Blog: Uvođenje ćirilice u Vukovaru je test demokracije u Hrvatskoj
Ivan Ledinski, student politologije na zagrebačkom FPZG-u jedan je od blogera koji će komentirati na blogosferi srednja.hr koja se pokreće idućeg tjedna, a danas se predstavlja komentarom o problemu uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru. Njegov stav je da je uvođenje ćirilice u ovom području demokratska obveza hrvatskog društva, a evo kako to argumentira.
Prije nekoliko dana načuo sam raspravu na temu dvojezičnosti natpisa u Vukovaru. Zahvaljujući šarolikom društvu u kojem i oko kojega se krećem, dobio sam uvid u raznorazne teorije, mišljenja i ideje. Stoga sam i ja odlučio dati svoj obol na tu temu.
Statistika i Ustav
Kao prvo, smatram nepotrebnim isticati i povlačiti po medijima tu temu. Kao i mnoge stvari u Hrvata, neke teme su važnije od drugih, poput pitanja skoro 400 000 nezaposlenih. Umjesto zajedničkog konsenzusa i pokušaja pronalaska rješenja, nacionalna, a očito i lokalna politika, bave se trivijalnim stvarima.
Drugo, dvojezičnost postoji i postojat će u Istri. Kao što je netko pametno rekao, time se ne odaje počast nekadašnjim okupatorima Istre, već građanima Republike Hrvatske talijanskog porijekla, što bi u ovom slučaju odali i srpskoj nacionalnoj manjini. Ako pogledamo popis stanovništva iz 2011. godine, vidjet ćemo da Vukovar ima 27 683 stanovnika, od kojih su 9 654 srpske nacionalnosti ili, jednostavnim rječnikom, trećina (izvor Državni zavod za statistiku).
Ćirilica je dio hrvatske baštine
Treće, Srbi su najveća nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj i kao takvi imaju Ustavna prava. Prema članku 6.2. Zakona o manjinama, Hrvatska se obvezuje na „stvaranje i unapređenje uvjeta potrebnih za održavanje i razvijanje kulture pripadnika nacionalnih manjina, te očuvanje bitnih sastojnica njihove samobitnosti, odnosno (…) vjere, jezika, tradicije i kulturne baštine“. Iz ovoga se iščitava da pravo na to postoji, time više što se hrvatska vlast smatra legalističkom.
Četvrto, ljudi koji kažu da je uvođenje ćirilice direktni napad na hrvatsku kulturnu baštinu, zanemaruju činjenicu da je i ćirilica dio hrvatske kulturne (jezične) baštine. Početak hrvatske pismenosti vezan je uz ćirilicu. Neki od najvećih kulturna djela u Hrvata su bila na ćirilici, poput Supetarskog ulomka iz Sv. Petra u Šumi, XII. stoljeće. Ili još starije, Povaljska listina iz 1142.? Peto, vezati ćirilicu uz Domovinski rat (ipak je riječ o Gradu Heroju), kao i branitelje, sasvim je nepotrebna stvar.
Test demokracije
Slažem se da se neke stvari ne smiju i ne mogu zaboraviti, ali zašto ih onda putem medija konstantno potencirati? Nije li i general Gotovina na skupu u Zagrebu rekao da „ne gledamo više prošlost, već da se okrenemo budućnosti“? Zašto konstanto stigmatizirati jednu naciju zbog djela pojedinaca? Sjetimo se da su i oni Srbi, protivnici okupacije, stradavali u ratu. Je su li zbog činjenice da su druge nacionalnosti njihova patnja i bol manje vrijedni i da zaslužuju konstantnu kaznu? Ne bih se složio. Smatram da bi uvođenje dvojezičnih natpisa bio opravdani čin iz nekoliko razloga, poput testa demokracije i vladavine prava u Hrvatskoj, a time i u Vukovaru. Ne smijemo smetnuti ni činjenicu da Hrvatska uskoro postaje ono što je Slovenija bila do sada – vrata Jugoistočne Europe ka Europskoj Uniji. Jedina stvar koju smatram problematičnim po tom pitanju je čisto trivijalne tematike – tko će, zapravo, to platiti? Smatram to većim problemom od samog uvođenja.
