Anketa pokazala: gotovo 60 posto mladih ne dobiva kazne ili zabrane
Čini se da i ne postoji osoba koja barem jednom u životu nije dobila neku vrstu zabrane ili kazne, a svi smo upoznati i s onim slučajevima u kojima i roditelji i djeca uzajamno testiraju granice strpljivosti. No, ako je suditi prema rezultatima ankete provedene na srednja.hr, kazna kao odgojna mjera gubi na popularnosti. Rezultati ankete pokazuju da gotovo 60 posto naših čitatelja zabrane niti ne dobiva.
srednja.hr
Iako se ponekad čini da su svi barem jednom iskusili čari kazne ili zabrane, ova nepopularna roditeljska mjera u jednom trenutku postane suvišna. Svakodnevne svađe i prepirke s roditeljima u jednom trenutku nestanu, a dani provedeni u kazni padnu u zaborav i tada mislimo kako je sve to bilo komično i nepotrebno. A ako je suditi prema rezultatima ankete, ova nepopularna mjera postaje još manje popularna.
S odrastanjem sve manje kazni
U anketi koju smo proveli na srednja.hr, ispitivali su se najčešći razlozi za dobivanje kazne ili zabrane. U anketi se izjasnilo 503 naših čitatelja, a velika je većina, gotovo 58 posto, kazala kako ne dobiva kazne. Da je ostvarivanje loših rezultata u školi ili pak markiranje jedan od razloga za korištenje ove nepopularne odgojne mjere, pokazuje 15, 71 posto mladih, koji su odabrali upravo taj odgovor. Svađe s roditeljima ili neposluh, razlog su da kaznu ili zabranu dobije 12 posto naših čitatelja, dok njih 6 posto završava u kazni jer ne izvršava svoje obaveze u kućanstvu, poput pomaganja oko kućanskih poslova. Neumjereno trošenje novca u kaznu je dovelo tek 0,8 posto naših čitatelja, a niti neprimjereno društvo ili partner nisu razlog za ovu odgojnu mjeru, čini se prema rezultatima ankete, jer tek 0,2 posto naših čitatelja ovo navodi kao razlog dobivanja kazne. No, anketa ne pokazuje još manju popularnost ove i inače ne baš popularne odgojne mjere, nego je to prirodan i očekivan slijed koji dolazi s odrastanjem.
– Potpuno je očekivano i primjereno da takva praksa prestaje prema kraju srednje škole, jer je to vrijeme kada se očekuje da su mnoga pravila već internalizirana i kažnjavanje nekoga od 18 ili 19 godina zabranom izlazaka je uistinu neprimjereno, komentira doc.dr.sc. Ana Kurtović, profesorica na studiju Psihologije Filozofskog fakulteta u Osijeku.
Iako su zabrane i kazne vrlo nepopularna odgojna mjera, ona se ponekad neizbježne.
– Njihova funkcija je ta da pošalju poruku o važnosti poštivanja pravila i uče mlade prosuđivanju o ispravnosti postupaka, donošenju dobrih odluka i sl. Međutim, da bi se to dogodilo, pravila moraju biti razumna, a eventualne sankcije primjerene. Ono što se vidi iz primjera u tekstu, uglavnom govori o primjerenim kaznama za tu dob (dakle uskraćivanje nečega što adolescent voli), ali ono što ne znamo je što je išlo uz te kazne, dodaje Ana Kurtović.
Objašnjenja trebaju pratiti zabrane
Važno je stoga da kazna ne bude samo kazna, jer zabrana nečega nije dovoljna odgojna mjera.
– Razgovor, razumno objašnjenje o tome zašto slijede takve posljedice, jasno komuniciranje očekivanja ili čak savjeti i dogovori o daljnjim postupcima i načinu kako bi adolescent eventualno mogao udovoljiti pravilu, a ipak zadržati određeni stupanj neovisnosti u odlučivanju? U takvim slučajevima, iako se to njima ne sviđa i sigurno će negodovati, adolescent ipak može shvatiti logiku svega toga, naglašava Ana Kurtović.
Kako bi kazna ili zabrana imala efekta, važno je da ne bude pretjerana ili nedovoljna.
– Također, važno je da sankcija odgovara stupnju ‘prekršaja’ – primjerice zabrana izlazaka zbog par minuta kašnjenja (ukoliko je to točna procjena) čini se pretjeranom i zapravo nema funkciju koju bi kazna trebala imati. Takvi postupci će vjerojatnije potaknuti inat i daljnje nepoštivanje pravila jer im se ona čine nerazumna, komentira Ana Kurtović.
Za provođenje kazne važni su i vrijeme, pažnja i dosljednost, ali postoji još jedno pravilo.
– Kazna se nikada ne bi trebala izricati u afektu: kod izricanja kazne vrlo je važno da smo ‘hladne glave’ jer je tada veća vjerojatnost da ćemo situaciju sagledati objektivno. Osim toga, tada možemo biti sigurniji da kaznu ne izričemo kako bismo povrijedili dijete, iz vjerovanja da dijete mora na ‘svojoj koži’ osjetiti što je to kazna, već jednostavno iz razloga jer želimo da neželjeno ponašanje prestane te da se više ne pojavljuje budući da je štetno za dijete i/ili okolinu, naglašava dr. sc. Tea Pahić s katedre psihologije na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Kažnjavanje i nagrađivanje
Već je naglašeno kako kazne bez razgovora i objašnjenja nisu dovoljna mjera, no također je važno i da uz kaznu ne izostanu i pozitivni poticaji.
– Uz sve rečeno, najvažnije je naglasiti da se na kazne treba gledati kao na
‘nužno zlo’ koje treba koristiti oprezno i selektivno. Osim toga, samo kažnjavanje bez nagrađivanja poželjnog ponašanja nije preporučljiva odgojna mjera. Naime, nagrađivanje poželjnog ponašanja, u vidu pohvale ili malih znakova pažnje (poželjno je da ne budu materijalne), efikasnije je u oblikovanju ponašanja nego kazne, a ono je često zanemareno jer nepoželjna ponašanja više privlače pažnju, dodaje Ana Kurtović.
Najveća je zamka prilikom kažnjavanja ne naglasiti djetetu kakvo se ponašanje od njega očekuje.
– Kazne samo
komuniciraju što ne valja, što ne treba raditi, ali ne šalju poruku o tome što i kako treba raditi ili što je očekivano i poželjno. Osim toga, ugodne emocije koje su posljedica nagrađivanja puno su bolji motivator nego
neugodne emocije koje su posljedica kažnjavanja. Kako dijete odrasta, osjećaj fair play-a i uvažavanja njegovog mišljenja i prava postaje sve važniji. Stoga je inzistiranje na istoj poslušnosti u adolescenciji, kakvu se očekivalo u djetinjstvu, neproduktivno i često djeluje kao povreda samopoštovanju, smatra Kurtović.
Zamjena za kazne
Ako postoji druga odgojna mjera kojom se iskupljuje za počinjeno dijelo, može biti dobra alternativa zabranama.
– Ako adolescent nema osjećaj kontrole nad ishodima (primjerice kada su kazne nerazumne ili se nikakva objašnjenja ne uzimaju u obzir) ili da se njegovo mišljenje ne uvažava, onda je veća vjerojatnost da neće niti uvažavati pravila, a ponašanje će biti usmjereno na izbjegavanje kazne. Stoga, u mnogim slučajevima, korisno je prije zadavanja sankcije promisliti može li se s djetetom ili adolescentom postići dogovor o tome na koji način može ‘nadoknaditi’ ili se iskupiti za prijestup koji je napravio, komentira Ana Kurtović.
Također, važno je uzeti u obzir i koliko vremena roditelji imaju da bi se posvetili odgoju svoje djece.
– Prezaposlenost roditelja navedena je kao drugi mogući razlog (nus)pojave popustljivog roditeljstva. Naime, velik dio zaposlenih roditelja provodi relativno malo vremena sa svojom djecom radi čega se mogu osjećati krivima. Oni ne žele kažnjavati svoju djecu jer se i sami osjećaju krivima i moguće je da vjeruju kako veći dio krivice za djetetovo ponašanje leži na njima samima, komentira Pahić
Roditelji ponekad ne žele ili ne mogu vidjeti ponašanje svoje djece.
– Osim toga, ako su prezaposleni i imaju puno svojih briga, vrlo je izvjesno da niti ne znaju kako se njihovo dijete ponaša budući da zbog prezaposlenosti ili osobnih briga previđaju pokazatelje postojanja djetetovih problematičnih ponašanja. S druge strane, zbog preopterećenosti poslom i brigama, neobraćanje pozornosti ili negiranje problema predstavlja obrambeni mehanizam koji osobu čuva od ‘pucanja’, naglašava Tea Pahić.
