Cijenjena psihologinja objasnila kako pristupiti djeci i učenicima oko školske pucnjave u Beogradu
Mentalno zdravlje djece je već dulji niz godina ugroženo, s njima treba razgovarati i biti im podrška. Kada je u pitanju školska pucnjava u Beogradu, mlade trebamo pitati što o tome znaju, i ne zgražati se nad njihovim reakcijama, a dijagnoze počinitelju ne možemo davati na neviđeno. U najkraćim su to crtama pouke koje smo izvukli iz 43. epizode podcasta portala srednja.hr u kojem je gostovala Nataša Jokić Begić, klinička psihologinja i profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S njom smo detaljno razgovarali o tome koliko je teško odrastati u doba Instagrama i TikToka i što mi kao odrasli – bilo roditelji, novinari ili nastavnici – trebamo raditi kako bismo pomogli djeci i školarcima.
Nataša Jokić Begić gošća je 43. epizode podcasta portala srednja.hr o učenicima, mentalnom zdravlju i nasilju
Foto: srednja.hr
Školska pucnjava u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, u kojoj je živote izgubilo osmero učenika i školski čuvar, a šest školaraca i nastavnica su teško ranjeni, potresla je cijelu regiju. I naš je ministar obrazovanja Radovan Fuchs uputio pismo ravnateljima u kojima im je dao upute kako adresirati ovu situaciju, a medije i društvene mreže preplavile su priče i reakcije na nezapamćenu tragediju koja se dogodila u Srbiji.
Mi smo tome, kao i do sada, odlučili pristupiti u duhu struke. U podcast studio portala srednja.hr došla je Nataša Jokić Begić, profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i sveučilišna profesorica, a s njom smo razgovarali o učenicima, njihovoj dobrobiti, mentalnom zdravlju te prevenciji nasilja. Koja je uloga škole, koja roditelj, a koja medija i javnosti u cijeloj priči samo su neka od pitanja na koja smo pokušali dati odgovor.
Dijete treba saslušati
Nataša Jokić Begić upravo je bila prva gošća podcasta portala srednja.hr. Tada je poslala poruku roditeljima, da u tim teškim, izazovnim vremenima, dozvole djeci i adolescentima da spavaju dokad žele. To im je, na jedan način, bila opuštajuća okolnost u tako ozbiljnoj situaciji. Ovoga puta s profesoricom i kliničkom psihologinjom pričamo o još težoj temi, nasilju, mentalnom zdravlju i školskoj pucnjavi.
– Ako mogu sugerirati otkud početi s ovakvom temom. Ja bih rekla da počnemo od prvog podcasta, a to je da smo mi već tada govorili, tad je bila samo pandemija, još nije bio potres. Tada smo zapravo već pričali kako je mentalno zdravlje djece ugroženo. To se jasno vidi u svim svjetskim istraživanjima, 21. stoljeće je stoljeće u kojem je psihičko zdravlje vrlo ranjivo, i to posebno djece i mladih. Razni su razlozi za to. Međutim, od 2013. se bilježi silan porast psihičkih smetnji kod djece i mladih. Svjetska zdravstvena organizacija se već pitala što je to bilo te 2013. Zanimljivo, bio je Instagram. Nije Instagram kriv ni odgovoran, niti internet, nego se jednostavno dogodio novi socijalni krajolik, novo okružje, novi uvjeti života na koje se ljudski rod navikava. Deset godina nakon, ono što vidimo je da će u tom navikavanju djeca podnositi najveći teret, kazala je Jokić Begić.
Instagram, TikTok, mediji. U današnjem je svijetu, kažemo našoj sugovornici, teško biti roditelj. Kad se još usto dogodi tragedija kao ova u Srbiji, još je teže stoga ju pitamo kako kao roditelj uopće pristupiti razgovoru s djetetom i treba li nešto u svemu skrivati.
– Ono kako roditelji trebaju pristupiti djetetu je vrlo pravocrtno, samo u tom prvom koraku i pitati ‘a što ti o tome znaš’? Krenuti, dakle, od toga da se dijete sasluša na dobar način. Da čujemo do kojih je informacija dijete došlo, kako je do njih došlo i kakve možda iracionalne misli o tome ima, koje strahove i koje druge vrste emocija ima. Djeci ovo može biti toliko strašno da odu u totalnu disocijaciju, drukčije no što bi mi očekivali, u smislu da se počnu smijati na to. No, sve su to normalne reakcije. Ono prvo što roditelji ne trebaju raditi, a mislim da ni mi kao ljudi nikad ne smijemo raditi, je da se zgražamo nad ljudskom prirodom. U ljudskoj prirodi je da na ovakve stresne, traumatske događaje reagiramo na sve moguće načine, kroz cijeli dijapazon reakcija, rekla je Jokić Begić.
‘Danas je zahtjevno biti mlad’
Danas se promijenio krajolik, zahtjevno je biti dijete i biti mlad, veli naša sugovornica, a svijet je tjeskoban, napet i ranjen.
– I u tome sad trebaš biti adolescent ili klinac. A kad si adolescent želiš se opirati autoritetu, opirat se onome što ti kažu, a kažu ti kontradiktorne informacije. Danas je zahtjevno biti mlad i to roditelji trebaju razumjeti, a ne odmah krenuti iz svog svijeta u kojem su stvari bile relativno jednostavne. Kad odrasli kažu ‘što je ovim klincima sad teško, ja sam nekad prtio snijeg’. Pa prti ti Instagram, prti ti TikTok, to je stoput gore nego prtit snijeg. Kad su bili klinci, jasno su znali, stvari su bile predvidljive, komentirala je odrasle klinička psihologinja i sveučilišna profesorica Nataša Jokić Begić.
Danas su potpuno drugačije okolnosti, nekad bi te, priča nam naša sugovornica, kao dijete izbacili iz neke grupice prijatelja, ali uvijek bi našli nekoga s kim ćemo ići u školu. Danas te izbace iz Whatsapp grupe, cijelog jednog malog svijeta, i jasno ti daju poruku da si nepoželjan. I ne samo da te izopće iz skupine, već svi to znaju. Isto tako klince uspoređuju sa svima iz cijelog svijeta, nema više manjih grupa.
– S jedne strane mentalno zdravlje je ugroženo, s druge strane se sada odlazi u drugu krajnost pa se djeca često imaju potrebu svrstati u neku kućicu, ali sad je ta kućica patološka. Često kažu ‘imam ADHD, imam autizam’. To treba osluškivati, jer kad si u nekoj kućici više nisi sam, ne događa se samo tebi, već i drugima, imaš neki ‘me’ identitet koji djeci fali jer smo mi izašli iz kolektivizma i ušli preko noći u jedan individualizam u kojem je teško biti, pojasnila je.
Dijagnozu ne možemo dati na neviđeno
Osim što ljudi vole sebe svrstati u kategoriju, vole to činiti i drugim ljudima. Stoga se u razgovoru vraćamo na slučaj 13-godišnjeg počinitelja strašne školske pucnjave u Beogradu. Na društvenim mrežama vidjeli smo stotine komentara ljudi koji se, kao laici, razbacuju dijagnozama pa kažu da je počinitelj poremećen, psihopat, sociopat. Što uopće možemo reći o počinitelju, ovako izdaleka, pitamo kliničku psihologinju Natašu Jokić Begić.
– Ništa, ne možemo reći ništa. Vidjela sam kolege iz Srbije, ali i Hrvatske koji su jako skloni davati dijagnoze na neviđeno, samo preko ponašanja. Ono što sam ja neki dan baš rekla, dijagnoza nije kolokvijalna riječ. Dijagnoza je entitet. Zamislite da netko kaže ‘malo si mi blijed, to ti je leukemija’. Sa somatskim dijagnozama se ne razbacuje na taj način, a sa psihološkim se često razbacuju. Ovaj dječak je napravio apsolutno neviđeno djelo, način na koji je on to planirao i izveo, govori da to ništa nije bilo u afektu. Na neki način je on to imao pod kontrolom. Da je on u odrasloj dobi, onda bi rekli da ta ponašanja imaju psihopatske elemente. Međutim, mi o psihopatiji ne smijemo govoriti prije 24. godine života. Prema dijagnostičkim kriterijima, to je dob u kojoj možemo početi govoriti o poremećajima ličnosti. Dijete od 13 godina ako do tada nije imalo nikakvih drugih znakova, na ovo ponašanje gledamo kao na izolirano ponašanje kojemu ne znamo motivaciju, ne znamo što je ispod toga, istaknula je Jokić Begić.
Ono što kao psihologinja, i to kao svoj stav može reći nakon više od trideset godina rada, dodaje naša sugovornica, je da nitko ovakva djela ne počini iz sretnog mjesta.
– Nema vam ovakvih ponašanja bez očaja u duši. To je bol, mora biti bol koja je nastala tko zna iz kojih razloga. Ja sam stava koji mogu i argumentirati na razne načine, a to je da se ljudi ne rađaju zli. Ljudi se rađaju, i onda hoće li biti formirani ovako ili onako ovisi o brojnim interaktivnim čimbenicima koje mi ne možemo još do kraja ni razumjeti. Ljudska psiha je nešto najsloženije u svemiru. Misliti da nekoga možeš na neviđeno do kraja razumjeti je potpuno promašeno. Za prirodne pojave ne radimo to, nećemo reći sada ‘znam kako funkcionira crna rupa’, ali zato za ljude hoćemo. Pritom, ovo drugo je stoput složenije, istaknula je psihologinja.
Trebamo otvoreno pričati o mentalnom zdravlju
U nastavku podcasta raspravljali smo o medijima i neetičnom izvještavanju. Mediji su pokazali kada je preminuo kolega Mislav Bago da znaju etično izvještavati o smrti i ne ulaziti u detalje koji nisu od javnog interesa. Nastavnici bi trebali, kazala nam je, imati slobodu na svojemu satu pričati o svojem predmetu, o životu, o stvarima koje se ne mogu tek tako usput naučiti kao neka informacija. O svemu trebamo pričati, i kontinuirano na tome raditi.
Neke su se stvari, istaknula je Jokić Begić, već počele mijenjati. Ministarstvo znanosti i obrazovanja pokazalo je negdje dobru volju sa zapošljavanjem više psihologa u školama. Struka već godinama govori o ozbiljnom padu mentalnog zdravlja i dobrobiti djece, a sad je to netko počeo i osluškivati. No, uvijek, istaknula je naša sugovornica u podcastu, ima problema. O psihičkom zdravlju treba pričati i na neki način od toga ne raditi bauk jer još uvijek imamo situaciju da djeca, primjerice, vole razgovarati s psihologom, ali roditelji pojedinih učenika ne dozvoljavaju da njihova djeca idu kod psihologa.
Cijeli podcast pogledajte na platformi Youtube ili poslušajte na platformi Spotify. Poveznicu na obje platforme možete pronaći ispod.
