Dnevnik brucoša je dočekao svoj jubilarni, X. tjedan! U novom nastavku naš bezimeni dopisnik pokušao je otići na predavanje bez incidenta. To mu nije baš pošlo za rukom, ali zato ima novog prijatelja.
srednja.hr
– Isuse kako mrzim ovog lika, šapnuo mi je Ćelavi.
Sjedili smo u dvorani A. Bili smo na nekom ranom predavanju i umirali od dosade. Ja sam igrao 2048 na mobitelu a Ćelavi je nervozno cupkao nogom. Iza nas su sjedila neka dva lika koji su mljeli ko navijeni. Jedan nije znao šaptati i pričao je o tenisu. Nisi ga mogao ne čuti. Mislim, nije da smo slušali predavanje, al ono. Čovjek bi bar očekivao malo mira i tišine u 13 ujutro.
– Ak te smeta, reci mu neš, rekao sam.
– Ma ono… mumljao je Ćelavi.
– Pičkice.
Dvorište
Poslije predavanja smo izašli u dvorište pušit. Imali smo još jedno 15 minuta do sljedećeg predavanja i svi su se skupili u dvorištu. Ta scena dvorišta na faksu mi je uvijek izgledala ko scena iz dokumentarca o divljini. Životinje na pojilištu. Točno sam mogao čuti otmjeni britanski naglasak naratora.
Ženke su se grupirale u kružoke. Ovo je vrlo osjetljivo razdoblje. Faks još ne traje dovoljno dugo pa se ne zna koja koju mrzi. Pokrivaju usta štaniclima iz pekare, ali im se u očima točno vidi kako se odmjeravaju i procjenjuju. Hijerarhija se mora uspostaviti. Za sada su formirane tek velike koalicije, uglavnom prema izboru obuće.
Mužjaci se nisu grupirali po nikakvoj posebnoj kategoriji. Formirali su jedno veliko amorfno krdo. Njihove su metode bile dosta primitivnije.
Ženke su stvarale sofisticirane i osjetljive društvene ekosisteme. U njima se suptilno provodi visoka politika. Nema otvorenih sukoba. Svaka rečenica se važe i osjeća. Formiraju se savezi i interesne skupine. Postoje tajne agende i utvrđene strategije, koje obično pucaju u suzama nakon tri čaše bambusa u štingl čašama.
Ako su se ženska društva u dvorištu mogla usporediti sa srednjovjekovnom dvorskom politikom, muška su se mogla usporediti s čoporom čimpanzi koja je ostala bez starješine. Uglavnom se sve svodilo na dernjavu.
Ja i Ćelavi smo sjedili na zidiću sa strane i pušili. Taman je sunce malo izašlo pa je bilo lijepo. Nisam mislio o ničem. Nakon koju minutu Ćelavi me trknuo.
– Koji ti je kurac, odbrusio sam, a on mi je samo glavom pokazao prema suprotnom kutu dvorišta.
Lik sa predavanja koji je mljeo o tenisu stajao je sam i mrvio hedove u rizlu. Ja nisam imao tufte već tjedan dana.
Likovi su možda bili čimpanze, ali ja i Ćelavi smo bili hijene. Bez dogovora smo skočili sa zidića i krenuli prema njemu. Koračali smo polako i pažljivo, kao da se približavamo plašljivom plijenu.
Bero
Lik koji se srao o tenisu se zvao Bero i bio je iz Dugava. Bero je nosio trenerke, pederuše i bijele kožne tenisice. Na faksu su se ljudi generalno trudili izgledati kao da pripadaju akademskom okruženju. Bero je na faks dolazio kao da dolazi na pljugu iza vrtića u Dugavama.
Ostali su manje-više imali neko strahopoštovanje prema faksu i profesorima. Neku kočnicu i odstojanje. Bero nije. Imao si osjećaj kao da s jednakom lakoćom i sigurnošću priča s tetom u pekari, djetetom od 10 godina i profesorom na faksu. Kao da u glavi nije nosio ni jedan jedini kompleks. Malo sam mu zavidio na tome. Bio je to što je bio. Lik iz Dugava. Nije imao potrebu praviti se da je nešto drugo.
Ćelavi i ja smo stali blizu njega i čekali da smota. Nismo se usudili upast. Bero je izmrvio hedove i kopao po džepovima. Tražio je cigaretu. To nam je bio upad.
Pružio sam mu pljugu a on ju je uzeo bez riječi. Stali smo se u krug. Kad je završio, stavio je tuftu u usta i krenuo zapalit.
– Ček, neš valjda to tu? Prekinuo ga je Ćelavi.
-Pa kaj ne? Pitao je Bero.
Bili smo na sred dvorišta od faksa. Svuda oko nas su bili ljudi. Drugo predavanje je trebalo početi za 5 minuta. Bero je izgledao kao da ga iskreno čudi što netko ne bi htio zapalit tamo.
– Ok, rekao je, idemo do parkića onda.
Parkić
Otišli smo do parkića preko puta tvornice, sjeli na klupicu na igralištu i zapalili. Sunce je sijalo i babe su se igrale s unucima.
Nakon prvog dima sam skužio da nešto nije u redu.
-Šta je ovo, pitao sam.
– Skulja iz Dugava, rekao je Bero.
– Aha, odgovorio sam. Nisam znao šta to znači.
Kad smo ugasili pljugu nisam si bio u stanju slovkat ime. Ubio sam se. Ćelavi je bio blijed po običaju. Bero je izgledao kao da mu nije ništa. Sjedili smo par minuta u tišini.
– Jel idemo na predavanje? prekinuo je šutnju Ćelavi.
-Kaj imamo sad? pitao je Bero.
– Neki hrvatski mislim, mumljao sam.
– Jebeš to. Gramatika je za babe. Ja ću doma, rekao je.
Ustao se, dao nam petarde i krenuo, a mi smo bez riječi pošli za njim.
Oklada
Krenuli smo pješke prema Glavnom. Nije mi bilo dobro. Kupio sam si hrenovku u pekari. Dok sam ju jeo, imao sam osjećaj da su mi usta pet centimetara lijevo od lica. Ćelavom je bilo još gore.
Jako smo se trudili da izgledamo normalno. Očito nam nije naš dobro išlo. Na križanju s Erdodijevom put nam je presjekao murjački auto.
Iz auta su izašla dva policajca.
Nisam nikad u životu osjetio takav strah. Da sam mogao osjećati noge, vjerojatno bi osjetio kako su mi se odsjekle.
– Šta je bilo momci. Nešto smo blijedi, jel sve u redu? Treba nekom hitnu zvat? Rekao je stariji.
– Ma nema potrebe gospodine, sitna viroza, ništa posebno, rekao je Bero uz smiješak.
– A jel? Vidim, zarazno je. Ova dvojica mi izgledaju ko da im duša na nos izlazi.
Pogledao sam Ćelavog. Nije uopće imao bjeloočnice. Uplašio se kad mi je uhvatio pogled.
– Ma nije stvarno ništa šefe, rekao je Bero.
– Ajde mali ne laprdaj, nego svi lijepo sve iz džepova na haubu i zavrnite rukave da vidim ruke.
Osjećao sam kako mi je srce u grlu.
– Ma sve za vas gospon, al jel mora to baš sad? Bus mi keće za pet minuta s Glavnog neću doma stić na ručak, rekao mu je Bero.
– A ti misliš da ćeš doma sad? smješkao se murjak.
– A nego di ću? odgovorio je Bero nimalo zabrinuto. – Aj da se dogovorimo. Sad ćemo fulat bus. Ajde budite ljudi, pa ako ne nađete ništa, bar nas doma odvezite?
Murijak nas je odmjerio od glave do pete.
– Ajde može, rekao je veselo.
Taksi
Za deset minuta gurali smo se na zadnjem sjedištu policijske škode.
– Di ćemo? Pitao je murijak.
-Do Novog Zagreba, odgovorio je Bero.
—————————————————————————————————————————————————
Prethodni nastavci
Dnevnik brucoša : Prvi tjedan faksa
Dnevnik brucoša: Jel dobro on?
Dnevnik brucoša: Prvi dejt u Zagrebu
Dnevnik brucoša: Kakav mrtvi kolokvij
