Dva mlada Šibenčana biciklima kroz tri zemlje u 11 dana
Lovro Štrbinić (22) i Luka Barbača (25) dva su mlada entuzijasta iz Šibenika, koji su se sredinom lipnja odvažili na avanturu dugu 11 dana, za vrijeme koje su biciklima prešli oko 1200 kilometara kroz tri zemlje. Odnedavni inženjer strojarstva Luka, te prvostupnik odnosa s javnošću i novinar sportnet.hr-a Lovro krenuli su iz Šibenika, preko Bosne i Hercegovine s krajnjom odrednicom gradom Žabljakom, inače gradom na najvećoj nadmorskoj visini na Balkanu, koji se nalazi ponad crnogorske planine Durmitor. Prošli su dijelom Hercegovinu, dijelom Bosnu, dobar dio crnogorskog kopna, ali i primorja, te veliki dio hrvatskog primorja u povratku. Anegdote, probleme, pouke i zadovoljstva s ove nesvakidašnje avanture, podijelio je s nama Lovro Štrbinić.
Privatna arhiva: Lovro preko puta otoka Sveti Stefan
Dva Šibenčana Lovro Štrbinić (22) i Luka Barbača (25) sredinom lipnja su se zaputili na biciklističku avanturu, u kojoj su u 11 dana prešli oko 1200 kilometara kroz Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Pri tome su klimatski uvjeti bili od tropskih vrućina na hrvatskoj i crnogorskoj obali, do snijega u podnožju najvišeg planinskog masiva u Crnoj Gori, Durmitora. Što su odnedavni inženjer strojarstva Luka i prvostupnik odnosa s javnošću i novinar sportnet.hr-a Lovro doživjeli na svojoj biciklijadi, koliko su za to novca izdvojili, kakve su prirodne ljepote vidjeli, iz prve ruke nam otkriva Lovro Štrbinić.
S: Kako ste se odlučili za ovu avanturu? Jeste li imali poseban povod?
L. Š.: O avanturi na Durmitor i pripadajuća prostranstva razgovarali smo unazad nekoliko mjeseci. Ideja je potekla od mog kolege u ovoj ekspediciji Luke Barbače, a nekih tri tjedna prije puta smo shvatili da nam se sredina lipnja idealno uklapa za tu akciju. Posebnih motiva nije bilo, osim onog da uživo posvjedočimo jednom od najljepših nacionalnih parkova nekadašnje države, usput okusimo ponajbolje gastronomske izdanke tih podneblja, kao i prođemo nekim lokacijama koja su zanimljiva iz povijesnog ili nekog drugog aspekta. Ili su jednostavno lijepa.
S: Je li vam ovo prvi put da idete na neki dulji put biciklom?
L. Š.: Osim godina staža na bicikli po okolici Zagreba i Šibenika, obojica imamo “u nogama” tri prethodna višednevna putovanja, no dosta kraća od ovog. Protekle tri godine, naime, redovito kraj akademske godine obilježavamo odlaskom iz Zagreba u Šibenik biciklama, no put ne ide najkraćom i najjednostavnijom rutom, već uključuje dobar dio Velebita, uspon na Zavižan, te naraste do nekih 500 kilometara. Ranijih godina smo, uvijek u društvu još ponekog entuzijasta, te razdaljine savladavali u tri ili četiri dana, no ovaj put odlučili smo se za nešto novo ipak, zapravo trostruko duže putovanje.
S: Koja je bila krajnja točka vaše avanture? Kuda je išla ruta putovanja?
L. Š.: Spomenuti pothvat, kojem je nekakav neslužbeni naziv ‘Istospolna gastro-ekumensko-rehabilitacijska ekspedicija Durmitor 2013.’, trajao je ukupno 11 dana, tijekom kojih smo prošli nešto manje od 1200 kilometara. Krajnja točka, mada ju je teško tako nazvati u kružnoj turi poput ove, bio je grad Žabljak u podnožju Durmitora, inače grad na najvišoj nadmorskoj visini na Balkanu. Do tamo smo došli preko BiH, gdje nam je prva postaja bila Tomislavgrad. Nakon njega smo nastavili prema Konjicu, posjetili Sarajevo, a potom u jednom kampu u Bastasima nedaleko od Foče uzeli kratki predah, iskoristivši ga za rafting na Tari i doživjeli jedno prekrasno iskustvo.
Nakon toga smo odradili dionicu do spomenutog Žabljaka i tamo tijekom dva dana obilazili lokalitete vrijedne naše pažnje, mada nikad ne možeš vidjeti baš sve. Želja nam je bila penjanje na najviši vrh Durmitora Bobotov kuk, ali nas je lokalno stanovništvo od toga odvratilo zbog velikih količina snijega i pripadajuće opasnosti s obzirom na naše nepoznavanje područja. Uslijedio je posjet Nikšiću, uglavnom zbog poznate pivovare i odlazak do Boke Kotorske, gdje smo preko Risana, Kotora, Tivta došli do Budve, odnosno nedalekog Svetog Stefana kao najjužnije točke našeg puta. Povratak u Šibenik išao je potom preko Herceg Novog, Dubrovnika, a nakon prolaska Pelješcem, trajektom smo se prebacili na Korčulu i kasnije se preko Splita vratili na mjesto polaska.
S: Jeste li imali nekih problema s biciklističkom opremom obzirom na duljinu putovanja?
L. Š.: Za divno čudo, nismo imali gotovo nikakvih problema s opremom, zapravo s bilo čim. Oba smo na svojim biciklama imali tubeless gume bez zračnica, koje se kod manjih oštećenja same zakrpaju ‘mlijekom’ koje se nalazi unutra. Osobno sam imao jedan takav slučaj, ali je jednostavno riješen, a kolegi je tek pukla žbica na kolu, oštećenje s kojim se moglo nastaviti. Inače, imali smo samo najnužnije stvari za popravak, za slučaj oštećenja lanca te zračnice koje bi koristili u slučaju nešto većih oštećenja na gumama.
S: Gdje ste spavali sve te dane?
L. Š.: Prije polaska na put razmatrali smo ideju da nosimo šatore i vreće za spavanje, no na kraju smo se odlučili za spavanje u privatnim smještajima ili nekakvim motelima i hostelima. Dan prije smo dogovorili tek smještaj prvog dana u motelu u Tomislavgradu i rafting na Tari, uz kojeg smo u cjelokupnom aranžmanu dobili i spavanje. Konkretno smo u tom slučaju platili 75 eura po osobi sam rafting, dva noćenja i pet obroka, ali zaista izdašnih. Na ostalim lokacijama smo plaćali za noćenje između 10 i 15 eura, a tek u Budvi smo izdvojili 20 eura po osobi. Svugdje je, moramo naglasiti, smještaj bio zadovoljavajući, ponegdje i stvarno odličan, a najčešće smo nalazili na divlje, u večernjim satima po dolasku u mjesto noćenja.
Privatna arhiva: S raftinga na Tari
S: Možeš li izdvojiti nekoliko anegdota koje su se dogodile za vrijeme puta? Jeste li igdje imali problema s domaćinima?
L. Š.: Moram naglasiti da smo baš svugdje odlično primljeni, da smo izazivali odobravanje sviju, pogotovo u Crnoj Gori, kad bi im ispričali cijelu priču oko puta. Najbolje gostoprimstvo imali smo u Žabljaku, gdje su nas nakon dva dana boravka ljudi pozdravljali na ulici, a gdje nismo uspjeli platiti niti jedno piće, s tim da nam se jednu večer zalomio pošten i zanimljiv izlazak s lokalcima.
Ovom prilikom zato veliko hvala Kići. Također, na raftingu smo u istom čamcu bili sa Sarajlijom koji je jedan razred srednje škole završio baš u Šibeniku, a u Sarajevu nam je prvo jedan gospodin objasnio kako da dođemo do Baščaršije, a potom smo u gužvi na toj lokaciji opet sreli jednog te istog čovjeka, pa nas je tada savjetovao oko izbora ćevapa. Stotine ljudi nam je potrubilo u znak podrške, a na jadranskoj obali su nam se redovito obraćali na engleskom jeziku, jer očito nismo ostavljali dojam da smo Balkanci. Od zanimljivijih stvari bilo je i guranja bicikle na nizbrdici, zbog jakog vjetra nedaleko Tomislavgrada, vožnje kroz krave, ovce i konje na cestama po Durmitoru i svjedočanstava nizu zabava.
S: Koliko je cijeli vaš pothvat koštao?
L. Š.: Kad smo po povratku s puta podvukli crtu pod troškove, ispalo je da smo potrošili manje od 400 eura po glavi, negdje oko 2500 kuna. S tim da nigdje na ničemu nismo štedjeli, jeli smo po restoranima domaće specijalitete i konzumirali što nam je bilo po volji tijekom obilazaka svih gradova.
S: Kakvo iskustvo nosiš s ove avanture?
L. Š.: Teško je možda to sažeti u nekoliko rečenica, ali u svakom slučaju je iskustvo izuzetno lijepo. Prije svega smo pokazali sebi da to možemo, a moramo naglasiti da par mjeseci prije ovog puta nismo baš bili redoviti na biciklu, manje smo vozili nego obično. Shvatili smo još jednom da je uglavnom većina toga stvar glave, da se mora biti psihički spreman na svakodnevno pedaliranje, a sitne bolove treba istrpjeti, kasnije uglavnom i nestanu kad se tijelo privikne.
Nakon ovoga zaista bez ikakve skepse možemo krenuti gotovo bilo gdje po Europi, zahtjevniji teren nije lako naći, ali isto tako ni ljepotu viđenih krajolika i doživljenih situacija neće biti lako nadmašiti. Zapravo želimo poručiti svima da krenu biciklima na put, ako imaju želju naravno, zaista mislimo da nije toliko naporno s obzirom na sve što tim dobijete. Neke kilometraže na papiru zvuče impresivnije no što jesu, ponekad je bitno samo krenuti s puno entuzijazma i želje, sve onda postane lako.
S: Imate li na umu nešto slično ponoviti u bližoj ili daljnjoj budućnosti?
L. Š.: Zasigurno nam ovo nije posljednja avantura ovakvog tipa, no vidjet ćemo u kakvim ćemo kombinacijama dalje nastupati. Sad smo proizveli interes i ostalih prijatelja i sugrađana za sličnim ekspedicijama, pa nije nemoguće da se s novim biciklističkim društvom odvažimo na nešto. U planu je za skoru budućnost spajanje Zagreba i Šibenika preko Ljubljane, Triglava, Trsta, Istre i sjevernojadranskih otoka, ali vidjet ćemo hoće li se ideja realizirati već ovog ljeta ili će pričekati. A onda se možda okrenemo i ostalim dijelovima Europe, možda i drugim kontinentima, mladi smo i željni izazova i iskušenja.
