Asistent s Filozofskog: Najintenzivnije pamtimo u srednjoj školi i na fakultetu
Lovro Škopljanac je za svoj doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu istražio što i kako pamte čitatelji književnih djela. Ispitivanjem 90 sugovornika otkrio je zanimljive razlike u odnosu na dob i spol. Jedan od sporednih ciljeva njegovog doktorata bio je i dati glas šutljivoj većini. Svojim istraživanjem uspješno je dokazao kako neprofesionalni čitatelji potpuno drukčije čitaju i pamte književna djela, nego li oni kojima je proučavanje tekstova svakodnevni posao.
Katalog Knjižnica grada Zagreba
Lovro Škopljanac, viši asistent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, u svojoj je doktorskoj disertaciji analizirao prisjećanja na književna djela. Kroz istraživanje ispitao je 90 ljudi. Ustanovio je značajne razlike u tome kako i što pamte profesionalni i neprofesionalni čitatelji, a potvrdio je i tezu da postoji razlika u pamćenju u odnosu na dob i spolu.
Mladi umovi su najotvoreniji za nove informacije
Jedan od ciljeva njegovog rada bio je usporedba kvalitete pamćenja u određenim periodima života. Rezultati istraživanja pokazali su kako mladi, u odnosu na starije, puno više čitaju strane autore, najvjerojatnije zato što je danas više prevedene literature pa je svjetska književnost dostupnija.
– Mladi u svakom slučaju najintenzivnije pamte i to ostaje kroz godine pa se ljudi najbolje sjećaju srednje škole i fakulteta. Kada pričate s nekim od 80 godina primijetit ćete da se uglavnom prisjeća perioda od 15 do 25 godina i zadnjih deset godina svog života. To vrijedi i za književne tekstove. Postoji više razloga zašto je tome tako. Osim što ljudi tada čitaju dosta knjiga za lektiru, mladi umovi su nekako najotvoreniji za nove informacije, objasnio nam je viši asistent Katedre za komparativnu povijest hrvatske književnosti.
Muškarci slabo pamte tuđa iskustva
Analizom po dobi nije otkrio neku značajnu razliku u tome što se pamti. Puno veća odstupanja uočio je u odnosu na spol. Pokazalo se kako žene bolje pamte autorice ili tekstove pisane iz ženske perspektive.
Budući profesor Škopljanac istaknuo je kako ih čak više interesira čitati o ženskom iskustvu, nego li što muškarce zanima čitati o muškom ili o iskustvu općenito.
– Na primjer, u mom istraživanju se 11 puta spominjao roman Ana Karenjina, a od toga su ga čak devet puta spominjale ženske sugovornice. Mislim da ova razlika proizlazi iz toga što su žene više empatične za perspektivu drugih. Zbog toga bolje pamte ljudske priče i tuđa životna iskustva.
Još uvijek postoji društveni pritisak da se mora biti načitan
U Europi žene čitaju duplo više od muškaraca
Iako je htio da mu uzorak bude ujednačen i po spolu, sasvim slučajno mu se dogodilo da je intervjuirao duplo više redovnih čitateljica, što je ujedno i europski prosjek. Kroz nekoliko mjeseci ispitao je šezdesetak žena i tridesetak muškaraca.
– U potrazi za ispitanicima zanimala su me tri kriterija. Stupanj obrazovanja, htio sam imati podjednaki broj čitatelja niže, srednje i više stručne spreme, zatim spol, htio sam da bude pola pola, a najvažnija mi je bila dob, priznao je Lovro Škopljanac, koji je svoje istraživanje objavio u knjizi Književnost kao prisjećanje.
Htio je imati barem deset ispitanika iz svake životne dekade, kako bi usporedio kvalitetu pamćenja u određenim periodima života. Starije čitatelje je tražio po staračkim domovima, dvadesetogodišnjake na fakultetima, a većinu sugovornika ipak je pronašao u knjižnici, što je odgovaralo i njegovoj ideji da ispituje ljude koji stvarno čitaju književnost.
Ustanovio je razliku što i kako pamte profesionalni i neprofesionalnih čitatelja
Škopljanac smatra kako neprofesionalni čitatelji nisu dovoljno zastupljeni unutar književne struke pa mu je jedan od sporednih ciljeva bio dati glas šutljivoj većini. Uspješno je dokazao kako zaista postoji velika razlika u percepciji književnih djela među čitateljima koji konzumiraju knjige u slobodno vrijeme i onih koji čitanjem zarađuju za život.
– Neprofesionalni čitatelji puno više vežu sadržaj koji su pročitali uz svoja osobna iskustva, iako, treba jasno reći kako ne postoji jednostavna identifikacija da je netko zapamtio knjigu zato što je stvarno prepoznao sebe u tom djelu. Ima takvih primjera, ali oni su djelomično potvrđeni. S druge strane, oni kojima je posao čitanje i proučavanje književnosti, tekst upravo služi za stvaranje novih dojmova, ali oni se od toga i odmiču na neku objektivnu razinu.
U pamćenju književnih djela pojavljuju se određeni obrasci
Iako
je u izradu svog rada krenuo s tezom da postoji razlika, iznenadilo ga
je otkriće što pojedinci u pamćenju tekstova kao da slijede neki svoj
obrazac. Jedna starija gospođa bolje je pamtila tekstove u kojima su
glavni likovi, na neki način, na rubu društva, dok se mladić kojeg je ispitivao
uglavnom prisjećao knjiga kojima je barem jedna od tema prelazak iz
manje u veću sredinu.
Osim osobnog iskustva s kojim knjige
povezuju neprofesionalni čitatelji, asistent s Filozofskog fakulteta
navodi eferentno i estetsko čitanje, pri čemu se prvo odnosi na
izvlačenje informacija, a drugo na uspostavljanje što više veza i
asocijacija između različitih elemenata teksta.
– Recimo, kada netko čita neku Baudelaireovu pjesmu i dobije dojam o Parizu kroz jedan sonet, onda može uživati u vještini pjesnika da u stotinjak riječi opiše tako veliki grad. To bi bilo estetsko iskustvo. Međutim, kada je netko bio u Parizu i pročitao je u nekom stihu neku referencu na neku ulicu u kojoj je i sam bio, to bi onda bila neka vrsta osobnog dojma i ta bi mu se pjesma možda jer govori o toj istoj ulici, a ako bi saznao neku korisnu informaciju, to bi onda bilo eferentno čitanje, potrudio se objasniti nam naš sugovornik.
Lektire u srednjoj školi trebalo bi čitati obrnutim redoslijedom
Asistent na Katedri za komparativnu povijest hrvatske književnosti predložio je dvije ideje kako potaknuti srednjoškolce da više čitaju. Za početak je istaknuo kako bi učenicima prvih razreda bilo jednostavnije čitati knjige iz dvadesetog stoljeća, razdoblja koje se trenutno obrađuje tek krajem srednjoškolskog obrazovanja.
– To je vrlo jednostavno i već ga neko vrijeme predlažu stručnjaci, koji se u to razumiju puno bolje od mene. Kada bi se kronološki obrnuo poredak u lektirnim programima, učenici se ne bi morali suočavati s tolikim jezičnim preprekama pa bi im i estetska dimenzija postala pristupačnija, izjavio je Škopljanac.
Osim toga, smatra kako bi se trebala povećati sloboda pomoću
fakultativnog izbora lektira. Predlaže da se napravi širi popis iz kojeg
bi učenici mogli barem dio birati sami. Taj bi se izbor trebao
kontrolirati kako bi učenici ipak prošli sva povijesna razdoblja i
stilove pisanja, ali bi im se možda olakšalo kada bi umjesto Ilijade i
Odiseje mogli čitati neki lakši ep u stihovima. Time bi se potaklo
srednjoškolce da više čitaju, ali morali bi i više razmišljati te
pretraživati moguće izbore, pa bi i kroz to ponešto naučili.
–
Mladima bi preporučio da čitaju što više knjiga jer ih one čine
pametnijima. To bi izdvojio kao glavni razlog. Također, izradom svog
doktorskog rada, shvatio sam kako su sjećanja na knjige u velikoj većini
pozitivne ili neutralne, a negativne uspomene moji su sugovornici
vezali eventualno uz neki lektirni naslov, koji su čitali pod nekom
vrstom prisile. To se dosta razlikuje u odnosu na vlastiti život, u
kojem su negativnosti uglavnom življe, za kraj je istaknuo prednosti
koje možemo ostvariti marljivim upijanjem znanja pomoću zapisane riječi.
