[Domaća zadaća] Što je uzrok studentske pasivnosti u Hrvatskoj
Za četvrtu po redu i posljednju ovogodišnju Domaću zadaću izabrali smo pitanje ‘Što je uzrok studentske pasivnosti u Hrvatskoj’ te smo je zadali Ivanu Tomljenoviću, savjetniku u Uredu studentskog pravobranitelja u Zagrebu, Petru Labroviću, predsjedniku SZ-a Grada Zagreba, Dinku Franotoviću, novoizabranom predsjedniku HSZ-a te nekolicini sveučilišnih profesora koji su zbog nedostatka vremena odbili sudjelovati.
Foto: Srednja.hr
Rubrika Domaća zadaća došla je do svojeg četvrtog izdanja. Potaknuti slučajem s Ekonomskog fakulteta na kojem je Stegovno povjerenstvo pokušalo kazniti tri studentice zbog komentara na Facebooku, a studentska populacija na to ostala nijema, odlučili smo se dotaknuti te problematike.
Tema na kraju ove kalendarske godine koju smo zajedno s gostima odlučili obraditi jeste ‘Zašto je studentska populacija u Hrvatskoj pasivna‘.
Kao sugovornike u ovoj online debati izabrali smo Petra Labrovića, predsjednika Studentskog zbora Grada Zagreba, Ivana Tomljenovića, savjetnika u Uredu studentskog pravobranitelja Sveučilišta u Zagrebu te Dinka Franotovića, novoizabranog predsjednika Hrvatskog studentskog zbora. Osim njih pokušali smo kontaktirati i nekoliko sveučilišnih profesora koji su se u proteklom periodu bavili spomenutom tematikom, no nisu bili dostupni.
Naposljetku smo ostali na samo dva mišljenja, jer usprkos telefonskim obećanjima da će nam poslati traženi materijal i sudjelovati u debate novopečeni predsjednik HSZ-a Dinko Franotović isti nije dostavio tijekom deset dana koliko je imao na raspolaganju.
Što su na temu studentske pasivnosti u Lijepoj našoj rekli Ivan Tomljenović i Petar Labrović pročitajte u nastavku.
_____________________________________________________________________________________________________
Petar Labrović, predsjednik Studentskog zbora Sveučilišta u Zagrebu
Nažalost, kao i ostatak društva studenti u Hrvatskoj su pasivni i to je činjenica od koje ne možemo pobjeći. Onaj dio studentske populacije koji je aktivan koliko toliko, nije aktivan u onom pogledu kako društvo očekuje. Studentski aktivizam danas je najčešće parcijalan tj. studenti se aktiviraju uglavnom, samo u onim organizacijama kroz koje mogu ostvariti svoje određene interese(aktivizam u strukovnim, sportskim i sl. organizacijama).
Što se tiče studentskog aktivizma koji je obilježio sedamdesete godine prošlog stoljeća i interesa za opće društvene probleme – on je danas gotovo nevidljiv kod studentske populacije i mladih općenito. Osobno smatram da je ovakva pasivnost uzrokovana što odgovara svim političkim elitama i strukturama upravljanja na svim razinama.
Uzrokovana pasivnost studenata/mladih dovodi do toga da naše društvo dobija dugoročno neupotrebljive generacije, koje neće moći pokretati pozitivne promjene, koje neće moći sudjelovati u razvoju privrede, koje neće moći zasnivati obitelji, koje se neće posvećivati cjeloživotnom učenju i konstantnom usavršavanju. Kod studenta je također osjetno primjećena nezainteresiranost za politiku te veliko nepovjerenje u političke stranke i dosadašnju političku praksu.
Mladi često smatraju da su sve stranke korumpirane i ne pronalaze političku opciju koja bi im odgovarala te se ustručavaju od aktiviranja u istima što je također loše po budućnost Hrvatske.
Dodatan uzrok studentskoj pasivnosti je nepostojanje bilo kakvih poticajnih mjera za aktivizam, sve uglavnom ostaje na dobroj volji studenata hoće li se uključiti u određene projekte, aktivnosti i sl. Najmanje što se za studente može učiniti i potaknuti na razne aktivnosti je, da im se rad koji odrade volonterski prizna kao radno iskustvo i time odmah nakon završenog fakulteta ostvare određene uvjete za zapošljavanje.
Studenti koji su društveno neangažirani nakon završetka studija teže dolaze do posla, postaju trajna pasivna kategorija stanovništva koja u konačnici postaje teret zajednici u najširem smislu riječi: i ekonomski, i socijalni, i sigurnosni.
Ovim putem pozivam studente da se više uključe u rad studentskih zborova na svojim sastavnicama ali i u sve ostale organizacije u kojima mogu ostvariti svoje afinitete. Studenti su oduvijek bili motor pokretač te nositelji ideja i društvenog razvoja, nisu se ustručavali preuzeti inicijativu u najvažnijim trenucima hrvatske povijesti i upravo to se očekuje i danas od svih nas. Mnogi danas govore kako su studenti pasivna i nezainteresirana masa za društvene probleme, pokažimo im da nije tako, pokažimo da su upravo današnji studenti jamstvo na temelju kojeg možemo reći da Hrvatsku čeka svijetla budućnost!
_____________________________________________________________________________________________________
Ivan Tomljenović, savjetnik u Uredu studentskog pravobranitelja Sveučilišta u Zagrebu za opća pitanja
Dijelom se o razlozima studentske pasivnosti može govoriti na način na koji se može govoriti i o razlozima pasivnosti drugih društvenih skupina. Tako na makrorazini, globalno, možemo istaknuti neke od odrednica društva u kojemu živimo te spomenuti digitalno doba, užurbanost života, zbog svega toga otupljenu svijest o onome što mi je kao studentu zajedničko s kolegama i sl. Možemo, na mikrorazini, istaknuti i prisutno razmišljanje da se ništa bitno ne može promijeniti u hrvatskom društvu već, dapače, da će uslijed nefunkcioniranja institucija i njihove zloporabe od strane pojedinaca, prosvjednicima zbog dizanja glasa biti čak i gore.
No, onkraj navedenoga, postoji i neki drugi specifični povijesni razlozi studentske pasivnosti u Hrvatskoj, što datiraju još od doba sloma Hrvatskog proljeća 1971. i razbijanja Hrvatskog sveučilišta, a daju pečat i sadašnjemu trenutku. Neintegriranost Sveučilišta u Zagrebu u svakom mogućem smislu, prostorna i sadržajna rascjepkanost fakulteta (koja svakome od njih, kao i njihovim profesorima, odgovara i iz niza drugih osobnih razloga), raspršenost studentskih domova, nepostojanje okrupljenijih kampusa – u začetku uvelike stavljaju zapreke svakoj možebitnoj studentskoj aktivnosti.
Istraživanja govore o tome kako iz obitelji u kojoj roditelji imaju samo osnovnu školu, dijete u samo 2% slučajeva upisuje fakultet. Sve nam to daje zaključiti da studenti ne dolaze iz socijalno najnižih društvenih slojeva, već da im je u prosjeku ipak donekle dobro, što sve također otupljuje moguću aktivnost.
Po sebi nikako nije dobro što su studenti pasivni.
No, s obzirom na to da su sveučilišta u nas jedno od jačih uporišta socijalizma i ekonomskog nacionalizma, gdje se dužnosti, zvanja i primanja mnogih zaposlenih slobodno mogu nazvati uhljebninama (pri čemu studenti svakodnevno komuniciraju s njima i upijaju njihove ideje), možemo se zapitati je li ipak studentska pasivnost bolje rješenje od možebitne krivo usmjerene aktivnosti!
