Vozim jučer starom cestom, dobrom starom cestom, iz Splita prema Zagrebu. Na cesti tek par romantika, nešto škrtavaca ili buntovnika koji neće plaćati 200 kuna nekakvom parazitskom sustavu, jedno desetak kamijondžija iz Bosne i kordon neopisive ljepote. Ono od Peručkog jezera, preko Like, Plitvica, Slunja jebeš ti mene ako ova država nije taman onoliko lijepa koliko i sjebana. A puno je lijepa.
Rat i mir
I kad tako vozite starom cestom, između nametljive prirodne ljepote, vidite u principu samo smrt i propast. Većina tih sela, gradova, općina, bar na onoj južnoj trasi, podsjeća na nekog starca koji se živ raspada dok leži na zlatnoj posmrtnoj postelji. Nadgrobni spomenici života u vidu napuštenih kuća, ironično zbijenih jedna do druge, tvornica bez krovova, krovova bez zidova, škola i crkvi za nikoga tu su normalna stvar.
Prvo je naime rat protutnjao tom trasom stare ceste, ostavljajući svoje jezive suvenire po fasadama kuća i nekadašnjim željezničkim stanicama. Nekada je taj vlak nosio život, sada većina stanica mrtvo leži dok drača i bršljan ponovo okupiraju ono što je davno bilo njihovo. Čitave porodice bile su vezane uz tu trasu željezničke pruge koja, poput nečiste savjesti, ponekad prati staru cestu od Zagreba do Splita – ili kako već hoćete. Ono što rat nije razorio sredila je država. Izgradnjom nove autoceste ponovo su sve ‘uz cestovne’ pečenjarnice, ambiciozni restorani sa ličkom janjetinom i las vegaškim reklamama, vulkanizeri, mehaničari, konačišta i sve ono što već raste uz prometne ceste ostavljeni propasti.
Baba i ograničenje
A ima na toj trasi par mjesta koja je propast baš ono potpuno osvojila. Na takvim mjestima možda živi tek jedna jedina tvrdoglava, ponosna ili pak samo zaboravljena baba u vječitoj crnini svoje istine. I od čitava njena mjesta ostala su samo dva zapisa sa imenom i ograničenje brzine od 50 km/h . E baš u tim mjestima, pored babe, većinsko stanovništvo čine i njih dvojica – Brko i Debeli. Ponos ličke, ili već koje, policijske postaje.
Ironično tamo gdje je sav život odnijela, država je našla za zgodno da ubire prometne kazne. Poput parazita na mjestima gdje samo smrt uspijeva stoje tako njih dvojica, Debeli i Brko i snimaju dal’ će i’ko proći preko pedeset kroz ovo naseljeno mjesto. Da slučajno ne probudi tišinu.
A ja, od proljetnog Sunca ošamućen i u sanjama o nekim boljim prošlim vremenima, stišćem nemilo onu papučicu gasa. Kao da bježim od toga što vidim a možda i žurim u susret novim ljepotama ovog sjebanog i prekrasnog komada matere Zemlje. I tu na scenu, skriveni iza žbunja koje zaista teško prikriva trbušinu Debelog ( imalo bi žbunje bit prašuma Amazone da to sakrije ) stupaju oni! Debeli gleda u onaj stroj za mjerenje brzine, a Brko istrčava na cestu sa znakom ” Stop” i kazuje da se parkiraš uz cestu – tu pored nečijeg razrovanog doma. Inače stari smo mi već znanci, eto su me jedno 8 puta ove godine baš njih dvojica zaustavila – jebiga kad sam romantik.
Debeli i Brko
Vozačku i prometnu – službeno će Brko! Dam mu šta hoće, a Debeli me zove da mi na ekranu onog stroja pokaže koliko sam to točno prekršio zadatu brzinu. Mislim da me čak i iz dosade poziva, čisto da nekom pokaže kako on kul igračku ima, sa svim tim šarenim gumbima i kolike su njene neslućene mogućnosti. Siguran sam da je navečer maže nekim čarobnim uljem i da ponekad, recimo za Božić, legne s njom u postelju i tiho joj šapne: Ljubavi moja, sretan Ti Božić, naspavaj se Ti meni sutra će bit puno putnika, biti će posla – a tada ih Brko, koji je također s njima u postelji, zamoli da umuknu. Znaš li ti da je ovo naseljeno mjesto i koje je ovdje ograničenje? -Upita me strogo Debeli dok vjetar preko puta, kao u kaubojskim filmovima, raznosi one samotne kolute sjena.
Pokušao sam tada ponovo, po točno osmi put, pojasniti Debelom i Brki kako nije fer od njih da ovo računaju pod naseljeno mjesto. Da je to jednako logično kao i da se baciš na glavu u prazni bazen, samo zato što je to eto bazen ili pak štopaš lisicu kada protrči pedeset km/h preko ceste te kako propisi, kako su me lijepo na pravnom fakultetu učili, moraju imati i onu smislenu, životnu podlogu. Brko je na to moje izlaganje tiho prducnuo a Debeli mi je napisao kaznu. Jebeš ti mene ako njih dvojica redovito ne potrče za lisicom kada ju u’vate u prekršaju – samo je kučka puno brza. I tko zna kolike bi silne milijarde ova dva imbecila donijeli u državni proračun da u ružnoj priči o ovoj zemlji nema toga nečeg lijepoga. Zapravo za mene je taj čin, o kojem ću sada pisati, nešto najljepše i najhumanije što je ovo društvo dalo još od Tesle. Radi se dakako o ”blinkanju ” ili upozoravanju potpunog stranca pomoću svijetala na automobilu da se negdje u blizini, u žbunju, kriju dva degenerika i čarobnim uljima mažu onu jebenu napravu za mjerenje brzine.
BLINKANJE
Vidite, kada se vozite tom starom trasom i gledate sav taj užas, užas i smrt kojoj je kumovala uglavnom politika zaista se dogodi da potpuno potone vaša vjera u ovo hrvatsko društvo. Dok gleda u te otvorene rane silnih godina naših sebičnih i auto destruktivnih odluka dođe čovjeku da pomisli kako je ovo zaista država debila. I tada, u jednom takvom baš posve hrvatskom i posve grotesknom ambijentu, naiđe neki stranac i uperi u vas jednom duga pa jednom kratka svijetla.
Možda je to isti onaj debil koji se vraća sa skupa neke političke stranke, one koja je dovela propise o ograničenju brzine u napuštenim selima, one koja je donijela smrt ovim predivnim krajevima. I tako se, jedno sto metara od žbunja koje krije dva čuvara samrtne tišine, javi nada da u ovim ljudima ipak ima dobra. Pomislite kako je ova zemlja samo preslika naših ljudi, razrovanih i prošaranih mecima izvana sa naivnom i prirodnom ljepotom u sebi.
Eto to je za mene blinkanje! I zato blinkajte braćo, svima i policiji ako treba, blinkajte jer to je nešto najljepše što je ova napaćena zemlja dala. Jednom duga pa jednom kratka svijetla, svijetlo pa mrak, i tako u nadogled sve dok se na trasi naše ceste napokon ne pojavi nada.
Pratite komentare Lajk naš svagdašnji na Facebooku
