Ugledni makedonski redatelj Ivan Popovski na pozornicu je, i više nego uspješno, stavio rusko društvo 19. stoljeća, preciznije, likove i radnju Idiota- F. M. Dostojevskoga. Popovski je sam adaptirao i dramatizirao tekst, a odabirom izvrsnih glumaca dočarao je atmosferu iz doba ruskoga realizma.
Glavne su likove odigrali Frano Mašković koji je glumio Miškina, Goran Bogdan kojem je pripala uloga Rogožina i Nina Violić koja je utjelovila fatalnu Nastasju Filipovnu. Iako smještena u Rusiju 19. stoljeća, u radnji se prepoznaje moderno, hladnokrvno društvo kapitala i profita. Čini se da Miškin jedini razumije što je ljubav, a ironično, on je idiot. On predstavlja jedinog pravog čovjeka, ali, kako sam kaže, „nedoličnog čovjeka suvišnog u svakom društvu“. No, upravo je suprotno. Miškin je čovjek koji nažalost ne opstaje u modernome svijetu, a baš je ono što mu je potrebno. Naizgled glupi, naivni i nepromišljeni idiot jedini je lik koji posjeduje prave moralne vrijednosti. Svi ostali likovi predstavljaju gramzljivce koji su za novac spremni pregaziti svoje dostojanstvo.
Kultno djelo F. M. Dostojevskoga fascinira svojom svevremenošću. U prvom dijelu usporeni, a kasnije dramatičniji i pojačani tijek radnje nametnut je samom gradnjom priče u romanu. Iznijansirani likovi oslikavaju kompleksnost ljudskih misli i osjećaja, a ironičnost koja se provlači kroz cijelu predstavu doprinosi kritičkom i podrugljivom pogledu na društvo. Efektne su scene „kupile“ gledatelje i učinile složenu, pomalo tešku temu pitkijom te privlačnom i mlađoj publici.
Kroz predstavu se prate ljubavne zavrzlame u kojima prepoznajemo duh tadašnjeg, ali i današnjeg vremena. Središte je ljubavne radnje samodestruktivna Nastasja Filipovna koja ni sama nije sigurna što želi. Svi muškarci pokušavaju zadobiti njenu naklonost, ali u tome uspijevaju samo Miškin i Rogožin. U prvom dijelu predstave Nastasju pratimo kao damu koja je u duši uličarka, razapeta između vlastita morala i nemorala, ironična i bahata, a u drugom dijelu predstave ona postaje žrtva svoje neodlučnosti. Pri kraju uglavnom pratimo Miškina koji se našao između dvije vatre, ne uspijevajući se odlučiti između Aglaje, koju je izvrsno odigrala Jadranka Đokić, i Nastasje. Miškinov je najveći problem ljubavna nedoumica, kako i sam Dostojevski kaže: „I kako se to ljube dvije? Da li kakvim različitim dvjema ljubavima? To je zanimljivo… Jadni idiot! I što će sada od njega biti?“ Publici je ostavljeno na mašti da odluči što je „od njega bilo“.
Priča je začinjena umjereno doziranim i suptilnim humorom, a koordinate dramske situacije uspješno su iznijeli i sporedni likovi: Ksenija Marinković (izravna i razumna Elizaveta Prokofjevna), Damir Šaban (general Epančin), Nataša Dorčić (glasna i razigrana Darja Aleksejevna), Jasmin Telalović (lihvar Pticin), Filip Nola (sebični i samoljubivi Ganja), Dora Polić Vitez (ulična pjevačica Katja), Zoran Čubrilo (Radomski), Lucija Šerbedžija (mirna Aleksandra Aleksejevna), Maro Martinović (ukočeni Tocki), Sreten Mokrović (groteskni Ferdiščenko), Rajko Bundalo (generalov sobar) te Urša Raukar, Katarina Bistrović Darvaš, Barbara Prpić.
Scenografija nas uvjerljivo vodi u Rusiju 19. stoljeća, a zahvaljujući uličnim sviračima uživljavanje u predstavu je zajamčeno.
Predstava nakon tri i pol sata završava onako kako i počinje, u mraku. Kraj je bio popraćen dugim i gromoglasnim pljeskom, a izvrsna je glumačka postava čak četiri puta izlazila na bis. Upravo je to najbolji pokazatelj kvalitete rada Ivana Popovskoga i glumaca, a i najbolja pozivnica da pogledate briljantnog “Idiota”.
