Cjelodnevna škola zaslužuje kritike, ali neki razgovori trebaju ostati u kvartovskoj kafani
Cjelodnevna škola stiže nam najesen, eksperimentalno, u njih pedeset. Kritika ne nedostaje, a najveći dio njih odnosi se na – djecu. Ovih dana svaki objavljeni članak o ovom, do sada najvećem projektu hrvatskog školstva, prate salve komentara o tome kako, u suštini, treba spasiti djecu. Otrcani klišej u formi think of the children argumenta uvukao se tako i u ovu raspravu, zamutio je vodu i skrenuo pozornost s onog bitnog. Cjelodnevna škola vrijedna je kritika, ozbiljnih i utemeljenih, no neki razgovori ipak ne trebaju izaći iz kvartovske kafane.
Foto: Unsplash; Taylor Wilcox
Škola je sada, za brojne učenike, muka, ali kratkotrajna. Na nastavu dođu u 8 ili 14, odslušaju svojih pet, šest ili sedam školskih sati i idu doma. Mali odmori od pet minuta dovoljni su im tek da se fizički pripreme za idući predmet. Veliki odmor zapravo i nije toliko velik. Traje svega dvadesetak minuta unutar kojeg učenici mogu pojesti neki sendvičić, pecivo iz pekare ili čips.
Dobro, od ove godine, imaju taj besplatni školski obrok. No, on za sve učenike ne izgleda isto. Dok neki jedu fino kuhana variva, drugima na trajektu dostavljaju buhtle ispečene dan prije. Osnovna škola sada, u Hrvatskoj, izgleda kao gotovo nigdje drugdje u Europi. Učenici su najmanje vremena na nastavi, izvannastavnih je aktivnosti malo i ništa, a regionalno i lokalno, razlike su velike.
Cjelodnevna škola to bi trebala promijeniti
Cjelodnevna škola – barem je takva ideja – sve bi to trebala promijeniti. Škole bi se u naredne četiri i pol godine trebale nadograditi i poboljšati. Razlike između njih trebale bi se smanjiti, a učenici bi, konačno, u školi trebali provoditi nešto više vremena. I ne, to ne znači da bi trebali stalno slušati nastavu, produljenu na cijeli dan. To znači da bi dobili vrijeme za doručak, ručak, rekreaciju, čitanje, pisanje zadaće, izvannastavne pa čak i izvanškolske aktivnosti – u školi.
Kada dođu doma, zamišljeno je, trebali bi raditi malo ili ništa. Većinu svojih obveza završavali bi u školi. Prije no što to postane realna mogućnost u svim školama diljem Hrvatske, država će svoj program eksperimentalno provesti u pedeset pomno odabranih škola koje zadovoljavaju uvjete potrebne za njegovo provođenje. Te će škole, ako je vjerovati najavama, biti međusobno drugačije – male, velike, gradske, seoske – i rasprostranjene po cijeloj zemlji.
Sve zvuči super u teoriji
Kako to obično biva, u teoriji sve zvuči super, a u praksi, pak, već imamo puno pitanja na koja nemamo odgovore. Hoće li učitelji i učiteljice biti preopterećeni obvezama? Kako će funkcionirati izvanškolske aktivnosti? Hoće li učenici zaista obaviti sve obveze (ili barem znatnu većinu svojih obveza) u školi? Hoće li neki nastavnici biti primorani raditi prekovremeno svaki dan kako bi kvalitetno obavili svoj posao? A prije svega, tko je uopće autor eksperimentalnog programa koji bi najesen trebao ući u pedeset škola?
Redom su to pitanja na koja u ovom trenutku nemamo odgovore i koje učitelji, nastavnici, stručnjaci i novinari postavljaju te na to imaju svako pravo. Svako od ovih pitanja, naglasimo, zaslužuje elaboriran odgovor vlasti, ministra obrazovanja i njegovih suradnika koji upravljaju resorom. No, osim tih pitanja, utemeljenih i opravdanih, u raspravi o cjelodnevnoj školi nailazimo i na neka prvoloptaška.
Prvoloptaška su to pitanja i kritike na kakva možemo naići kada god u obrazovanje dolazi neka promjena, mala ili velika. Pogađate, kritike su to koje se tiču – djece. Kako će djeca podnijeti sedam sati u školi? Zašto djecu zatočavamo u institucije? Država nam želi preodgojiti djecu, oduzeti je roditeljima i indoktrinirati, pripremiti za kapitalizam. Zašto djeci nabijamo takav nenormalan, a nepotreban stres koji je moguće zaobići?
@srednja_hr Stiže nam cjelodnevna škola, a tri su se skupine ljudi istaknule kao protivnici tog projekta koji bi najesen eksperimentalno ulazi u neke škole. Više o projektu cjelodnevne škole doznajte na linku u opisu profila! 👆🏻 #srednjahr #cjelodnevnaskola #cjelodnevnanastava #skola #osnovna #osnovnaskola #djeca #ucenici #nastava #roditelji #foryoupage #foryou #fyp ♬ original sound – srednja_hr
Ne, država vam neće zatočiti djecu
Na ta pitanja odgovori su vrlo jednostavni. Učenici su pod stresom i uvijek će biti. Nije to neki izolirani hrvatski fenomen, tako je svugdje na planeti gdje postoji sustav formalnog obrazovanja. Rješenje nije bježati od stresa, nego ga olakšati i naučiti ljude, od malih nogu, dakle i djecu, kako se s njime nositi. Što se tiče vremena provedenog u školi, djeca danas možda ne provode sedam do osam sati u školskoj zgradi, no zasigurno toliko odvajaju na školske obveze. Uz pet, šest sati u školi, doma ih čeka zadaća, čitanje lektire, učenje i pripremanje raznoraznih projekata.
Na kritiku da nam država želi zatočiti djecu i preodgojiti ih, vjerujem, nije vrijedno ni odgovarati. Nezavidna je to razina paranoje i skepse koju, van komentara na cjelodnevnu školu, možemo naći još u distopijskim romanima i filmovima. A kada je u pitanju kapitalizam, žao mi je što vam to moram ovako reći, ali mi već neko vrijeme živimo u kapitalističkom društvu. Djeca su već dio uređenja u kojima im roditelji često rade do kasnog popodneva. Ne poznajem, moram priznati, odraslu osoba koju je od posla spasilo to što joj je dijete s nastavom bilo gotovo ranije, niti djecu koja su istinski sretna što kući dolaze par sati prije roditelja.
Na ovaj je tip kritika relativno jednostavno odgovoriti. Zašto ih je onda tako puno i zašto ne prestaju pristizati? Zato što se radi o klišeju koji, u strogo argumentativnom smislu, bez neke dodatne potpore, nema stvarnu težinu. Lako ga je razumjeti, lako ga je artikulirati i lako je njime privući pažnju. Taj je klišej, kako su u engleskom govornom prostoru još odavno prepoznali, prerastao u retoričku taktiku, a njegova prividna snaga proizlazi iz emocija koje izaziva u drugima.
Klišeje i retoriku ostavimo u kafani
Think of the children, kako možemo nazvati skupinu sličnih argumenata, zapravo je dosta jasan apel na emocije. Postiže se potpunim infantiliziranjem određene skupine – u ovom slučaju učenika – koje potom govornik, koji nudi think of the children kao argument, pokušava zaštititi. Od čega? Nije ni bitno. Svi smo osjetljivi na djecu, njihovu dobrobit i blagostanje, a želimo im stvoriti budućnost bolju od sadašnjosti u kojoj mi živimo.
Ovakvi argumenti nužno polaze od pretpostavke da postoji neka neposredna opasnost za djecu i da ju od te opasnosti moramo zakloniti. I dok igra na naše emocije, kako smo mogli vidjeti, dosta uspješno, u sferi racionalnog nema baš puno ‘mesa’. Ta koja bi opasnost prijetila djeci? Škola? Pisanje zadaće? Izvannastavne aktivnosti? Nisam sklon vjerovati da je moguće pronaći opravdanje koje ovaj argument zahtijeva bez zaviranja u neke teške teorije zavjera o tome kako država zapravo želi napakostiti svojim građanima, počevši sa djecom.
To ne znači da cjelodnevna škola nije vrijedna kritike. Naravno da jest, kao i svaki reforma i reformski pokušaj, pogotovo u resoru važnom kao što je obrazovanje. No, ovakve nam rasprave i argumenti samo mute vodu. Važno je znati što točno kritiziramo i na koji način. Cjelodnevna škola će se dogoditi, to je neminovno, a ovisno o vašim komentarima, hiperfokusiranosti na ‘spašavanje djece’ ili ne, bit će bolja ili lošija. Komentare o stresu, naporu i preodgoju djece valjalo bi ‘preodgojiti’ u komentare kojima se zahvaćaju opipljivi, bitni aspekti tog projekta. To može napraviti stvarnu razliku. Retorika i klišeji, možemo ih ostaviti za dnevni boravak ili neku kvartovsku kafanu.
*Komentar je stav autora i ne odražava nužno stav redakcije portala srednja.hr
Cjelodnevna škola bila je tema posljednje epizode našeg Redakcija podcasta. Možete ju poslušati na platformi Spotify ili u videu ispod.
