Većina nas ne može se sjetiti prvi tri ili četiri godine svog života. Pamtimo malo toga do sedme godine života, a i za ono čega se sjećamo ne možemo baš odrediti dali je produkt naše memorije, ili smo to pokupili sa slika ili priča starijih. Evo zašto.
foto: YouTube screenshot
Iako je dječja amnezija dio iskustva svakog čovjeka, psiholozi ju još uvijek ne razumiju u potpunosti.Postoji više faktora koji bi mogli utjecati na to što se ne sjećamo ranog djetinjstva, piše iflscience. com
Prvi faktor, biološki razvoj mozga, možda je i najjednostavniji. Naime, dio mozga koji je zadužen za formiranje sjećanja razvija se do sedme godine života, a svi procesi koji utječu na stvaranje, pohranu i reprodukciju sjećanja.
Drugi važan faktor je jezik. Naime, kako savladavamo sposobnost govora, tako savladavamo i apstraktne koncepte, poput pamćenja. Jezik na pomaže u pamćenju. Ako možemo nešto verbalizirati, možemo to i zapamtiti. Djeca se mogu sjetiti događaja koje su mogli opisati riječima kada su se dogodili. Ako se recimo pokušavamo sjetiti da smo s dvije godine vidjeli crveni auto, moći ćemo povratiti to sjećanje ako u to vrijeme znamo riječi ‘crveni’ i ‘auto’ i što predstavljaju.
Treći važan faktor je sociološki i kulturni narativ. Mozak pamti ono što smatra važnim, Ni odrasli ljudi ne sjećaju se točno što su jeli za doručak prije mjesec dana, jer to ne smatraju važnim. Djeca u ranoj dobi sama ne razumiju što je važno pamćenja, a što ne. To uče kroz razgovor i prisjećanje s roditeljima.
Što je važno i čega se roditelji prisjećaju razlikuje se od kulture do kulture, a ostavlja i traga na sjećanjima iz djetinjstva. U kulturama u kojima se cijeni samostalnost (Amerika i Europa) djeca se sjećaju ranijih događa nego u kulturama u kojima se cijeni povezanost (Azija, Afrika).
