Analizirali smo sporne izjave Ante Casha: Nemaju baš previše smisla
Žene koje pobacuju ubijaju svoju djecu, a svom bi sinu da je gej rekao da mora apstinirati. Upečatljiv je, no mnogima zastrašujuć profil MOST-ove nove perjanice Ante Casha. Ovih je dana za Slobodnu Dalmaciju dao predizborni intervju u kojem je o sebi, složit će se svi, otkrio dosta. Analizirali smo njegove sporne izjave i, ukratko, nemaju baš previše smisla.
Foto: Screenshot YouTube
Ante Cash jedno je od novih lica MOST-a nezavisnih lista. Za Slobodnu Dalmaciju dao je intervju koji ovih dana prenose svi mediji. Prenose ga, uglavnom, zbog izjave da bi svom sinu, ako bi ovaj bio gej, rekao da mora apstinirati. No, bilo je tu zapravo nekoliko tvrdnji s kojima se, neovisno o tome koliko su nam ideološki bliske ili daleke, Cash baš nije proslavio. Secirali smo intervju i istaknuli tri najspornije izjave.
Njegova najistaknutija izjava je ona o tome što bi poručio sinu da je gej. Pa kaže Cash:
“Rekao bih mu da je normalno dobiti svoj križ, jer je čovječanstvo ranjeno, i svi imamo svoj, netko ovakav, netko onakav. Rekao bih mu da križ mora nositi apstinirajući…On bi znao da ga volim najviše na svijetu i vjerovao bi mi, koliko god moje upute bile gorke za čuti. Jer ljubav se ne očituje tako da ti netko da sve što želiš, nego da ti da samo ono što je dobro za tebe. Ni sad mu ne dam da se igra s noževima i strujom, pa razumije”
Teško je zamisliti svemir u kojem ovaj argument ima nekog smisla. No, dat ćemo si truda. Casheva logika iza ove izjave na tragu je principa ‘ako je nešto loše za dijete, to mu trebamo zabraniti’. Radi se o principu s kojim bi se, van specifičnog konteksta, složili brojni ljudi, neovisno o tome kojoj strani političkog spektra više naginju. Premda se i tom principu može filozofski nešto prigovoriti (što je, uostalom, činjenica za većinu principa), po sebi nije argumentacijski problematičan.
Cash taj princip olako etablira u dvjema specifičnim tvrdnjama. Pa tako, istovremeno, kaže da bi (a) sinu, kad bi ovaj bio gej, rekao da mora apstinirati te (b) da sinu zabranjuje da se igra s noževima i strujom. Zajednički nazivnik u njegovoj struji misli jest da je oboje – i biti gej, i igrati se noževima – opasno. Premda svatko ima pravo na takav stav, ovdje imamo dva vrlo jasna problema.
Prvo, dok je prilično samoobjašnjivo kako igranje sa strujom i noževima može biti opasno za malo dijete, nije posve očito kako je to slučaj (i je li uopće i približno tako) sa seksualnom orijentacijom. Zbog toga, po pitanju tvrdnje o seksualnoj orijentaciji nije ispravno ni dovoljno samo pretpostaviti da se radi o nečem štetnom za dijete. To je nešto što, ako se već koristi u kontekstu u kojem to radi Cash, treba potkrijepiti – recimo argumentima, istraživanjima, mišljenjima eksperata. (Možda razlog leži i u tome da istraživanja uglavnom ne idu u prilog njegovim tvrdnjama pa ih je spretno izbjegnuo). Od toga ništa ne vidimo ovdje, već Cash samo pretpostavlja ono što tek treba dokazati, što je tip pogreške kružnog zaključivanja.
Drugo, dvije spomenute tvrdnje ne navode se slučajno. Cash pokušava napraviti analogiju između zabrane igranja noževima i strujom te ‘zabrane’ djetetu da bude gej. Analogija je poznata figura u retorici, filozofiji pa i svakodnevnim raspravama. No, kako bi analogija bila uspješna, potrebno je da su tvrdnje koje dovodimo u analogiju, odnosno usporedbu – relevantno i dovoljno slične. Ovdje to baš nije tako. Kako igranje s noževima i strujom može biti opasno za nekoga na jednak način kao i biti gej? Štoviše, a vezano za prvi problem, kako je biti gej uopće loše za njegovog ili bilo čijeg sina/dijete? Iz tog razloga, što god vrijedilo za zabranu igranja noževima i strujom ne može analogno vrijediti i za stav da gej dijete treba apstinirati od svoje seksualnosti – jer se radi o slaboj analogiji.
“Odmah sam pristao jer je to grupa ispravnih ljudi, mladih, poletnih, a opet dovoljno zrelih i, što je najvažnije – ispravnih svjetonazora”
Premda se o mnogim svjetonazorskim pitanjima većina ljudi postavlja na način kao da je njihov stav ispravan, točan ili istinit; i premda tvrdnja da neki vrijednosni stavovi uistinu jesu istiniti (npr. stav da je mučenje djece pogrešno) ima nekog smisla – to ne znači da su svi vrijednosni sudovi takvi. Čak i unutar određenih vrijednosno homogenijih grupacija ljudi – recimo unutar grupe rimokatolika – postoje različiti vrijednosni sudovi o istoj stvari. Primjerice, jedan katolik smatra da je dopušteno lagati kako bismo nekoga zaštitili, a neki drugi drži da je uvijek pogrešno namjerno slagati. Ta su dva vrijednosna suda u sukobu, a ne postoji baš jasan kriterij prema kojem bi jedan ili drugi stav bio istinit, točan ili ispravan. Shodno tomu, nema baš jasnog kriterija o tome koja osoba s kojim stavom je upravo ispravna osoba. Nužno se, stoga, nameće pitanje – kakvi/što su to “ispravni svjetonazori”? Kakvi/što su to “ispravni ljudi”?
“To je vrhunac monstruoznosti…Da je majka u stanju ubiti svoje dijete, to je gore od svih ratova, gore od svake bolesti, svih pljački i razbojstava, svih laži i svih perverzija”
Ovaj je argument problematičan zbog najmanje dva, međusobno povezana razloga – korištenja emocionalno opterećenog jezika te nepreciznosti. Izrazi poput ‘monstruoznost’, ‘dijete’ i ‘perverzija’ već su po sebi znatno nabijeni emocijama. Monstruoznosti se gadimo te ih osuđujemo, na djecu se topimo i zaštitnički postavljamo, a perverzije su nam, jel, perverzije. Korištenje tih i takvih izraza ima svoju retoričku svrhu – bez argumenata, razloga i dokaza barem inicijalno uvjeriti osobu u, uglavnom moralnu, (ne)ispravnost neke tvrdnje. U ovom slučaju, potaknuti ljude da o pobačaju misle negativno.
Osim toga, izraz dijete, kao što smo već rekli, je neprecizan izraz. On u ovom slučaju označava fetus ili plod u tijelu žene, no većinu ljudi zapravo (ispravno) asocira na rođeno dijete – koje diše, smije se, plače, jede, hoda. Između ploda i rođenog djeteta postoji mali milijun razlika i premda nije lako naći točku u kojoj ćemo povući crtu razgraničenja, to nije razlog da se ona nikad ne povuče te da se pojmovi izjednače. Iz tog razloga, plod nazivati djetetom nije precizno i rezultat je pogreške skliske padine. Nije precizno ni pobačaj izjednačavati s ubijanjem svojeg djeteta. Ubiti svoje dijete prilično jasno i nedvosmisleno znači ubiti rođenu, živu osobu. Ako već netko želi pobačaj s tim dovesti u analogiju potrebno je puno više od olakog izjednačavanja činova – potrebno je objasniti zašto je to tako – što Cash, očekivano, nije učinio. Osim što je ovo vid skliske padine zbog izjednačavanja dvaju dosta udaljenih pojmova (pobačaj i ubojstvo) te što se radi o apelu na emocije (postignutom uglavno zahvaljujući pozivanju na djecU), opet nailazimo i na pogrešku kružnog zaključivanja. Ta je pogreška dosta prisutna u argumentima protivnika dostupnog pobačaja.
Za više ovakvih sadržaja zapratite stranicu Nelogično.
