Pretraga

Društvene mreže preplavile zastrašujuće priče žena: Lupio me po dupetu ‘samo da vidi je li čvrsta’

A- A+
24. srpnja 2020.
Novosti
A- A+

Hvatanje za intimne dijelove tijela, neprimjereni seksistički komentari, praćenje, uhođenje, zlostavljanje. Bizarna su to, no nažalost  česta iskustva žena. I ne samo žena, već djevojaka i djevojčica. Kreće to od malih nogu, ono kad ih je kao 6-godišnjakinje napala grupica dječaka, preko trenera odbojke koji je samo htio opipati ‘je li čvrsta’ pa sve do stranaca koji su si uzeli za pravo da ih trudne uhvate za sisu. Pod hashtagom #ženeujavnomprostoru Twitter su preplavila iskustva o uznemiravanju koje su doživjele. Ovo su neka od njih.

Foto: Twitter screenshot / Pixabay

#ženeujavnomprostoru. Ako još niste čuli i vidjeli, hashtag je to koji je ovih dana preplavio Twitter. Pod njim se nalaze iskustva djevojčica, djevojaka i žena o čestom, no uglavnom zanemarenom uznemiravanju koje doživljavaju. Hashtag je pokrenula Marinella Matejčić.

‘Imala sam 6 godina…’

Iris tako prepričava priču iz prvog razreda osnovne škole. Vraća se kući pješice iz škole. Dvadesetak metara iza nje bilo je nekoliko dječaka, svi nešto stariji od nje. Preplavio ju je osjećaj nelagode, onaj koji nije mogla jasno opisati ni definirati, ali nešto se promijenilo u zraku.

– Svega 10 m prije moje ulice, osjetila sam kako mi se ti dečki ubrzano približavaju s leđa. Nešto su vikali. Od panike i horora koji me obuzeo nisam dobro razumjela što. Ubrzala sam korak. Prekasno. Nečije ruke su me zgrabile s leđa. Laktom me obuhvatio ispod vrata. Osjećala sam da se gušim. Ako je do tad u meni postojala kap sumnje da se ne radi o nikakvoj opasnosti, taj tren je nestala. Ostao je samo potpuni osjećaj bespomoćnosti. Nešto najgore ikad, piše Iris.

No, onda je proradio adrenalin. Podivljavla je i nekako se uspjela otrgnuti iz ruku dječaka. Nikad, kaže, neće zaboraviti kako je uletjela baki u kuću i jedva uspjela objasniti što se dogodilo i zašto se trese.

– Mama je našla dečke i njihove obitelji. Ispričali su mi se. Ne znam što su htjeli napraviti. Prije toga nikad nisam imala nikakav kontakt s njima. Želim vjerovati da se radilo samo o glupiranju. Na kraju krajeva i oni su tad bili samo djeca. Nekoliko tjedana kasnije s prijateljicom sam se vraćala kući. Neki dečko je nešto povikao iza mojih leđa.Zbacila sam školsku torbu i pobjegla. Zabezeknuta frendica je ostala stajati s mojom torbom. Dečko je bio poznanik i samo me nešto htio pitati. Ali moj ‘PTSP’ je odradio svoje, piše Iris.

Trener je lupio po dupetu ‘samo da vidi je li čvrsta’

Yoko, pak, priča jednu dosta svakidašnju priču. Jednu od onih na koju ljudi odmahuju rukom. Jednu koju smatraju normalnom. Dokazuje to i reakcija koju opisuje.

– Sedmi razred, sve cure nakon izlaska iz dvorane moraju proći pokraj muške svlačionice. Od izlaza do prve svlačionice sa svake strane po jedan dečko koji nas lupa po guzici ili hvata za sise. Profesor se smije, piša ona.

Sličnu priču ima i Ana. Išla je u osmi razred. Taman se trebala dogoditi tekma između dvije obojkaške škole kad si je trener protivničke ekipe uzeo za pravo da je uhvati za stražnjicu.

– Neke od ovih stvari nikome nisam ispričala: 8. razred, odbojkaška tekma između dvije škole, u hodniku ispred sale lupi me po dupetu trener druge ekipe, “Samo da vidim je li čvrsta”, uz manijakalan kez, piše Ana.

U prvom srednje doživjela je još uznemiravanja. Sin lokalnog moćnika, piše, nazivao bi ju, uzdisao na telefon i ostavljao joj uznemiravajuće poklone.

– 1. srednje, počinju pozivi na telefon, uzdisanje, plakanje, molbe “da se tajno vidimo, jer će se ubiti ako ne budem njegova”, krvav plišani medo ostavljen pred vratima i proganjanje koje traje godinama. “Obožavatelj”? Sin lokalnog moćnika,koji je bio stariji od mene bar 10 god.

Zlostavljači su često bliski ljudi

Da su zlostavljači i prijestupnici, kako se to stalno ponavlja, bliski ljudi dokazuje i ova priča korisnice Z. Imala je 16 godina i ljeto je provodila u Zagorju kod bake. Vraćala se doma iz izlaska, putem koji je inače siguran jer – svi svakoga znaju. Barem je mislila da je sigurno.

– Prolazim kraj parkirališta i čujem da me netko zove imenom. Jedan od najboljih prijatelja mog oca isto kreće doma. Znam ga od rođenja. Naravno da je mrtav pijan, pokušava me zagrlit i ugurat u auto uz ‘zgodna moja, ne mora nitko znati’. Srećom, bio je dovoljno pijan da sam ga uspjela šutnut, otrgnut se i pobjeć. Drugo jutro sam ispričala baki što je bilo, piše Z.

No, baka je ponudila, nažalost, dosta često objašnjenje – ‘pa on je oženjen, mora da je bio nesporazum’. Isto to ljeto, piše Z, dogodila se još jedna stravična situacija, ovoga puta od člana obitelji.

– Isto to ljeto, jedan od stričeva me odlući izvest van. Ja sva hepi jer eto idem van i još će me on vozit, baš super. Dok ne dođemo na odredište i ja shvatim da me on svima predstavlja KAO SVOJU CURU. Meanwhile moja strina i njihovo dvoje djece doma spavaju, iskustvo je to korisnice Z.

Sa svog prvog posla zbog uznemiravanja dala otkaz

Korisnica Di piše kako je sa svog prvog studentskog posla zbog uznemiravanja dala otkaz. Radila je u call centru. Vikendom i u noćnim smjenama nju i kolegice zvao bi muškarac sa skrivenog broja. Kada bi čuo da mu se javio ženski glas, on bi stenja, ispitivao kakvo su im gaćice i kolike su im sise. Jedna kolegica se, nakon stotinu njegovih poziva, počela plakati, a potom se počela javljati muškim glasom kako bi ga otjerala.

– Nismo mu naravno smjele prekinuti prije nego što bismo izrecetirale ‘gospodine, s obzirom na to da ovaj razgovor nije u skladu s poslovnom komunikacijom, prisiljena sam prekinuti poziv’, što je, vjerujem, i htio stalno slušati, prepričava Di.

Nakon nekog vremena je, piše, naučila ignorirati njegove pozive, no jednom joj je svejedno prekipjelo. Kad ju je zovnuo i postavio gadljiva pitanja rekla mu je da odjebe i poklopila slušalicu.

Podrška bliskih ljudi jako često izostaje

Da je proces viktimiziranja kod žena često višestruk shvaćaju uglavnom one žene koje nakon prvotnog uznemiravanja i zlostavljanja nisu naišle na podršku bližnjih. Takva je i Anina priča. Imala je 25 godina, prisjeća se, kada se vraćala kući iz kupovine. Prišao joj je, kako piše, ‘čopor’ dječaka na biciklima. Počeli su se hvatati za grudi, stražnjicu, čupati joj kosu.

– Jedva se izvučem, prijavljujem policiji: ‘Žao nam je, ne možemo ništa’. Najstariji je imao 13. godina, tata bivši policajac, susjedi, piše.

Čitav se šok ponovio kada je sve to odlučila ispričati dečku.

– Moj tadašnji momak, kojeg sam histerična nazvala i jedva od šoka ispričala što se dogodilo, komentira: ‘Znaš li ti da će oni sada imati cijeli život fiksaciju na crnokose žene?’ To je bio naš posljednji razgovor, ispričala je.

Poslije je, piše, upisala tečaj samoobrane, trenirala K1, počea se osjećati sigurnije i jače.

– Sljedećem manijaku po prvi put uzvraćam kad me u prolazu udario po zadnjici. Vraćam sebe sebi. Moje tijelo je samo moje, napisala je Ana.

Trudnu je uhvatio za grudi, a prisutni nju gledali s podsmijehom

Yoko prepričava i jednu dosta bizarnu situaciju koju je, kao trudnica, doživjela u dizalu unutar shopping centra.

– Trudna i debela u liftu shopping centra s još nekoliko ljudi. Prilazi mi jedan od njih hvata me za cicu i kaze blago djetetu. Od šoka se nisam snašla, ekipa u liftu je MENE gledala s podsmijehom, napisala je.

Ovo su samo neke od priča i iskustava žena u Hrvatskoj. Činjenica je da žene, ne samo žene, već i djevojčice i djevojke, svuda u svijetu slična iskustva doživljavaju. Od malih nogu to se tolerira, društvo se često na takve slučajeve ne obazire, odmahuje rukom ili čak podsmjehuje. Ove su žene odlučile to promijeniti i javno reći da to nije u redu. Njihove priče objavljene pod hashtagom #ženeujavnomprostoru možete pratiti ovdje.

Našu priču o uznemiravanju koje su žene i djevojke doživjele u tramvajima i busevima možete pročitati ovdje.

POVEZANI čLANCI