Frustriran društvom u kojem živi koje ga promatra kroz njegov invaliditet, a ne kroz njegove sposobnosti, pismo Raula Kevrića prenijeli su mnogi mediji. Iako je diplomirani pravnik koji nikad u životu nije koristio socijalna prava na temelju svog blagog invaliditeta, ovaj mladić posao ne može naći te unatoč činjenici da je izuzetno kvalificiran i motiviran za rad mnoga vrata su mu se zatvorila.
Diplomirani je pravnik, ali zbog načina na koji hoda u zadnjih nekoliko godina nijedna tvrtka mu nije pozitivno odgovorila nakon razgovora za posao. Motiviran, educiran i s velikim entuzijazmom za rad, Raul Kevrić svejedno ne uspijeva naći posao. Ono što ga najviše muči su zacementirani stavovi okoline o njegovom invaliditetu i strah se da će se emocionalno i mentalno potrošiti dokazujući drugima da je spreman raditi.
Njegovo pismo prenosimo u cijelosti.
Ja sam diplomirani pravnik s blažim slučajem cerebralne paralize. Imam 31 godinu i diplomirao sam 2008. Ne mogu trčati, niti raditi neke fizičke poslove, ali u većini svakodnevnih situacija funkcioniram potpuno normalno. Invaliditet mi se svodi na to da nepravilno hodam i imam malih poteškoća s finom motorikom, ali nemam neke poteškoće koje bi me spriječile da živim kao samostalna odrasla osoba. Ne koristim pomagala pri hodu, i nije mi potrebna ničija pomoć pri kretanju, niti obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Za razliku od većine osoba s invaliditetom u Hrvatskoj mogu reći da sam imao normalan mladenački život, izlazio sam i putovao.
Tijekom srednje škole i fakulteta sam se bavio debatom, te imao priliku biti mentor skupini mladih ljudi. Zahvaljujući tom dugogodišnjem hobiju, navikao sam na aktivniji život od većine svojih vršnjaka, kao i na istupanje pred javnošću i okruženost ljudima.
Zbog svega toga, nikad u životu nisam koristio ništa od posebnih socijalnih prava koje imam na temelju invaliditeta, jer sam se uvijek bojao da će mi to otežati integraciju u društvo, koja ni ovako nije baš uvijek bila jednostavna.. Imao sam pritom više društvenih nego fizičkih barijera, odnosno potrošio sam enormnu količinu energije na rušenje svakakvih predrasuda o sebi, i dokazivanje svojih objektivnih sposobnosti.
A onda je došlo vrijeme za zapošljavanje. Na početku sam imao sreću da dobijem posao u jednoj gradskoj firmi, ali mi ugovor nije produljen zbog krize. Odradio sam godinu dana kao pripravnik u struci. Na tom radnom mjestu su svi bili bazično korektni prema meni, odnosno ne mogu reći da me je netko za nešto zakinuo, ali sam se osjećao vrlo neiskorišteno, te sam dobio dojam da me se zapravo nitko ne usuđuje angažirati na nekim ozbiljnijim radnim zadacima. U ovom trenutku zbilja ne znam jesam li mogao sa svoje strane napraviti nešto da razbijem tu barijeru, i ne znam što je to moglo biti, ali znam da sam godinu dana bio u radnom odnosu bez prave prilike da razvijem i iskoristim svoje sposobnosti. Znam i da eventualno nesnalaženje s moje strane nije bilo posljedica manjka motivacije, nego neiskustva. Ne toliko u poslu, koliko u rušenju društvenih barijera u radnom okruženju.
Od studenog 2009. do danas nisam bio ni dana u radnom odnosu. Uspio sam nešto zaraditi honorarno pišući novinarske tekstove za jedan crnogorski Internet portal. Tamo sam se bavio politikom, filmom, a u zadnjoj fazi suradnje sam objavio ciklus tekstova o apsurdnim situacijama i problemima koje sam imao zbog invaliditeta. Međutim, i to je presušilo jednostavno zato što me uredništvo više nije u mogućnosti plaćati.
U cijelom tom razdoblju sam se prijavio na bezbroj natječaja za posao, od kojih su neki bili i vrlo očito namješteni. Probao sam i hodati po gradu od jednog do drugog odvjetničkog ureda s hrpom životopisa u ruci, ali nikad i nigdje nisam imao dojam da poslodavac ozbiljno razmišlja o tome da me zaposli… Najčešće sam zapravo otpisan na temelju prvog dojma, tj. zbog načina na koji se krećem. Nedavno sam dobio odbijenicu i od Centra za socijalnu skrb koji je tražio pravnika.
Mogućnost ‘stručnog osposobljavanja bez radnog odnosa’ ne mogu koristiti jer već imam godinu dana staža. Trenutno radim na tome da si prvi put u životu odredim postotak invaliditeta, da bih pokušao dobiti jedan od onih poticaja za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Radim to nevoljko jer sam osoba koja se više voli afirmirati kroz svoje sposobnosti, nego koristiti povlastice. Radim to zapravo isključivo zato što je to još jedina donekle realna mogućnost koja mi stoji na raspolaganju.
Međutim… Čak i ako mi ta varijanta uspije, i dalje osjećam veliki strah pred tim problemom. Ne bojim se posla kao takvog, znam da ga mogu kvalitetno raditi, kao što sam radio štošta drugo u životu. Bojim se da ću dobiti posao, ali ne i poštenu priliku da se u poslu afirmiram. Bojim se da ću se emocionalno i mentalno potrošiti dokazujući kolegama da sam sposoban raditi, i bojim se da u tome neću uspjeti.
Predrasude i zacementirani stavovi mi predstavljaju daleko veći problem od bilo kakvog posla.
Od nedavno imam djevojku koja se preselila kod mene. Ona nema invaliditet. Zaposlila se kroz ‘stručno osposobljavanje bez radnog odnosa’ i već nešto više od mjesec dana radi za Mrsićevih 1.600 kn, ali još nije dobila ni kune, zbog neke administrativne zavrzlame na Zavodu za zapošljavanje. Bio sam u prostoriji kad joj je referentica objašnjavala tu zavrzlamu, ali usprkos birokratskom obrazovanju, nisam shvatio što ih zapravo sprečava da joj isplate naknadu na vrijeme. Prvi novac će, barem se nadamo, dobiti nakon 2 mjeseca rada. U međuvremenu, moji roditelji nas oboje uzdržavaju.
Osjećam se prilično frustrirano. Završio sam visoku školu za koju je upitno hoće li mi ikad biti od neke koristi.
Uspio sam na jako puno područja nadići ograničenja zadana invaliditetom, čak do mjere da sam samog sebe iznenadio time, a opet nakon svega toga nemam pojma od čega ću živjeti kad me roditelji više ne budu mogli uzdržavati. Okolina mi je dovoljno tolerantna, i ljudi me dovoljno dobro poznaju da mi nitko ne zamjera lijenost i nesposobnost, ali ljudima je čudno vidjeti me u ‘novom i slabijem’ izdanju. Naime, navikli su na mene kao osobu koja prije ili kasnije nađe odgovor na sve, i često ga ponudi i njima. Zato je mnogim mojim prijateljima čudno kad kažem da mi je teško pronaći motivaciju da tražim posao, i šaljem životopise na adrese, kad znam da ću na svim tim adresama biti odbijen.
Čudno im je i ne znaju kako da mi pomognu kad kažem da nakon svega ne vidim svoje mjesto u ovom društvu, iz jednostavnog razloga što je potencijalnim poslodavcima moj invaliditet važniji i uočljiviji od bilo čega drugog što im mogu ponuditi (a mogu puno, bio sam pravnik, novinar, retoričar…), i imam osjećaj da bih trebao imati nadljudsku snagu da
se protiv toga borim. Ne mogu ni emigrirati jer nigdje izvan Hrvatske nisam pravnik.
Mogu samo kukati’ što bi rekao predsjednik Josipović, iako to baš ne volim. A jedan od istovremeno najpametnijih i najbizarnijih savjeta koji sam dobio u zadnje vrijeme kaže da moram kukati. I to zato što se u ovom društvu ovakvi problemi najlakše i najbrže rješavaju javnim kukanjem. Pa zato dragi čitatelji…….Kuuuukuuuu.
