Kiša na odlasku iz Olomouca, koja nas je pratila cijeli dan, ali i put, teško nam je pala. Odlazili smo iz najboljeg hostela ikada, a taj dan smo morali prevaliti 100 kilometara do Poljske.
Borba s psihom
Jedan od težih psiholoških problema dosadašnjeg puta bilo je zaustavljanje po nizbrdici zbog jakog vjetra. Dok smo se penjali, uglavnom smo to radili s brzinom od šest kilometara na sat.
Ostali smo bez hrane, a i noć se bližila pa smo uletili u prvi hotel u Poljskoj, blizu skijališta Kraliky. Cijena od 20 eura bacila nas je u očaj, ali kada su gazde shvatili od kuda smo, dobili smo večeru, lunch paket i pive za nazdraviti. U sobi smo napravili i ručak za sutra jer smo sljedeći dan do Wroclawa trebali napraviti 135 km i nismo imali vremena za druge aktivnosti.
Prvo couchsurfing iskustvo
Tek smo u Wroclawu imali prvog couchsurfing hosta. Marcina, tipa koji je otpedalirao 5000km od Grčke do Kine i njegovu buduću ženu Ewu. Naših 800km do njega je pokraj toga izgledalo poprilično smiješno.
Navečer, već standardno gladni, njegove su priče iz Kine uz poljsku votku zvučale jos zanimljivije i inspirativnije. Nakon 500km i Beča imali smo dan relaksiranja bez bicikala koji nam je dobro došao da se malo pokrpamo i sredimo prije Poznana.
Poljska je zemlja od 40 milijuna stanovnika, ali s jako malo autocesta tako da je ponekad vrlo opasno voziti po malim cestama koje povezuju velike gradove.
Vozači prostora nemaju puno prostora za manerviranje pokraj bicikla, a nemaju ni strpljenja. Osim što nam je Marcin pokazao i rutu od 2000km od Wroclawa do Rima koju planira preći za medeni mjesec, dao nam je i neke preporuke kako izbjeći smrt na poljskim cestama.
Dan odmora u Wroclawu s Marcinom i Ewom
Euro u zraku
Tako smo prolazeći kroz neku šumu imali priliku upoznati trojicu Poljaka koji ljetuju u Makarskoj. Trebali smo pokazati par fotki da dokažemo da putujemo iz Zagreba jer priča bas i nije vjerodostojna kada samo izletite iz grmlja i pitate u kojem smjeru je Poznan. Zahvaljujući njima imali smo prvu pratnju terencem po izlasku iz šume.
U popodnevnim satima po prvi puta smo osjetili atmosferu Eura jer su se kafići lagano punili u iščekivanju prve poljske tekme. Zadnjih 30km otpedalirali smo iznad 25 na sat da stignemo na tu tekmu u Gostyn, a tamo nas je dočekala pustoš. Grad od 25,000 ljudi, a kafići prazni ili zatvoreni. Naišli smo na jedan polupuni mladom ekipom i tamo dočekali završetak tekme.
Kosovo je Srbija
Nitko od spomenute ekipe nije znao engleski osim starijeg tipa koji je profesor njemačkog u srednjoj školi. Neki od njih su nam izgledali stereotipno huliganski nastrojeni, ali morali smo naći mjesto za spavanje pa smo krenuli u priču. Kada smo profesoru njemačkog, Slaweku, objasnili tko, što i kako, cijeli kafić je stao i digao se na noge. Pive i vodke su dolazile sa svih strana, a mi opet nismo ništa jeli duže vrijeme.
Tu smo imali i prve neugodnosti s nekim huliganima koji su nam pocčeli trgati bicikle, htjeli su ih čak i ukrasti, a i na pet centimetara od nas su nam objasnjavali kako je Kosovo Srbija. Imali su i mali kviz da saznaju jesmo li ustaše, četnici ili ljubitelji Slobodana Milosevica, a sve to u nekoj pripizdini između Wroclawa i Poznana. Nakon nekoliko upozorenja da je vrijeme da se odmaknemo, profesor nas je sa svojim frendovima odveo od kafića do najskupljeg smještaja koji smo platili i koji ćemo platiti. Izbor je bio platiti ili vratiti se do Milosevića i ekipe.
Poznan pred vratima
Do Poznana nas je dijelilo jos 80km, a od mjesta spavanja gotovo 100. Na putu smo se upoznali s poljskim prostitutkama koji rade po okolnim šumama. Čekaju mušterije koje dolaze i odlaze s autima. Kažu da posao dobro ide jer oralno naplaćuju 50, a sex 70 eura. U 10 minuta pauze koliko je trajala pauza, vidjeli smo da posao ide jako dobro u katoličkoj zemlji u kojoj je prostitucija legalizirana.
Prije Poznana obukli smo hrvatske dresove i nakon pet minuta vožnje po nekoj lokalnoj cesti zaustavio se neki tip u autu i počeo na mobitelu puštati hrvatske pjesme. Produžio je dalje autom 50 metara da bi se vratio u rikverc i pozvao nas na kavu kod sebe doma. Popili smo s njegovom ženom liker od mente i pričali o našem, ali i njihovim putovanjima. Putuju svake godine autom mjesec dana Europom, a zainteresirani su za Hrvatsku pa smo im dobro dosli da ih uputimo na neke lokacije koje ih zanimaju. Za put smo dobili domaće piće zubrovku i objašnjenje da uče hrvatske pjesme jer žele slaviti zajedno s Hrvatima u Poznanu.
Ulazak u Poznan je bio isti kao u Beč ili Brno, katastrofa. Najgora stvar s biciklima je ući u veliki grad, ali kada uletite na glavni trg pun Hrvata i Iraca s biciklima, cijela stvar se isplati. Tamo smo naletili na kolege iz Donjeg Miholjca koji su dosli dan ranije biciklima, a trecu ekipu iz Vinkovaca jos se očekuje. Ruta Zagreb Poznan ima 1050km, ali se svaki isplati.
