Domaća zadaća: Treba li tržište formirati upisne kvote na fakultetima i u kojoj mjeri
Domaću zadaću na temu ‘Treba li tržište formirati upisne kvote na fakultetima i u kojoj mjeri’ zadali smo Hrvoju Prpiću, investitoru i privatnom poduzetniku, Mirandu Mrsiću, ministru rada i mirovinskog sustava, predsjedniku Vijeća studenata veleučilišta i visokih škola Karlu Kolesaru te Lajošu Žageru, dekanu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (umjesto njega odgovorio predsjednik SZ EFZG Mate Damić). Pročitajte kakve su stavove iznijeli.
Ilustracija: Srednja.hr
Zadnjih desetak, pa i nešto više godina, u Hrvatskoj se intenzivno radi na povećanju broja visoko obrazovanog stanovništva. Napori su dali rezultate, no kao posljedica se pojavio veliki broj nezaposlenih mladih ljudi s visokom stručnom spremom. Za ilustraciju problema dovoljno je navesti kako je u proteklom mjesecu na burzi bilo čak 23 tisuće ljudi sa završenim fakultetima, a onih sa završenim prvim stupnjem, stručnim studijem ili višom školom nešto više od 17 tisuća. Dodamo li tome i podatak da populacija između 25 i 29 godina zauzima 12,7 posto u ukupnom broju nezaposlenih postaje jasno zašto je pitanje – trebaju li potrebe tržišta uvjetovati upisne kvote na fakultetima – jedno od prisutnijih na medijskoj sceni u posljednje vrijeme.
Zbog toga mi smo izabrali da upravo to bude tema kojom ćemo započeti seriju online debata zajedničkog naziva Domaća zadaća. Ovom prilikom pozivi za komentiranje upućeni su Mirandu Mrsiću, ministru rada i mirovinskog sustava, privatnom poduzetniku i investitoru Hrvoju Prpiću, Lajošu Žageru, dekanu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu te Karlu Kolesaru, predsjedniku Vijeća studenata veleučilišta i visokih škola.
Ministar Mrsić je odabran jer je njegov sektor najpogođeniji neusklađenošću kvota i tržišnih potreba. S druge strane, dekanu Žageru smo ponudili da iznese stav kao osoba koja vodi najveći fakultet u državi. Valja napomenuti kako on tu mogućnost nije iskoristio već je našu zamolbu proslijedio Mati Damiću, predsjedniku SZ Ekonomskog fakulteta. Hrvoje Prpić, ‘poslovni anđeo’ i privatni poduzetnik, ličnost je koja se dugi niz godina uspješno nosi s izazovima koje tržište postavlja pred njega, a osim toga u više navrata spremno je iznosio svoje ideje o kvalitetnijem reformiranju pojedinih djelova sustava. Posljednji, ali ne i najmanje važan sudionik debate je Karlo Kolesar, predsjednik Vijeća koje zagovara interese 45 tisuća studenata.
U nastavku pročitajte što su nam na temu ‘Treba li tržište formirati upisne kvote na fakultetima i u kojoj mjeri‘ rekli gore spomenuti akteri.
________________________________________________________________________________
Hrvoje Prpić, privatni poduzetnik i investitor
Pitanje iz naslova možemo preuobličiti u trebamo li odgovornost za pogreške prepustiti samim studentima ili nekom nepoznatom subjektu u nekom ministarstvu.
S jedne strane možemo reći da stručnjak koji se bavi upisnim kvotama zna više o trenutnoj situaciji na tržištu i kako će to tržište izgledati za 5-10 godina i da mu to njegovo znanje daje pravo da određuje sudbine mladih ljudi koji upravo odabiru smjer kojim će se kretati cijeli svoj život. Ta bi tvrdnja stajala kad bi ta osoba koja da je te savjete stvarno i odgovarala za svoje odluke. Međutim, kao i u svakoj odluci donesenoj od strane jedne Vlade, nitko ne odgovara za pogrešno donesene odluke i za posljedice koje te odluke donose.
S druge strane, nakon užasno dugog perioda ovisnosti o državi, stav našeg društva je da osobno ne preuzimamo odgovornost za svoje posljedice već krivca uvijek tražimo u nekom drugom. To bi značilo da ako bi sami studenti donosili odluke, a te se odluke na kraju pokazale pogrešnim, da bi se krivca ponovno tražilo u nekom ministarstvu koje im je dalo dozvolu da uopće misle svojom glavom.
Zaključak cijele priče je da bi idealno društvo bilo da tržište samo formira upisne kvote, ali i da budući studenti budu svjesni odgovornosti odluke koju donose i sami snose krivicu ukoliko je ta odluka pogrešna. Tako bi izgledalo idealno društvo.
S obzirom da je naše društvo još nezrelo i da svakodnevno možemo čuti mišljenja da je Vlada kriva za sve loše što se događa i da skoro nikad ne prihvaćamo osobnu odgovornost, možda je ova dirigirana upisna ekonomija i prilagođenija našem načinu razmišljanja od idealne. Prije odluke treba li tržište formirati upisne kvote, ja bih napravio mini referendum medu studentima s pitanjem “Jeste li spremni preuzeti svoju sudbinu u svoje ruke i ukoliko pogrešno odaberete fakultet, sami se boriti na tržištu rada bez pomoći države? Bez socijalne pomoći, bez pomoći za nezaposlene, bez specijalnih uvjeta oko zapošIjavanja mladih i sl.”. Ukoliko bi odgovor bio većinski DA onda bih ja bio za tržišne uvjete. S obzirom da predosjećam da bi odgovor bio većinski NE onda sam za regulirane kvote od strane države jer to zaslužujemo.
_________________________________________________________________________________________________
Karlo Kolesar, predsjednik Vijeća studenata veleučilišta i privatnih škola
Studenti jesu svježi pokretači pozitivnih promjena. Na temelju njihovih stečenih kompetencija i znanja trebalo bi se uređivati i ažurirati tržište rada. Odnosno, na temelju tržišta rada bi se trebale definirati potrebe usmjerenja obrazovanja koje su nužne i neminovne kako bi tržište rada moglo efikasno i efektivno funkcionirati u najoptimalnijem obliku.
Svjesni smo da je mogućnost zaposlenja mladih ljudi u Hrvatskoj svedena na minimum. Glavno pitanje koje se postavlja je koji je uzrok tome. Radi li se o tome da visoka učilišta obrazuju mlade ljude nepotrebnim znanjima putem krivih metoda učenja, ili se problematika nalazi u ovoj generaciji studenata i apslovenata koji kroče na tržište rada odgovarajući posao, odnosno odbijamo prihvatiti činjenicu genaralne ekonomske krize u državi.
Smatram, da hrvatskoj strategiji razvoja viskog obrazovanja nedostaje definicija tržišne niše na koju se treba koncentrirati. Potrebno je alocirati potrebe i želje tržišta u vidu ljudskih resursa, kako bi se na temelju toga mogli definirati i usmjeriti ciljeve razvoja cjelokupnog sustava visokog obazovanja RH.
Budući da sama strategija visokog obrazovanja diferencira znanstveno u odnosu na stručno obrazovanje, smatram da je logično i prirodno selektirati i potrebe tržišta u skladu s tendencijama u strategiji. Nikome ne trebaju mladi školovani ljudi koji ne mogu naći posao. U ovome trenutku nije upitno da će visoka učišta koja djeluju u RH moći školovati mlade ljude, no postavlja se pitanje gdje će oni naći posao ukoliko im tržište to ne omogući. Također je jasno da se potrebe tržišta mijenjaju, te da se u relativno kratkoročnom periodu izmjenjuju potrebe zaposlenja u gospodarstvu, no to ne bi trebalo poništavati činjenicu da prije svega trebamo alocirati te iste potebe i želje sa samoga tržišta kako bi se mogli usmjeriti ishodi i ciljevi učenja na studijskim programima. Upisne kvote na viskokm učilištima bi trebale biti glavni parametar i pokazatelj potreba na tržištu.
Potreba za reduciranjem broja studijskih programa bi trebala biti jasna. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Iz toga proizlazi zaključak da i s manjim kvota odnosno studijskih programa možemo obrazovati i educirati dovoljan broj kvalitetnih i spsobnih mladih ljudi koji mogu aktivno djelovati na tržištu rada odmah po završetku svog obrazovanja. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kvaliteta studijskih programa na visokim učilištima bi se time samo poboljšala.
Ključna je sinergija svih sudionika u kreiranju razvoja sustava viskog obrazovanja. Neminovno je uključiti sve glavne aktere s tržišta u definiranje istih potreba. Ukoliko su, primjerice studenti stručnih studija, okarakterizirani kao kratkoročni pokretač gospodarstva, trebala bi im se pružiti mogućnost i pripremiti platforma za dokazivanjem tih kompetencija. Intenzivnije i učestalije uvođenje stručne prakse u sklopu studijskih programa, bi uvelike pomogla u procesu alociranja i definiranja potreba tržišta rada. Nadležne inistitucije u visokom obrazovanju trebaju do kraja iskordinirati komunikaciju i suradnju poduzetnika, institucija i svih ostalih dionika u području rada i obrazovanja, kako bi se prikupile najbitnije informacije na temelju kojih se mogu modificirati i defnirati upisne kvote na studijskim programima.
___________________________________________________________________________________________________
Mate Damić, predsjednik Studetskog zbora Ekonomskog fakulteta (umjesto Lajoša Žagera, dekana EFZG)
Upisne kvote na fakultetima nisu proizvoljne, već se dogovaraju na više razina te se usuglašavaju između studenata, upravavisokoškolskih institucija i resornih ministarstava. Veoma važan čimbenik prilikom određivanja kvota je naravno i tržišna potražnja za studentima pojedinih studija.
Često se govori o velikom broju nezaposlenih ekonomista i potrebi rezanja kvota za upis na ekonomske fakultete, no mediji prešućuju činjenicu da su u ovaj broj uvršteni ekonomisti svih stupnjeva obrazovanja, od učenika sa završenom srednjom ekonomskom školom, do stručnih prvostupnika a potom i sveučilišnih prvostupnika i magistara struke.
U Hrvatskoj trenutno postoje dvije vertikale obrazovanja, sveučilišna i stručna. Sveučilišni studij na našem fakultetu je već desetljećima standard kvalitete za sve poslodavce pa se tako u gotovo svim oglasima za posao ekonomske struke traži završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ekonomije ili poslovne ekonomije.
Dugoročno je važno za sve studije uvesti jednake standarde kvalitete i temeljito evaluirati ishode učenja kako bi na kraju na tržištu ostali samo najbolji fakulteti i visoke škole koji će obučavati vrhunske stručnjake spremne za sve izazove koji ih očekuju na tržištu rada, bez inflacije diplomaca s upitnim kvalitetama.
O prepoznatosti studija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu dovoljno govori činjenica da je to već godinama prvi odabir najvećem broju hrvatskih maturanata pa se na njega redovito upisuju oni najbolji. Studenti koji završe ekonomiju su polivalentni jer je njihova struka potrebna u svim poduzećima, javnom sektoru ali i neprofitnim organizacijama te ostavlja široke mogućnosti daljnjeg razvoja karijere.
Veliki broj studenata ekonomije odrađuje i stručne prakse za vrijeme studija te se nerijetko zaposle i prije završetka fakulteta, što potvrđuju iskustva s najboljim hrvatskim poduzećima. Također, iako se često govori o nedostatku inženjera i studenata prirodnih usmjerenja u konačnici je većina odluka koje se na dnevnoj bazi donose u svim poduzećima ekonomske prirode.
Ekonomski promatrano nezaposlenost mladih je danas gorući problem gotovo svih zemalja EU, ali i dinamička varijabla koja se brzo mijenja, a veliki broj otvorenih mjesta za ekonomiste garantira da se više od 80% studenata ekonomije sa završenim sveučilišnim studijem zaposli u roku šest mjeseci od diplomiranja, što se ne može reći za neke druge struke.
U konačnici, moj stav je da se upisne kvote trebaju određivati jako pažljivo vodeći računa o svim čimbenicima koji na njih utječu, ali pritom pazeći da se našim maturantima ne ograničava pravo izbora na upis željenog studija.
___________________________________________________________________________________________________
Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava
Odgovor na pitanje postavljeno ministru Mirandu Mrsiću smo nakon 15 dana dobili iz njegovog ureda u obliku analize, a ne komentara kao što je zamoljeno. Isti nije bio potpisan ni vidljivo potvrđen od samog ministra, a kako je i obujmom višestruko prelazio zadane gabarite nismo ga bili u mogućnosti prezentirati ga na isti način kao i ostala tri. Materijal koji smo dobili iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava pogledajte u PDF-u.
