Na portalu Index.hr jučer je objavljen tekst u kojem novinar, književnik, redatelj i glazbenik Anđelo Jurkas govori o svojoj namjeri da pokrene inicijativu za uvođenje izbornog predmeta pop kultura u osnovne i srednje škole. Jurkas već i radi na rukopisu knjige koja bi mogla poslužiti udžbenik, ili barem dati smjernice za budući predmet pop kulture.
Flickr; Diego Barreto
Inicijativa Anđela Jurkasa da se u hrvatske škole uvede predmet pop kultura ni najmanje ne čudi.
Naravno da netko kao Jurkas, koji je tom širokom području poklonio svu svoju profesionalnu, a vjerovatno i velik dio energije u privatnom životu, smatra da popularna kultura ‘sveobuhvatno adoptira mnoga životna područja koja se nedovoljno obrađuju u sklopu tradicionalnih predmeta’. Naravno da Jurkas popularnu kulturu smatra vrlo važnom i želi da se djeca obrazuju u tom, nekom, području. Nema tu ništa loše.
Isto tako, ni najmanje čudno ne bi bilo, da je netko tko se bavi proizvodnjom sira, pokrenuo inicijativu da se u osnovne i srednje škole uvede fakultativni predmet sirarstva. U prosječnom hrvatskom kućanstvu pojede se na godinu više od sedam kila sira, a da nas nitko nije učio kako i koji sir da jedemo, pa nam je na tržištu lako pod tu plemenitu mliječnu kulturu podvaliti smećarske topljene sireve.
Jurkasova incijativa naišla je na aklamaciju averidža koji su ponosni na sebe jer im je posjedovanje ploče AC/DC-a ili šogorstvo s nekim iz Hladnog Piva omogućilo da budu na ‘pravoj strani’ dobrog ukusa.
Pa kad već eto priča o novom predmetu, ajmo ozbiljno.
Opterećenje
Hrvatski trinaestogodišnjak u školi sluša 12 obaveznih predmeta. To je bez informatike, vjeronauka i drugog stranog jezika.
Ako taj trinaestogodišnjak upiše gimnaziju, do svoje osamnaeste godine broj predmeta, ovisno o školi, penje se do 20 ili vrlo blizu te brojke.
U sklopu tih 20 predmeta naš će učenik biti ocijenjen za svoje poznavanje razmnožavanja mnogokolutićevaca, deklinacije latinskih glagola i preskakanje kozlića. Usput će pročitati par grčkih tragedija, i, ako njegova škola ima uvjete za izvođenje informatike, učiti raditi u programskim jezicima iz ranih devedesetih.
Usput će mu biti natuknuto da je seks prije braka grijeh, al da nek stavi kondom kad mu dođe Mara dok su starci na svadbi. O građanskom odgoju i medijskoj pismenosti neće čuti ništa.
Zato se, između ostalog, još nitko nije sjetio da mu nakon što u školi provede šest sati ponudi da ode na izborni predmet koji će mu pomoći da kuži meta reference na internetu i bude bolji kvizaš.
Jasno, u razumijevanju meta referenci nema ništa loše, dapače. Ali ako išta, učenike treba rasteretiti, a program prilagoditi zahtjevima suvremenog tržišta, koliko god to ružno zvučalo.
A ako se već sadržaj čisti kako bi se napravilo mjesta za novi predmet, imamo barem tri važnija (obavezna informatika, građanski odgoj i medijska pismenost, zdravstveni odgoj) koji čekaju u redu.
Ali zanemarimo sada to.
Popularna kultura
U tekstu se nigdje konkretno ne ulazi u to što je popularna kultura ni na što sam Jurkas misli kada govori o predmetu ‘Popularna kultura.’
Donose se proizvoljne ocjene o tome kako se to područje dotiče u nekim predmetima, ali se nedovoljno obrađuje i donose široke definicije tipa: ‘Popularna kultura je ukupnost ideja, perspektiva, stavova, slika i drugih pojava koje su postale mainstream u određenoj kulturi, osobito zapadnjačkoj kulturi.’,
Popularna kultura, inače, u obrazovnom sustavu već postoji kao kolegij na više fakulteta. U silabusu kolegija pod nazivom ‘popularna kultura’ na FPZG-u stoji da se popularna kultura u znanosti ‘pojavljuje u okviru rasprava o masovnoj kulturi i masovnom društvu koje se širi posredstvom masovnih medija.’ i da je cilj kolegija ‘upoznati studente/studentice s različitim teorijskim
perspektivama i empirijskim istraživanjima popularne kulture, nastalih u
područjima antropologije, sociologije i kulturalnih studija, te
osposobiti studente/studentice za kritičku analizu teorijskih pristupa,
ključnih koncepata i samih medijskih sadržaja popularne kulture.’
Uzet ću si slobodu pretpostaviti da inicijativa nema namjeru u osnovne i srednje škole uvesti predmet u kojem bi djeca analizirali medijski sadržaj kroz sociološke i antropološke teorijske perspektive. Za takvo što je potrebna metodološka i teorijska potkovanost koju djeca u srednjoj, a posebno u osnovnoj školi nemaju.
Ako se popularnoj kulturi ne pristupa kroz prizmu znanosti, kako joj onda pristupiti?
Kao vodič kroz medijski sadržaj? Kao opisivanje i katalogiziranje žanrova glazbe, filma, literature, stripa, serija?
Tko je kvalificiran da piše kurikulum za takav predmet? Tko je kvalificiran da ga predaje?
U Rijeci i Osijeku postoje studiji kulturologije, ali oni su usmjereni na obrazovanje u kulturnom menadžmentu, bibliotekarstvu, novinarstvu i PR-u. Poznavanje ‘opće kulture-pop kulture’ tamo se ne uči nit’ ocjenjuje. To se ne uči ni na studijima novinarstva, ni na studijima sociologije. Ako bi uvodili predmet ‘pop kultura’ morali bi prvo obrazovati kadar koji bi novi predmet mogao predavati. A za to treba i vremena i novaca.
Ali zanemarimo sada i to.
Učitelji ukusa
Koji je, zapravo, krajnji cilj uvođenja predmeta ‘pop kultura’?
Jedino što tekst na Index.hr nudi kao odgovor na ovo pitanje je zainteresirati učenike za ‘konzumiranje i selekcioniranje bilo kakvih kreativnih, filmskih, literarnih ili glazbenih stilova’. Cilj je dakle, djecu zainteresirati i osposobiti da kritički izabiru – zabavu.
Slijedimo li tu logiku, djeci naobrazba iz popularne kulture treba jer im se ne može vjerovati da će za svoje dobro, informirano donijeti ispravnu odluku o tome koje će zabavne sadržaje konzumirati. Nakon ove točke, neminovno slijedi strmoglavljenje u kmečavu nad cajkama i moraliziranje o ukusu mladih.
Naravno, cajke su naglašene ovdje naglašene samo da bi se tekst ‘prodao’. I cajke su dio pop kulture. Na ovim prostorima sigurno. Inače, popularna kultura nema flter kvalitete. Pop kulturno je ono što je popularno. Kako kaže wikipedia prema nekom liku, pop kultura je koju ljudi stvaraju sami za sebe, ona je u opoziciji s visokom kulturom.
Pop kultura su i Kim Kardashian i Tarantino i BB Steffani i Ramonesi. Pop kulturu uvodimo jer djeca odabiru ‘krive’ pop kulturne sadržaje. To pak znači da po ovoj logici postoje ‘pravi’ pop kulturni sadržaji (koje odabiru oni koji imaju ukus), samo djeca do njih ne dolaze jer su, jebiga, ‘krivi’ popularni sadržaji prepopularni.
Pretpostavlja se dakle, da će srednjoškolci, ukoliko budu pravovaljano informirani o postojanju ‘pravih’ sadržaja, tipa, rumunjskog novog vala u filmu ili Johnnyja Thundersa, radije odabirati taj sadržaj nego sadržaj koji sada odabiru.
Ta je hipoteza vrlo, vrlo nategnuta. Tekst kaže i da ‘društvo i mainstream bombardiraju klince sadržajem koji najbolje’ prolazi’. Sadržaj koji najbolje prolazi je popularan sadržaj. Uostalom, živimo u budućnosti. Imamo veću kontrolu nad sadržajem koji ćemo konzumirati nego ikada prije. Svaki klinac ima mogućnost da u tri klika dođe do bilo čega, besplatno. I uvjek nekako ode na ‘smeće’.
Ali zanemarimo sada i sve to.
I što onda
Zanemarimo li sve, u učeničku torbu naših trinaestogodišnjaka utrpat ćemo još jednu knjigu, nauštrb neke koja mu možda i više treba.
Što ako ova incijativa, usprkos svim manjkavostima upali? Ako se bosonogi, kontra vjetra i logike, popnemo na to brdo u borbi za pravi ukus, što ćemo dobiti?
Dobit ćemo omladinu koja i dalje neće baš znati informatiku, ali će zato nositi košulje ispod razdrljenih džempera i na slušaonicama Smithsa tugaljivo guliti etikete piva.
I kad jednom, daleko u Minčenu, nakon tjedna lomljenja leđa po autpraonama i domovima za stare i nemoćne, dočekaju subotu, u kulturnom centru Hrvatski Soko neće ići na koncert Mate Bulića. Ići će na EKV kaver bend. Sve ostalo bit će manje više isto.
Ali, zanemarimo sada i sve to.
