[DOMAĆA ZADAĆA] Trebaju li mladi koji odu u inozemstvo vratiti državi novac za visoko obrazovanje?
Ovog puta domaću zadaću na temu ‘Trebaju li mladi koji odu u inozemstvo vratiti državi novac za fakultetsko obrazovanje?’ zadali smo ministru znanosti, obrazovanja i sporta Vedranu Mornaru (koji je odbio zbog nedostatka vremena pojasniti svoju prvotnu izjavu), rektoru Sveučilišta u Rijeci Peri Lučinu, predsjedniku Mreže mladih Hrvatske Marku Boki te Zrinki Kolaković, profesorici na Sveučilištu u Regensburgu. Provjerite što su nam napisali po tom pitanju.
Otkako je krajem studenoga ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar izjavio da bi studenti koji odu van trebali vratiti novac državi jer su besplatno studirali, studenti su se zgrozili na takav stav. Uz studente, ovakve riječi pogodile su sve nezaposlene, Hrvate koji su napustili državu jer su otišli ‘trbuhom za kruhom’, ali i mlade koji i prije nego što upišu fakultet znaju da postoji velika šansa da ne pronađu posao ili da im plaća ne bude dostatna za solidan život.
S obzirom da je situacija na tržištu rada u najblaže rečeno alarmantna, ni najmanje se ne čudimo što sve više mladih i obrazovanih ljudi napušta Lijepu našu. Ministar ne zna kako ih zaustaviti pa se okrenuo prijetnjama, odnosno logikom da će nešto prestati samo ako se nekoga lupi po džepu. Stoga smo za treću domaću zadaću izabrali temu koja glasi ‘Trebaju li mladi koji odu u inozemstvo vratiti državi novac za fakultetsko obrazovanje?’.
Pritom smo ponudili priliku ministru Vedranu Mornaru da dodatno pojasni svoju prvotnu izjavu jer je upravo ova domaća zadaća i inspirirana njegovim riječima. Međutim, ministar je odbio sudjelovati uz obrazloženje da nema vremena. Zatim smo komentar zatražili od rektora Sveučilišta u Zagrebu i predsjednika Rektorskog Zbora Pere Lučina. Za mišljenje o ovoj temi zamolili smo i profesoricu i asistenticu pri katedri za slavensko jezikoslovlje na Institutu za slavistiku Sveučilišta u Regensburgu Zrinku Kolaković koja je i sama napustila Hrvatsku. Za zadnjeg sudionika u našoj online debati izabrali smo Marka Boku, predsjednika Mreže mladih Hrvatske.
Što su imali za reći o tome trebaju li mladi vratiti novac državi kad napuste državu, pogledajte u nastavku.
___________________________________________________________________________________________________
Pero Lučin, rektor Sveučilišta u Rijeci i predsjednik Rektorskog zbora
Rasprava pokrenuta o ovoj temi jedna je od onih kojom se skreće pozornost o relevantnim temama. Ne mislim, pri tomu reći da je pitanje cijene školovanja nebitno. Naprotiv.
Dakle, naravno da oni koji odu u inozemstvo ne trebaju vratiti novac koji je uložen za njihovo školovanje, no svi trebaju osvijestiti činjenicu da školovanje ima svoju cijenu, a zadaća je politike da osmisle kako zadržati te mlade ljude te kreirati radna mjesta sukladno njihovim stečenim kompetencijama.
Nova industrija (ili reindustrijalizacija) na ovim prostorima (jugoistočna Europa) moguća je samo u sektoru stvaranja proizvoda i usluga s visokom dodanom vrijednošću, odnosno s puno uloženog znanja koje je stvoreno na ovom prostoru. Budući da je u ovom trenutku količina stvorenog znanja nedovoljna, potrebno je pozvati one koji to znanje imaju (poduzeća i poduzetnici koji već djeluju na globalnom tržištu) da uspostave proizvodnju u Hrvatskoj i donesu znanje koje su u obvezi razvijati u hrvatskim centrima znanja. Pritom njihov dolazak mora biti jeftiniji i jednostavniji nego u susjedstvu, što znači da politika i administracija treba ukloniti sve prepreke. Sveučilišta moraju biti u stanju prihvatiti znanje (tehnologiju, transfer prema sveučilištima) i unaprjeđivati ga za vlastiti razvoj i razvoj partnera (transfer u drugom smjeru), a država ih u tome treba poticati financijskim instrumentima.
Dvosmjerni transfer znanja treba biti sastavni dio pametne specijalizacije hrvatskih regija – pritom je nemoguće zamisliti pametnu specijalizaciju bez centara znanja. Stoga, sve hrvatske regije trebaju izraditi strategije pametne specijalizacije, natjecati se za strukturne EU fondove (otprilike 60% EU proračuna u strukturnim fondovima je u funkciji pametne specijalizacije), a sveučilišta prilagoditi svoj organizaciju i istraživanja za potrebe pametne specijalizacije hrvatskih regija. Pritom politika treba asistirati – kroz osiguranje javnih sredstava za uspostavljanje procesa i kroz uklanjanje svih administrativnih barijera.
Pored toga, porezne politike trebaju biti aktivne i podržavati svako ulaganje u proces učenja: svakog pojedinca koji želi učiti, svakog poslodavca koji želi uložiti u učenje svojih zaposlenika i svakog dionika koji je spreman uložiti u razvoj alata ili programa za učenje.
____________________________________________________________________________________________________
Marko Boko, predsjednik Mreže mladih Hrvatske
Nipošto, mladi nikakav novac za fakultetsko obrazovanje u tom slučaju ne bi trebali vraćati državi. Izjava ministra Mornara vrlo je problematična i na nju bih se osvrnuo sa nekoliko razina. Prije svega, takvu izjavu ministra znanosti, obrazovanja i sporta smatram apsolutno neprihvatljivom i mišljenja sam da je izrazito štetno da resorni ministar javno zagovara takve stvari. Osim što je ta izjava neprihvatljiva na općoj razini, neistinitom smatram i izjavu da je visoko obrazovanje u Hrvatskoj besplatno, dok pak izjavu o besplatnim (javno financiranim?) stvarima kao nekvalitetnim stvarima zaista nema smisla komentirati.
Naime, visoko obrazovanje u Hrvatskoj nipošto nije besplatno, a niti u potpunosti javno financirano. Velik broj studenata/ica i dalje snosi troškove nemalih školarina, postoji niz drugih troškova poput prenošenja ECTS bodova na više godine ili različitih administrativnih naknada, a od nečega treba i živjeti, s obzirom da velik dio studenata/ica ne studira u mjestu prebivališta. Dakle, izjave o besplatnom obrazovanju apsolutno su deplasirane i opasno zavaravaju javnost.
S druge strane, većina mladih zemlju ne napušta svojevoljno niti iz turističkih motiva, već trbuhom za kruhom, s obzirom da posla za nas u Hrvatskoj gotovo da nema. Nekome ograničiti pravo na vlastiti izbor, kretanje i razvoj, i pritom mu ga ”naplatiti”, smatram nedopustivim i protivnim svemu što kao članica EU na drugim razinama zdušno zagovaramo.
I za kraj, svi znamo da je ova Vlada neuspješna, neperspektivna i bezidejna te s obzirom na to da smo nažalost svjesni toga bio bih sretan kada sa ministarskih razina ne bi dolazile nepromišljene izjave, koje su često i uvredljive. Vlada bi se trebala fokusirati na stvaranje radnih mjesta i poboljšanje obrazovanja, jer osim što u vremenu krize to može biti jedno od rijetkih rješenja to je i osnovno ljudsko pravo, pa mladi neće u tolikom broju napuštati zemlju, niti će im tko naplaćivati izlaz iz ovoga što je trenutno zatvor za nas.
____________________________________________________________________________________________________
Zrinka Kolaković, profesorica na
Sveučilištu u Regensburgu
Isprva sam bila osupnuta, a zatim i gnjevna na one kojima je takva dubiozna dosjetka sinula.
Radim u inozemstvu, znanstveno se razvijam i ulažem u sebe. Zašto sam onda bijesna? Ne ide li mi u životu mnogo bolje nego mnogima koje sam ostavila za sobom?
Zahvalna sam roditeljima što su mi unatoč oskudici omogućili obrazovanje, i svim drugim poreznim obveznicima koji studentima omogućuju školovanje, život u domu i tri topla obroka dnevno. Zahvalna sam i svim učiteljima koji nam nesebično prenose znanja, pomažu da razvijamo svoje vještine i talente. Zahvalna sam prijateljima i kolegama na njihovoj neizmjernoj potpori i savjetima. Bez njih danas ne bih bila tamo gdje jesam.
A srdim se jer još uvijek nisam preboljela činjenicu da sam bila prinuđena otići. Moj odlazak nije bio avanturističke, nego egzistencijalne prirode. Do selidbe u Njemačku, između ostalog, 2 godine živjela sam od 8 ugovora o djelu godišnje. Budući da me takav život smoždio i da mi se ukazala prilika da si osiguram nešto više od gologa opstanka, otišla sam.
S dužnim poštovanjem, mislim da nikomu ne dugujem ni novčića, kao ni ostali koji odlaze. Ostavimo po strani pravo na obrazovanje kao jedno od temeljnih ljudskih prava. Nisu li naši roditelji plaćali porez? Nisu li mnogi od nas iseljenih također plaćali porez? Smatram da je ideja, da se novčano kazni one koji nalaze put iz bijede, iz zemlje u kojoj ne postoji zadovoljavajuća skrb za podmladak, ne samo žalosna nego i sramotna. Što to Njemačku čini useljeničkom, a ne iseljeničkom zemljom? Ne samo primamljivo radno tržište nego i potpuno besplatno obrazovanje uključujući i poslijediplomske studije (bar u okviru humanističkih znanosti). Mladi imaju osigurane potpore tijekom traženja posla, naknade za nezaposlenosti iznose 70% prijašnje plaće i mogu se primati do godinu dana.
Plaćanje već plaćenoga bila bi oproštajna pljuska, miraz onima koji odlaze u potrazi za dostojanstvenim životom.
