prostor – pjevala, malo režala, a većinu vremena se samo sređivala za prolaznike.
Drugim riječima, govorila je i radila što je smjela, ponekad bi uputila koju kritiku bez ikakvih pratećih posljedica, a uglavnom se bavila PR-om. Rezultati kada su bili dobri ili su se takvima mogli lako protumačiti, našli su se u višestrukim iteracijama ministričinih samohvalospjeva. Kada ih je trebalo dobrima, unatoč metodološkim nedostacima predstaviti, ni tog se nije libila. Kada je trebalo rezati kadrove i predstavljati djeliće slike, objeručke se uhvatila posla. A kada su rezultati bili neosporno loši, kad smo shvatili da nam preko 90 posto učenika nije spremno kritički misliti i rješavati problemske zadatke, tada ih je relativizirala i umanjivala. Kada je shvatila da se u fotelju ministrice neće lako vratiti, promijenila je komunikaciju. Oštro je opet oplela po rektorima, institucijama, prozivala za neodgovornost.
No, stvari treba nazvati pravim imenom. To su tek i isključivo natruhe neke stare Blaženke, neke prevaziđene principijelnosti, nekih zaboravljenih vrijednosti. Tomu se na tren vratila jer od toga sada može imati koristi. Pokoji je to politički poen te mali snack za ego permanentno gladan još od zadnjeg poraza u utrci za čelo zagrebačkog sveučilišta.
Na kraju dana, ministrici nešto treba i priznati. Reagirala je kada je Sveučilište u Zagrebu podiglo tužbu protiv studenta te na situaciju kada se izabrani studenti nisu mogli obratiti brucošima. Osudila je stravično žigosanje djevojke u Zadru, osudila je nasilje nad nastavnicima i učenicima, pozivala na odgovornost sveučilišta u nekoliko slučajeva. No, svaka je intervencija, osim što se očekuje od ministrice obrazovanja, bila suviše blaga, a gotovo uvijek pratio ju je potpuni izostanak daljnjih intervencija i djelovanja.
Blaženka Divjak prije tri je godine zasjela na čelo Ministarstva znanosti i obrazovanja. Nakon prethodnika poput Pave Barišića u njoj nije bilo teško vidjeti elokventnu, stručnu i principijelnu osobu, spremnu da se odlučno uhvati ukoštac s mnogim problemima u sustavu. No, više od 1.000 dana kasnije, slika je potpuno drugačija. Odlučnost se u utopila u kompromisima, principijelnost izgubila u kontradikcijama, a stručnost zauvijek zaplela u mrežu floskula, spinova i manipulacija.
