Domaća zadaća: Kako suzbiti trend Facebook stranica koje potiču bullying u školama?
Drugu po redu Domaću zadaću ovog puta s temom ‘Kako suzbiti trend Facebook stranica koje potiču bullying u školama’ zadali smo pravobraniteljici za djecu Ivani Milas Klarić, Janji Banić, ravnateljici Prve gimnazije Varaždin, psihologinjama Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba Ana Mariji Španić i Tei Brezinšćak te predsjedniku Udruge srednjoškolaca Hrvatsk Mariju Buriću. Evo što su nam rekli o temi.
Vršnjačko nasilje problem je s kojim se škole, roditelji i djeca bore desetljećima no pojavom i sveprisutnošću interneta, a pogotovo društvenih mreža, bullying je dobio jedno sasvim novo lice. Ili je bolje reći, izgubio ga je u potpunosti. Naime, društvene mreže omogućavaju zlostavljaćima anonimnost što ih onda ohrabruje na još gore postupke, a isto tako olakšavaju masovni linč zlostavljanog.
Najbolji primjer su Facebook stranice koje u prvom redu omalovažavaju i na seksualnoj osnovi vrijeđaju jedan dio populacije te grupe koje potiču razbojničko ponašanje u školama i šire govor mržnje. Njihova popularnost je kroz posljednje dvije godine drastično narasla, a ni roditelji ni škole ne raspolažu alatima uz pomoć kojih bi se suzbio ovaj oblik vršnjačkog nasilja.
Zbog toga smo, za drugu po redu, Domaću zadaću izabrali temu ‘Kako suzbiti trend Facebook stranica koje potiču bullying u školama’.
Naši komentatori su bile pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić, Janja Banić, ravnateljica Prve gimnazije Varaždin, psihologinje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba Ana Marija Španić i Tea Brezinšćak te predsjednik Udruge srednjoškolaca Hrvatske Mario Burić.
__________________________________________________________________________________________________
Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu
Stav i ponašanje odraslih te odnos društva prema nasilju najvažniji su čimbenici koji utječu na pojavu online i offline vršnjačkoga nasilja. Sve dok je nasilje široko prihvaćeno u društvu kao efikasan način ostvarivanja pojedinačnih interesa i „rješavanja“ problema, ono će biti prisutno i među djecom.
Među sudionicima nasilja najbrojniji su promatrači, koji ne sudjeluju izravno u nasilnim događajima već „stoje sa strane“ te promatraju nasilje i osluškuju reakcije odraslih na nasilje. Njihova šutnja znači odobravanje – „like“ za neprimjerenu facebook stranicu!
A nesankcioniranje nasilja od strane odgovornih rađa nove počinitelje iz redova promatrača. Zato je važno odmah reagirati na nasilje i prijaviti ga nadležnim tijelima, koja su onda dužna procijeniti koja sankcija ili odgojna mjera je najprimjerenija u pojedinom slučaju.
I u društvu i u školi važno je postojanje jasnih pravila protiv nasilničkog ponašanja i informiranost o posljedicama takvoga ponašanja. Dosljedna primjena pravila i sankcioniranje nasilja čim se ono pojavi zasigurno će pridonijeti suzbijanju nasilja u određenom broju slučajeva.
No, tu stvari ne teku glatko: nepoznavanje i nepoštovanje propisa i pravila, neujednačeno postupanje policije i pravosudnih tijela, odbacivanje kaznenih prijava te nedosljedno poduzimanje pedagoških i odgojnih mjera u školama, stvaraju osjećaj nesigurnosti kod djece-žrtava i nerijetko ohrabruju počinitelje. Dakle, svim snagama trebamo nastojati preokrenuti takav trend u tretiranju nasilja.
I same učenike treba više uključiti u prevenciju i suzbijanje nasilja – informirati ih i o rizicima i u cyber-prostoru te ojačati njihove sposobnosti samozaštite i samokontrole. Njihov je potencijal mnogo veći nego što mislimo. I njima bi bilo dobro uputiti pitanje iz naslova.
Janja Banić, ravnateljica Prve gimnazije Varaždin
Kao pripadnik informatičke struke, kao roditelj, te kao ravnatelj, stava sam kako je tehnologija nužna, ne možemo negirati njeno sve šire korištenje niti se praviti da se to nas ne tiče. Djeci ne smijemo braniti korištenje tehnologije, time ćemo im nanijeti ogromnu štetu. Moramo ih od najranijih dana njihovog kontakta s tehnologijom odgajati kako je koristiti. Moj je čvrsti stav protiv zabrana, ali za odgoj.
Slijedom navedenog, prvi korak u rješavanju problema pojave nasilnih stranica vidim u pravilnom kućnom odgoju koji bi trebao biti lišen vrijeđanja drugih osoba, koji bi trebao razvijati poštovanje prema drugim osobama (vlastitim primjerom roditelja), a zatim i u školskom odgoju, te podučavanju o zakonskim propisima u tom području.
Neminovni drugi korak je nužna edukacija roditelja i nastavnika o primjeni informatičke tehnologije, mogućnostima korištenja ali i zloporabe, kako bi i sami znali prepoznati „simptome“ kod svog djeteta ako i kada se pojave, bez obzira je li dijete žrtva ili nasilnik. Ono u čemu treba biti uporan, ali stvarno dosadno uporan, je stalna edukacija učenika o utjecaju takvog ponašanja na njihove prijatelje, o posljedicama, ljudskim ali i pravnim.
Potrebno je stalno osvješćivati taj problem na način da se većina njih solidarizira s onima kojima se već nešto loše dogodilo, nad kojima je izvršeno nasilje preko društvenih mreža. Možda je dobro i simulirati takve situacije na raznim radionicama, tijekom kojih bi svi učenici imali priliku osjetiti kako bi se oni osjećali da im se dogodi nešto slično. Ukoliko učenike učinimo osjetljivima na takvo ponašanje, sami će među sobom djelovati pozitivno na one koji imaju namjeru to činiti ili čine, a pomagati onima koji su to doživjeli.
Potrebno je stalno osvješćivati taj problem na način da se većina njih solidarizira s onima kojima se već nešto loše dogodilo, nad kojima je izvršeno nasilje preko društvenih mreža. Možda je dobro i simulirati takve situacije na raznim radionicama, tijekom kojih bi svi učenici imali priliku osjetiti kako bi se oni osjećali da im se dogodi nešto slično. Ukoliko učenike učinimo osjetljivima na takvo ponašanje, sami će među sobom djelovati pozitivno na one koji imaju namjeru to činiti ili čine, a pomagati onima koji su to doživjeli.
Uz educirani roditeljski i nastavnički nadzor, ovakve bi radionice mogle uroditi plodom. Ono
što nikako ne smijemo dozvoliti je da se kod učenika razvije strah od tehnologije ili odbojnost prema primjeni te tehnologije. Tehnologija je odličan sluga ali loš gospodar. Mi smo ti koji te mlade ljude moramo naučiti kako da im tehnologija bude sluga, a ljudi prijatelji.
_______________________________________________________________________________________________
Ana Marija Španić i Tea Brezinšćak, psihologinje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
Otvaranje stranica na društvenim mrežama te objavljivanje neugodnih komentara, ili dijeljenje povjerljivih sadržaja bez pristanka osobe, tek su neki oblici cyberbullyinga. Koliko su ova ponašanja raširena govore nam rezultati istraživanja Hrabrog telefona i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba (2013), prema kojima je 1 od 5 tinejdžera bio izložen uvredljivim porukama ili komentarima putem Facebooka, a svaki šesti čak i prijetnjama. Značajan broj djece i mladih doživio je provaljivanje u njihov profil (16%), širenje laži (11%), blokiranje ili izbacivanje iz grupe (11%) ili poticanje drugih da ružno govore o njima (7%).
Sve veća raširenost ovih ponašanja zabrinjava odrasle i mlade čiji su prijatelji, a možda i oni sami, osjetili što takvo iskustvo zapravo znači. Vršnjačko nasilje na Internetu može biti prisutno 24 sata svih 7 dana u tjednu, tako da mladi ni kod kuće nisu zaštićeni. Mnogobrojnost publike, česta anonimnost počinitelja i rastuće širenje (bilo pozitivne ili negativne) popularnosti stranica smanjuju osjećaj odgovornosti kod počinitelja, koji često nisu svjesni ozbiljnosti posljedica. Ovakva ponašanja mogu dovesti do tuge, potištenosti, straha za vlastitu sigurnost, ljutnje, bespomoćnosti ili pada školskog uspjeha zbog stalne zabrinutosti koja otežava koncentriranje, a moguće su i ozbiljnije emocionalne posljedice. Stoga je važno naučiti ih prepoznati i nazvati pravim imenom.
Važno je i naučiti kako zaštititi svoju privatnost na Facebooku, o čemu možemo učiti jedni od drugih, roditelji od djece, djeca od roditelja i nastavnika, te putem samog Interneta (aplikacija Hrabrog telefona). Premda ne postoji jedinstveno rješenje, svatko od nas ima mogućnost odlučiti da nećemo biti samo pasivni promatrač.
Svako online nasilje ima tisuće promatrača koji imaju izbor – priključiti se takvoj grupi, šutjeti ili se suprotstaviti na siguran način – primjerice prijavljivanjem grupe, otvorenim izražavanjem nezadovoljstva, podrškom prijatelju kojemu se to događa te svakako dijeljenjem svojih saznanja s odraslom osobom. Ponekad nas od hrabrosti dijeli tek jedan klik.
_______________________________________________________________________________________________
Mario Burić, predsjednih Udruge srednjoškolaca Hrvatske
Razvojem tehnologija te povećanom pristupnošću internetu određeni pojedinci su dobili novo sredstvo za vršenje tzv. “bullyinga” nad svojim kolegama. Međutim, ne smijemo se zavaravati mišlju kako je ovo novi problem pa iz te premise izvoditi konkluziju kako ga, kao ovog i izoliranog, treba i rješavati izolirano. “Bullying” preko društvenih mreža ima isti karakter kao bullying u fizičkom, stvarnom doticaju, međutim on se vrši kroz novo sredstvo pa prema tome poprima i svojstva tog sredstva, brže širenje i veću dostupnost.
Udruga srednjoškolaca podržava sve kampanje usmjerene suzbijanju bilo kojeg oblika nasilja i maltretiranja te podržava svaku akciju koja promiče jednakost i toleranciju. Ne možemo reći da takvi projekti ostaju bez rezultata, naprotiv kvantiteta slučajeva “bullyinga” se smanjila, međutim njihova “kvaliteta” je porasla, odnosno manje ih je, međutim imaju sve veće posljedice. Kroz vlastitio iskustvo, ali i kroz kontakt sa srodnim organizacijama, došli smo do primjedbe da navedne kampanje, usmjerene suzbijanju svih oblika nasilja, privlače pozornost onih pojedinaca koji sami nisu vršitelji “bullyinga”, već se u takve projekte, akcije i kampanje uključuju učenici koji i sami, neovisno o tim projektima, zagovaraju njihova načela tolerancije i nenasilja.
Ovom činjenicom, koju bismo se usudili nazvati neosporivom, uspješnost takvih projekata se znatno smanjuje iz razloga što nisu “pogodili” ciljanu skupinu, tj. nasilnike . Naravno ova konstatacija nije absolut, postoje izuzeci, ali svakako prevladava u većini slučajeva. Također smo došli do stava da bi efektivna mjera suzbijanja “bullyinga” bila pooštravanje pravnih sankcija, proširenje jurisdikcije škole na slučajeve koji su se dogodili i “izvan škole” te na poslijetku veća ingerencija socijalne službe.
Pooštravanjem ovih mjera svaki oblik nasilja bi se stavio u precizniji pravni okvir sa strožim sankcijama, na čijim temeljima bi se gradile teme već navedenih akcija tj. osvješćivanje učenika o sankcijama za nasilje u školama. Time bi se vršila jača generalna prevencija. Naravno kao i sve druge mjere i ova mora biti zadovoljavajuće učinkovitosti kao bi ispunila svoju svrhu.
