Beroš želi da se u borbu protiv korone uključe maturanti: Pitali smo ih što misle o tome
Ministar zdravstva Vili Beroš uputio je dopis ministru obrazovanja Radovanu Fuchsu. Traži od njega da, ako dođe do pogoršanja epidemiološke situacije, razmotri mogućnost angažiranja maturanata medicinskih škola kao pomoć u sustavu zdravstvene zaštite. Ministarstvo je o tome obavijestilo škole, a mi smo, pak, razgovarali s nekoliko učenica završnih razreda medicinskih škola i pitali ih što misle o tome.
Foto: Unsplash
– Kako bi pravovremeno pripremili eventualne dodatne potrebe medicinskih sestara, molimo Vas da razmotrite mogućnost uključivanja učenica/učenika završne školske godine srednje strukovne škole za stjecanje kvalifikacije medicinske sestre opće njege te završne godine sveučilišnog/stručnog preddiplomskog studija sestrinstva za pomoć u sustavu zdravstvene zaštite u narednom periodu, ako dođe do pogoršanja epidemiološke situacije tijekom pandemije COVID-19. Rad tijekom epidemije COVID-19 omogućio bi učenicima i studentima stjecanje kliničkih vještima, stoji u dopisu kojeg je nedavno ministru Radovanu Fuchsu uputio njegov kolega Vili Beroš.
Hrvatska, prema službenim podacima Stožera civilne zaštite, bilježi visok broj novozaraženih – u posljednja 24 sata ih je 2.848. Nepoznanica je kada bi se situacija trebala poboljšati, što znači da bi maturanti koji se obrazuju za medicinske sestre i tehničare trebali biti u stanju pripravnosti.
Trenutno ne odrađuju praksu
Dopis ministra Beroša izazvao je značajan broj negativnih reakcija, među njima i nekih roditelja koji konstatiraju kako njih nitko o tome nije pitao. No, činjenica jest da je riječ o učenicima petih razreda srednjih škola, mahom punoljetnim osobama koji samostalno mogu donositi odluke. Porazgovarali smo s tri maturantice i pitali ih je li ih škola obavijestila o dopisu ministra Beroša, kako ga komentiraju te jesu li spremne pomoći i smatraju li da imaju dovoljno znanja za to.
– Nismo dobili nikakve informacije o ovoj vijesti od škole, mi u školi smo žalosni što ne možemo odrađivati zdravstvene vježbe (praksu) u bolnici te svi profesori, nastavnici, a i učenici znaju koliko to nas to unazađuje. Poznavajući našu školu mislim da nam takvo nešto neće dopustiti, ali već je bilo pitanja na nastavi od strane učenika poput: ‘Možemo li pohađati zdravstvene vježbe ako potpišemo neki dokument, ionako smo punoljetni?’ . Također smatram da bi uključivanje učenika i studenata stvarno trebao biti zadnja opcija vlade jer učenici i studenti iako puni znanja nemaju potrebne vještine da pomognu u borbi s COVID-19 virusom. Ja osobno bih rado pomogla bolnici u svom mjestu tako što bih odrađivala zdravstvene vježbe na odjelu na manje rizičnom odjelu tako da neka sestra koja se iskusnija ode na odjel s COVID-19 pozitivnim pacijentima li slično, mislim da slično razmišljaju i moje kolege, smatra Marta, maturantica Medicinske škole Varaždin.
‘Ne bi bilo korektno da nosimo određenu težinu posla te da ne budemo plaćeni’
Slično kao Marta, informacije o mogućem odlasku u bolnice još nije dobila niti njena vršnjakinja Aleksandra iz Medicinske škole u Rijeci, budući da ovaj tjedan nastavu sluša online putem.
– Vjerujem da je značajna većina učenika koja je upisala naš smjer imala volju i želju za pomaganje bolesnima i iznemoglima. Iskreno, čudno mi je da nismo bili pozvani i u prvom valu pandemije za ispomoć. Osobno bih voljela pomoći, kako pacijentima, tako i radnicima. Rijetko tko nema minimalno jednu osobu u svojoj blizini koja je rizična skupina, no školujemo se za rad u zdravstvu i pomaganje bolesnima. S obzirom na to da boravim u učeničkom domu, ne znam kako bi izgledala kombinacija rada u bolnici i boravka s još minimalno sto pedeset drugih ljudi u istoj ustanovi te bih li imala uopće pravo na učenički dom u toj situaciji. Također, mislim da ne bi bilo korektno da nosimo određenu težinu posla te da ne budemo plaćeni, a i ovo bilo puno drugačije i teže od redovne školske prakse. Posao medicinskih sestara i tehničara je sam po sebi težak, opsežan i vrlo zahtjevan, osobito trenutno, u srcu pandemije te bi, ako ne budemo plaćeni, naše ‘volonterstvo’ moglo prerasti u iskorištavanje besplatne radne snage, kaže nam Aleksandra.
Ističe kako su učenici medicinskih škola dosta toga propustili zbog proljetnog lockdowna i izostanka vježbi. Odlaskom u bolnicu, smatra, nadoknadili bi dio izgubljene prakse i upotpunili svoje znanje.
– Zaključno, želje za radom i pomaganjem nam ne manjka jer iz ove pandemije možemo izvući mnogo kliničkog znanja i iskustva koji bi nam uvelike pomogli u budućem radu. Preostaje nam zapitati se koliko ćemo za naš trud i rad biti cijenjeni i uvaženi, pita se Aleksandra.
Neke škole traže način da motiviraju učenike
Za razliku od naše prethodne dvije sugovornice, maturanticu Emu njena je Medicinska škola Bjelovar obavijestila o mogućnosti volontiranja u zdravstvenim ustanovama, odnosno bolnici, u slučaju da dođe do manjka sestara.
– Ravnateljica i koordinatorica vježbi su napomenule da volontiranje nije obavezno, već dobrovoljno, te da nećemo biti u COVID timovima. Škola nam je kao motivaciju ponudila preračunavanje sati rada, odnosno volontiranja, u sate prakse kako ne bismo morali provesti cijeli dan u bolnici. Smatram da bi trebali pomoći i odazvati se akciji jer da je medicinska i dalje četverogodišnja škola sada bih bili zaposleni u istim ustanovama u kojima nam se nudi mogućnost volontiranja. Također, ja sam u fazi razmišljanja da se priključim akciji. Željela bih se priključiti jer sam svjesna da kroz nekoliko mjeseci dolazim na tržište rada, a to mi je savršena mogućnost biti samostalna u obavljanju posla i naučiti neke nove stvari, kaže Ema.
Još razmišlja o odazivu jer je svjesna i da postoji druga strana ove medalje.
– Jedini razlog zašto se ne bi priključila volontiranju je strah od zaraze i ugrožavanje rizičnih skupina koje su oko mene – obitelj, prijatelji. Iako je volontiranje dobrovoljno i nikada nije plaćeno, smatram da zdravstvena ustanova treba snositi barem troškove prijevoza kao i jedan gablec. Također smatram da bi dovođenje maturanata i studenata na odjele moglo prouzročiti širenje zaraze jer smo većinom mi asimptomatski prenositelji zaraze, ali na neki način moramo odraditi praksu jer nas i ovako nazivaju generacija ‘covida’. Jako puno sati prakse smo izgubili zbog štrajka i zbog prvog vala, te treba to sve nadoknaditi, zaključuje naša treća sugovornica.
