E moj Bože: Profesor FPZG-a plagirao Borisa Dežulovića
U prvom broju studentskih novina „Global“ koje je ovog mjeseca počeo izdavati Fakultet političkih znanosti u Zagrebu objavljen je tekst naslova „Hrvati, pesimizam i mediji“ čiji dijelovi neodoljivo podsjećaju na tekst cijenjenog i nagrađivanog hrvatskog novinara i kolumnista Borisa Dežulovića.
Globus 27. studenoga 2009.
Dežulović u Globusu od 27.11.2009. godine piše „Pitao me jednom prilikom prijatelj u jednoj beogradskoj kafani zašto su Hrvati takvi…“, nabraja potom Dežulovićev prijatelj sve blagodati koje uživaju Hrvati – auto-putove, najljepše more, visoke plaće i sportske uspjehe i na kraju poentira – „Pa što su onda tako nadrkani“ i kaže kako bi oni, da su u takvoj situaciji „Lebdjeli pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno. Imaju, na primjer, Severinu i Olivera Dragojevića”.
Autora iz studentskih novina nepunih je pet godina kasnije „poznanik iz Beograda“ pitao iznenađujuće slično pitanje: „Zašto su Hrvati tako namćori kad im sve ide na ruku“. Nabraja potom svoj stav poznanik nabrajajući sve blagodati koje uživaju Hrvati – auto-putove, najljepše more, visoke plaće i sportske uspjehe i objašnjava kako bi oni da su u takvoj situaciji „Lebdjeli pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve tako crno. Imaju, na primjer, Arsena Dedića, Gibonnija i Olivera Dragojevića“.
U obzir treba uzeti mogućnost kako je autor kolumne u studentskim novinama naletio na baš onog čovjeka u Beogradu, kojeg je na istom mjestu sreo i Dežulović, nepunih pet godina prije. Moguće je, zamislite, kako je taj, iznimno dosljedan i konzistentan čovjek, autoru kolumne u studentskim novinama postavio isto pitanje i istim riječima obrazložio svoj stav o Hrvatima kao namćorima kao i 2009, zamijenivši tek Severinu Arsenom Dedićem i Gibonnijem.
Moguće je isto tako da su dvojica različitih Beograđana istim riječima objasnili autorima dvaju tekstova svoju začuđenost zlovoljnosti Hrvata. Vjerojatnijim se ipak čini, složit ćete se, kako je autor teksta u Globalu plagirao svog kolegu iz Globusa.
Iznenađujuće dobre i sadržajne studentske novine na naslovnici donose tekst naslovljen „Halo, pošto diplomski?“, a u podnaslovu se pitaju „Tko zarađuje na akademskim (ne)djelima i kako na plagijate reagiraju fakulteti“. U istom tekstu profesorica s Fakulteta političkih znanosti Viktorija Car kaže kako je najveći problem to što studenti ne razumiju što plagiranje znači. „Nisu svjesni da je plagirati jednako kao i uzeti nekome iz novčanika deset kuna“, kaže Car i nastavlja: „Dakle kod preuzimanja dijelova teksta koji je zaista važan za ono što pišemo, najnormalnija je stvar da ćemo to staviti u navodnike i da ćemo navesti izvor.“
Andrija Henjak, prodekan na istom fakultetu kaže da „ako se utvrdi plagiranje, ono ide na Stegovno povjerenstvo fakulteta koje gleda prijavu, provjerava dokaze i nakon toga donosi odluku o sankciji u vidu ukora, opomene ili izbacivanja…“ Tim se savjetima očito nije vodio autor kolumne u Globalu koji je cijelu svoju kolumnu bazirao na plagijatu, pa je tako za potrebe teksta, Dežulovićev prijatelj iz 2009. godine postao njegov poznanik.
Autor kolumne piše kako nije sve tako crno kako nam prikazuju mediji, te kako stvorena atmosfera psihoze i javnog linča ne donosi nikakvo dobro. Kolumnist se ne može oteti dojmu da se svakodnevica nastoji prikazati još crnjom od realnosti koja nas okružuje, te kako svakodnevno susrećemo poštene, radišne i odgovorne ljude, a često se čuje teza o mrzovoljnim i nesretnim Hrvatima. Premda dvojbene, sve bi ove teze bile legitimne da se kolumnist u cilju pojačavanja dojma nije koristio prepisivačinom, na što upravo upozoravaju njegove kolegice u tekstu s naslovnice lista.
Učinit će Vam se možda kako smo preoštri prema našem đaku prvaku, koji je eto svoju prvu kolumnu u prvom broju studentskih novina bazirao na tekstu jednog od bardova hrvatskog novinarstva, pa je u žaru borbe, želeći impresionirati kolegice i što efektnije poentirati i prepisao pokoju rečenicu. Bože moj, reći ćete, svo zlo u tome, i dodati kako je u pravu kolumnist kada kaže da zlovoljni i mrzovoljni Hrvati, pogotovo novinari, upravo poput niže potpisanog, ističu samo negativno pa sad novinaru iz studentskih novina prepisivačinu nabijaju na nos.
Prvi broj Globala
Začudit će vas, dragi čitatelji, da autor kolumne „Hrvati, pesimizam i mediji“ objavljene u prvom, svibanjskom broju studentskih novina nije nekakav brucoš, još neupoznat s pravilima struke. Kolumnu je onda sigurno napisao, pomislit ćete, kakav student završnih godina koji i nije najrevnije pohađao kolegije poput novinarske etike, nego je u svom pesimizmu shvatio kako je „najlakše reći kako nema izlaza, kako je sve crno i tražiti utjehu u kafićima i kladionicama ili spakirati kofere“, kako autor kolumne u Globalu kritizira one koje ne uviđaju sve blagodati ove zemlje.
Iznenadit će Vas činjenica da autor spornog teksta nije nitko drugi nego upravo profesor na Fakultetu političkih znanosti Božo Skoko. Oprostite mi, profesore, na još jednom negativističkom, da ne kažem pljuvačkom tekstu, eklatantnom primjeru onoga o čemu Vi pišete u svojoj kolumni. No, mišljenja sam kako jedan hvale vrijedan projekt, a po prvom broju sudeći, i izuzetno pitka, sadržajna i kvalitetna novina ne zaslužuje plagijat, da ne kažem prepisivačinu, u jednoj od svojih kolumni.
To što je prepisao dio svoje kolumne, Skoku ne sprječava da održi bukvicu i medijima, pa tako svoj tekst završava rečenicom „Za početak bismo možda trebali promijeniti perspektivu, a potom medije i političare.“ U Skokinoj bi valjda viziji novinari ponekad trebali zažmiriti na jedno oko u cilju održavanja duha nacije. Zašto bi javnost morala znati za baš svaku aferu ili plagijat.
Autor: Filip Raunić
