Sjediš u svojoj klupi i sunce ti ide u oči, pa jedva vidiš sve potiljke uredno poslagane ispred tebe i prljevo zelenu ploču. Za svojim stolom sjedi baba sa ljubičastom trajnom i suhim jednoličnim glasom melje novu lekciju iz vjeronauka i dok ti čekaš zvono, ona čeka mirovinu da može mirno umrijeti okružena svojim goblenima. Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa smejstilo te u istu prostoriju s njom, da u zajedničkoj agoniji čekate , smrt ili zvono, svejedno. Zakon je zakon, i ako si potrošio sve disciplinske mjere upozorenja, i po tom zakonu sjedit ćeš u ovoj prašnjovoj protoriji mirno i tiho još trinaest sati. A nagodinu opet.
Ali ti nemaš pravo reći da ti je dosadno. Ta privilegija nije ti dostupna. Ova baba ispred tebe je dosadna, jer je potrošila sve zalihe uzbuđenja u životu i sad joj ostaju gobleni, kvizovi na televiziji i postupno sušenje do smrti. Ti si s druge strane balavac, okružen okromnim prostorom od kojeg ti je tek dva posto poznato. Ostatak ti je apsolutno nepoznato. Kad su kartografi u srednjem vijeku pravili karte, na neistražene prostore napisali bi nešto tipa Ovdje žive čudovišta jer nisu znali što se tamo nalazi, pa su i čudovišta bila moguća.
I ti sjediš u svojoj klupi okružen čudovištima koje tek trebaš razotkriti. I sam si čudovište, jer neznaš ništa ni o sebi. Sve dok se ne razočaraš u svim tim čudovštima apsolutno ti je zabranjeno sjediti doma u fotelji okružen tatinim gadgetima i kukati kako ti je dosadno. Nije ti dozvoljeno ni kmečati kako ti je dosadno ni kad sjediš u toj drvenoj klimavoj klupi, jer imaš svijest i maštu, dovoljno svježu da nema ograničenja. Ti sjediš i nadrkano gledaš na sat, a cijelo vrijeme između ušiju imaš nešto šire od bilo čega ikad zabilježenog, a dano ti je na korištenje apsolutno besplatno i neograničeno.
Imaš pravo, ne imaš obvezu, da trpaš sve u sebe, da se igraš i da radiš pogreške jer je ispod tebe je sigurnosna mreža. Ti ne znaš ništa o ničemu i imaš ogrančeno vrijeme da doznaš što više možeš prije nego dobiješ obavezu prehraniti se sam. Tada će ti dosada biti zapovjed, ali baš zato danas nemaš pravo na nju. I kad kažem da trebaš učiti, ne mislim na učenje nečega što ima podnaslove. Mislim da naučiš kako je to probuditi se mamuran, kako je to voljeti nekoga, kako je kada ti ta ljubav nije uzvraćena, kako je napraviti veliko sranje i kako se iz njega izvući. Imaš obvezu naučiti što to znači biti čovjek, a za to ti ne treba ni udžbenik, ni komp a često ti ne treba nitko drugi osim sebe sama. Tebi se još ništa nije dogodilo i ne možeš si dopustiti da tako ostane.
Iskustva moraš sam isprovocirati, a to nećeš napraviti ako budeš gledao na sat i čekao. Slušaj tu babu ispred tebe i ako priča gluposti reci joj to. Najgora stvar koja ti se može dogoditi je da ne napraviš ništa, ne kažeš ništa, ne misliš ništa. Tako možeš odrasti samo u babu koja se u fotelji i umire u polaganom sušenju.
