Biste li dopustili osnovnoškolcu da sam putuje podzemnom? Evo zašto je to u Japanu uobičajeno
Biste li dopustili svom devetogodišnjem bratu ili sestri da se sami voze podzemnom željeznicom u milijunskom gradu? Ne? Nismo ni mislili. No u Tokyu, to je potpuno normalno. A evo i zašto.
Flickr | srednja.hr
Skupina osnovnoškolaca, sve s kockastim torbama i tregerima, hodaju sami prema školi. Uobičajena je to slika u Hrvatskoj. Put do škole dio je svakodnevice za gotovo svakog osnovnoškolca. Na to putu nastaju mnoge uspomene iz djetinjstva. Uobičajen je to dio odrastanja svakog od nas. Na tom putu svi smo isprobavali granice samostalnosti.
Za veliku većinu osnovnoškolaca u Hrvatskoj najopasnija točka tog puta su jedan ili dva semafora. Tokyo, koji ima više stanovnika nego četiri cijele hrvatske, je druga priča. Ipak, slika pučkoškolaca koji u grupama ili sami hodaju prema školi jednako je učestala kao i kod nas. Samo što se u Tokyu, klinci do škole probijaju kroz jutarnju gužvu milijunske metropole, a često su prisiljeni i sami se voziti podzemnom željeznicom.
Scena u kojoj njihov prvašić sam ulazi u kola podzemne željeznice u tolikom gradu vjerojatno bi prestravio svakog roditelja na zapadu.Čini se da u Japanu to nikoga ni najmanje ne zabrinjava.
Zašto je to tako za the Atlantic objasnio je kulturni antropolog Dwayne Dixon.
Japanska djeca nisu samostalnija od naše
Znači li to da su mali Japanci samostalniji od djece iz ostatka svijeta?
– Ovdje se ne radi o nekakvoj posebnoj samostalnosti japanske djece, već o visokoj razini grupnog povjerenja.Japanska djeca od najranije mladosti uče da u se u trenutku neposredne opasnosti mogu osloniti na bilokojeg člana zajednice, objasnio je Dixon, koji je doktorsku disertaciju napisao na temu japanske omladine.
Takav stav o sebi i drugima mladi Japanci uče i u školi i u medijima. Popularna televizijska emisija Hajimete ne Otsukai , što u prijevodu znači ”Moja prva zadaća”, prati klince u dobi od samo dvije ili tri godine, koji obavljaju sitne zadatke poput odlaska u dućan ili pekaru. Emisija je vrlo popularna među djecom i emitira se već dvadeset i pet godina.
Kada ta djeca napokon stignu do škole, čekaju ih slične dužnosti. U mnogim školama djeca se izmjenjuju u dužnosti posluživanja užine i čišćenja. Prema Dixonu ovo služi da se djeca nauče raspodijeliti rad, da budu odgovorna na zajednički prostor i u isto vrijeme nauče što znači očistiti WC.
Djeca se uče da su svi odgovorni za javni prostor i ono što se u njemu događa, a to dovodi do osjećaja povjerenja u druge. Zato japanska djeca vjeruju da se u slučaju opasnosti, primjerice nezgode na putu do škole, mogu pouzdati u pomoć potpunih stranaca.
Kako je kod nas?
Takav odgoj prenosi se na cijelo društvo. Djeca se uče da su odgovorna
za nered koji naprave. To je razlog zašto su japanske ulice poslovično
čiste i objašnjava scenu (koju su mnogi u Hrvatskoj dočekali s
podsmjehom) kada su japanski navijači poslije utakmice njihove
reprezentacije na svjetskom prvenstvu u nogometu sami za sobom čistili
tribine.
Iako se neke slične odgojne mjere primjenjuju u našim školama, njihovi rezultati u mnogo čemu se razlikuju od japanskih. Primjerice, u većini naših škola postoje dužnosti poput tjednog razrednog redara ili dežurnih učenika. Premda su dužnosti i obveze redara i dežurnih učenika , poput brisanja ploče, nošenja dnevnika ili čekanja na porti slične zadaćama koje imaju djeca u Japanu, njihova uloga u odgojnom procesu je drugačija.
Redarstvo i dežurstvo u našim školama najčešće nema ulogu utvrđivanja zajedničke odgovornosti već proizlaze iz pozicije autoriteta i shvaćaju ili kao kazna ili kao nagrada. Bilo da je učenik nagrađen izostankom s nastave s dežurstvom na porti ili kažnjen ulogom redara koji mora brisati ploče, tim zadacima reproducira se autoritet koji se nalazi iznad grupe.
