Pozitivno je tek to da će nas zajednička muka, ako bude sreće, natjerati da glas ne dignemo samo kad su nam svima mokre noge nego da se prepoznamo u prebijenom mladiću i po cijenu šljive ispod oka stanemo između njega i nasilnog kontrolora. Ali samo možda i to jednog dana.
– Hodala sam s posla i na posao tri dana! Neću vam pokazati kartu, nema šanse, kazala je jučer neimenovana gospođa ZET-ovom kondukteru prilikom kontrole karata te na taj način pokazala bunt koji proteklih dana buja kod većine građana snijegom pogođenog Zagreba. Ono što je ovu situaciju razlikovalo od toliko drugih izdvojenih sukoba putnika s kontrolorima je činjenica da su ostali putnici stali na stranu buntovne gospođe te koordiniranim prosvjedom ‘izbacili’ zetovca iz tramvaja.
Ajmo se ne lagati
Sad će jedni reći ‘pa bilo je i vrijeme’ i tvrditi kako je očekivano da se napokon narod digne protiv ZET-ovog tretmana, a drugi će tek zapljeskati nad ovim dirljivim činom građanske solidarnosti.
Naravno, i bilo je vrijeme, ali ako malo bolje razmislite ovakva reakcija nije bila očekivana, a najmanje od svega je čin solidarnosti.
Bunt je bio očekivan kada su početkom godine ‘zetovci’ huškali putnike jedne na druge, a pogotovo prije desetak dana kada je kontolor prebio putnika bez karte. Tada su ostali putnici gledali šaketanje i ostali nijemi i slijepi prema jednom odvratnom činu.
Zato nemojmo se lagati, ovaj bunt nije rezultat iznenada pobuđene svijesti o pravednosti već nešto posve drugačije, kako bi to ‘montipajtonovci’ rekli.
U čemu je onda kvaka, zapitat ćete se skeptično i pomalo uvrijeđeno. Pa eto kvaka je da je u zadnjih par dana previše Zagrepčana i ‘dotepeneca’ močilo noge i gubilo vrijeme na gacanje po bljuzgi dok su Bandićevi ‘svileni’ tramvaji zameteni žmirkali duž pruga te na taj način gomilali frustraciju.
Otpor stoko!
Stoga se ovakva reakcija putnika ‘četvorke’ može okarakterizirati kao niz individualnih prosvjeda pojedinaca koji su se igrom slučaja našli na istom mjestu, ali nipošto buđenjem građanske svijesti.
Ne zavaravajmo se, nismo svi zajedno postali društveno angažirani i solidarni već naprosto sebični i ujedinjeni zajedničkom mukom.
Pozitivno je tek to da će nas zajednička muka, ako bude sreće, natjerati da glas ne dignemo samo kad su nam svima mokre noge nego da se prepoznamo u prebijenom mladiću i po cijenu šljive ispod oka stanemo između njega i nasilnog kontrolora. Ali samo možda i to jednog dana.
