Cinik u ofsajdu: Desetljeće reformi obrazovanja studente će gurnuti u dužničko ropstvo
‘Fušerski’ pripremljene reforme ‘fušerski’ su se provodile u praksi i naravno davale ‘fušerske’ rezultate. Fakulteti nam na svjetskim rang listama tavore na dnu tabela, skromni kapaciteti za strane studente ostaju prazni, a perjanicama akademske zajednice citiranost pada iz godine u godinu.
Usprkos tome ministri i cijeli politički establišment već puno desetljeće, bez obzira na političku orijentaciju, tvrde kako smo na vratima obrazovnog raja. U čemu je tajna? Gdje nas vodi desetljeće reformi obrazovanja?
Vijest kako će umjesto besplatnog zdravstvenog osiguranja za sve do 26. godine biti osigurani oni studenti koji studiraju najduže osam godina, ponovo je rasplamsala rasprave o načinu financiranja sustava visokog obrazovanja.
Posljednjih desetak godina obrazovanje se naziva ‘kamenom temeljcem budućeg hrvatskog razvoja’ i kao takvo vrlo je osjetljiva tema. Tri ministra koja su u tom periodu vodila resor u najmanju ruku su donosila kontroverzne odluke koje uglavnom nisu davale željene rezultate u akademskom smislu. Kažem uglavnom, jer je jedan dio reformi bio potpuni fijasko te su padale ili na Ustavnom sudu ili u praksi, a drugi je dio polovično proveden s mnoštvom alanfordovskih nuspojava kao što je to slučaj s famoznom bolonjom.
‘Fušerski’ pripremljene reforme ‘fušerski’ su se provodile u praksi i naravno davale ‘fušerske’ rezultate. Fakulteti nam na svjetskim rang listama tavore na dnu tabela, skromni kapaciteti za strane studente ostaju prazni, a perjanicama akademske zajednice citiranost pada iz godine u godinu.
Usprkos tome ministri i cijeli politički establišment već puno desetljeće, bez obzira na političku orijentaciju, tvrde kako smo na vratima obrazovnog raja.
Američki model – uzor ili slučajna nuspojava reformi
Uz sve ishitrene odluke i promašaje odnedavno su se pojavili ideolozi i opinion makeri koji kritiziraju zakonodavce da reforme nisu dovoljno odlučne i brze te da studente treba još jače financijski stisnuti kako bi brže završavali studije. Isti predlažu i ukidanje financiranja sustava besplatnog obrazovanja kao i uvođenje vaučera. Odnosno kreditiranje studenata putem državne banke kojoj bi se onda sredstva vraćala ovisno o vremenu studiranja.
– Umjesto da država plaća sveučilišta, novac bi trebalo davati studentima, i to preko kredita. Ako bi student u roku završio studij, ne bi morao ništa vratiti, a ako bi studirao dulje od predviđenoga, vratio bi novac, ovisno o broju godina koliko je dulje studirao, kazao je dekan Građevinskog fakulteta u Splitu Alen Harapin za Jutarnji list.
Nakon ovakvih prijedloga teško je ne primjetiti da hrvatski model financiranja visokog obrazovanja sve više podsjeća na onaj američki ili britanski gdje diplomanti desetljećima vraćaju svoje studentske kredite.
Pitanje je samo je li to bio cilj kada je sredinom 2000-ih Dragan Primorac, inače američki doktorant, započeo reforme ili pak nusproizvod improvizirane politike po pitanju obrazovanja.
Izvrsnost kao opijum za narod
Bez obzira na odgovor moglo bi se zaključiti kako su se rezultati ‘reformi’ očitovali u tri faze.
Prva faza je bila hiperprodukcija studentske populacije koja se već puno desetljeće trpa na fakultete koji nemaju adekvatne kapacitete. Provjerimo li statističke pokazatelje vidimo kako je u samo šest godina Primorčevog upravljanja resorom broj studenata narastao za više od 30 tisuća, a taj trend se narednih sezona nastavio te je u periodu od 2002. godine do 2012. broj studenata prema Hrvatskom zavodu za statistiku skočio s nešto manje od 108 tisuća na više od 152 tisuće studenta.
Osim toga, početkom krize znatnom broju demonstratora i asistenata je otkazana suradnja te je kvaliteta nastave pala, a diplomanti su se nastavili štancati poput razglednica.
Izvrsnost i masovnost
Drugi korak, koji je paralelan s prvim, je dizanje cijena i sankcioniranje školarinama sve većeg broja studenata. Istovremeno su rasli i još uvijek rastu troškovi života što je vidljivo iz poskupljivanja studentskog smještaja i hrane.
U toj se fazi putem mainstream medija inzistiralo na terminu ‘izvrsnosti’ kao svetom cilju koji će osigurati probitak najboljima. U teoriji izvrsnost bi podrazumjevala financiranje najboljih projekata i studenata, no u praksi je inzistiranje na izvrsnosti samo instrument kojim elite pred društvom opravdavaju činjenicu da studenti plaćaju obrazovanje koje su njihovi roditelji putem poreza već platili.
Država opasnih namjera
Po svemu sudeći pripreme za treću fazu su gotove, kako će ona u konačnici izgledati teško je reći, no može se pretpostaviti ako uzmemo u obzir dosadašnje trendove i stavove koje iznose neki od glavnih kreatora javnog mnijenja.
Naime, prema statističkim podacima Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja u Hrvatskoj ulaganje u sektor obrazovanja je u posljednje četiri godine sve manje te će u ovoj godini biti svega tri posto proračuna što je znatno manje nego što je to bilo 2002.
Pridodamo li tome izjave Alena Harapina koji tvrdi da je školovanje studenata neisplativo jer puno koštaju, a malo vraćaju, za zaključiti je kako na više razina počinje prevladavati stav o obrazovanju na državni račun kao ‘bespotrebnom’ trošku. Odatle dolaze i prijedlozi o kreditiranju studenata koji ukoliko budu realizirani će, uz prije navedene faktore, imati niz negativnih posljedica na studentsku populaciju.
Koliko košta jedan student?
Kreditiranje će veliki broj mladih dovesti u svojevrsno kreditno ropstvo iz kojeg će se čupati godinama nakon diplomiranja. Uz to, povlačenje državnog novca iz obrazovnog sustava snizit će dodatno kvalitetu i marginalizirati važnost državnih fakulteta što će otvoriti dodatni prostor i onako vrlo ambicioznim, sve kvalitetnijim, ali i vrlo skupim privatnim učilištima.
Rezultat tih promjena će biti elitizacija obrazovanja. Odnosno kvalitetno visoko obrazovanje će sebi moći priuštiti samo bogati ili pak oni koji su spremni desetljećima otplaćivati studentske kredite državi i bankama.
Posljedice takvog pristupa obrazovanju najbolje se vide u SAD-u gdje pet posto bogatih i dobro obrazovanih upravlja s 95 posto resursa dok je ostatak populacije sveden na radnu snagu koja, ako želi put prema gore na društvenoj ljestvici, mora duboko zaglibiti u dugove.
Ne bismo smjeli dopustiti da znanje postane roba, a studenti kupci.
